Od "Prija mi" do "Moram" - četiri koraka do gubitka slobode (Living Free)

Prethodnih nekoliko dana putovao sam u Gruziju, u Tbilisi. Mislio sam da će mi tamo nešto, vezano za Gruziju, skrenuti pažnju, da ću pronaći neki trag koji ću početi da pratim, neko novo saznanje koje će okupirati moj um. Nije se desilo.

Gruzija je lepa zemlja, a Tbilisi veoma interesantan grad. Geografski je na razmeđu Evrope i Azije, sa druge strane Kavkaza, ali je kulturno, po izgledu grada i ljudima, meni delovao veoma evropski. Uticaj Azije gotovo da nisam primećivao, barem ne ja, čovek sa Balkana.

Posetili smo Mchetu, nekadašnju prestonicu Gruzije i jedno od najvažnijih mesta gruzijskog hrišćanstva, šetali centrom Tbilisija i pokušavali da upoznamo grad koliko nam je vreme dozvoljavalo. Iako je veza Gruzije sa hrišćanstvom duboka i drevna, nije pokretala moju želju da pratim neki trag.

Na putovanju smo bili Jonatan iz Makedonije, Darja iz Hrvatske i ja. Došli smo kao evropski tim da održimo trening za vođenje grupa Living Free. Zapravo, održana su dva treninga. Jedan je bio za lokalni Teen Challenge, a učestvovali su i predstavnici još nekih centara. Drugi trening bio je namenjen grupi ljudi koja radi sa jednom određenom etničkom grupom, ali smo zamoljeni da o tom radu ne iznosimo detalje.

Posebno mi je bio zanimljiv miks naroda uključenih u ceo projekat. Jonatan iz Makedonije, mada kada počne da nabraja svoje pretke nema kraja spisku naroda, Darja, rodom iz Tuzle, koja danas živi u Hrvatskoj, i ja, Slovak iz Srbije, bili smo treneri. A među učesnicima: Rusi, Gruzijci, Iranci, Azeri, Amerikanci, devojka iz Hondurasa, Irci koji su putovali svetom, napravili problem u Gruziji i završili u rehabilitacionom centru, porodica emigranata iz Afrike...

Svet u malom.

A to, zapravo, i jeste slika Hristove Crkve. Ljudi različitih jezika, naroda, kultura i životnih priča okupljeni oko istog Spasitelja. Crkva koja prevazilazi granice koje smo mi ljudi tako dobri u postavljanju jedni između drugih.

Living Free – Živeti slobodno

Tema našeg treninga bila je Living Free – Živeti slobodno. Living Free su grupe podrške osmišljene da pomognu ljudima koji se suočavaju sa životno-kontrolišućim problemima. To je partnerska služba Teen Challengea, prvenstveno namenjena radu izvan rehabilitacionih centara, u lokalnim crkvama i zajednicama.

Program obuhvata veoma različite teme: od razumevanja problema koji počinju da kontrolišu naš život, preko grupa koje se bave seksualnom zavisnošću, depresijom i gnevom, pa sve do grupa koje pomažu ljudima u razvijanju zdravih životnih veština i odnosa – u braku, roditeljstvu ili samaštvu.

Ako ste zainteresovani da razvijete ovaj rad u svojoj crkvi ili gradu, kontakt osoba je Jonatan Vlaisavljević.

Kad su paori krenuli u Galiciju - priča o mom ratniku paorskog srca

U poslednje vreme često pišem o svojoj porodici i istraživanju svojih predaka. Pišem o onome što zaokuplja moju pažnju. Sve to pomalo podseća na detektivsku igru: slažem podatke, povezujem tragove i pokušavam da razumem kako su ti ljudi živeli, selili se i ratovali.

Novi trag bile su dve fotografije cedulja sa spiskovima mojih predaka sa majčine strane, porodica Meleg i Kolar iz Luga, koje mi je poslala tetka Vera. Juče smo se sreli na venčanju i razgovarali o tome, a jutros je stigla porodična beleška. Još uvek povezujem podatke, listam elektronske matične knjige rođenih i venčanih... Ali nit sam uhvatio.

A onda sam na jednoj od cedulja pročitao rečenicu koju ranije nisam znao, vezanu za mog čukundedu Palja (Pavla) Melega iz Luga:

„Meleg Paljo, poginuo 1915. u I svetskom ratu.“

Nisam znao da je moj čukundeda stradao u Velikom ratu. Odmah me je zainteresovalo i kroz glavu mi je prošla jedna misao:

Galicija?

Fotograf jedini metkove špara... 
Još od kada sam prvi put čuo Balaševićeve pesme Galicija i Ratnik paorskog srca, stihovi o carevima koji su se igrali rata i paorima koji su zbog tih igara ginuli negde daleko od svojih njiva terali su mi suze na oči. Desetine hiljada „paora“ odvedenih u bespuća Karpata i Galicije da tamo, zbog carskih igara, ostave svoje živote. 

Možda me te pesme dotiču zbog dubljeg razloga? Da li me dotiče i to da je moj čukundeda bio jedan od tih ratnika paorskog srca, pomislio sam?

Ukucavam njegovo ime u pretraživač austro-ugarskih vojnika.

Meleg Paljo. Ništa.

Meleg Pal. Ništa.

Meleg Paul.

I otvara se arhiva austrougarskih vojnika.

Ime mog čukundede.

Meleg, Paul

rođen 1884.
rodno mesto: Petrőcz – Bački Petrovac
čin/služba: Infanterist – pešadinac
jedinica: k.u.k. Infanterieregiment Nr. 6
podjedinica: 15. Kompanie – 15. četa
status: tot – mrtav
datum: 28. februar 1915.

Galicija...

Isto mesto, druga priča - kamp pored Dunava trideset godina kasnije

„Šta mi je ovo trebalo?“ To pitanje više ne postavljam. Radim stvari koje volim.

Razgovaram sa Jovanom o tome kako nas vide ribari na Dunavu dok veslamo niz reku. Kaže on meni: „Za njih smo mi čudaci. Na Dunavu smo noću, a nemamo nikakvog ‘posla’ tu.“ Moguće. Ali volim to čudaštvo. Nekada mi je smetalo što sam bio čudak, sada više ne. 

Prethodna četiri dana Tanja Marčok i ja vodili smo NKKT, Nacionalni kanu kamp trail, obuku za vođe Royal Rangersa iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Makedonije i Srbije. Bile su pozvane i ostale balkanske zemlje, ali nisu poslale učesnike.

Nismo veslali mnogo, tek desetak kilometara dnevno, jer cilj nije bio samo obuka u veslanju, nego i osposobljavanje vođa za vođenje tinejdžera na rekama i organizovanje višednevnih avantura na vodi. Krenuli smo iz Tikvare kod Bačke Palanke, spavali na Šašićevoj adi kod Banoštora, a poslednju noć na futoškoj plaži „Majami“. Takođe stajali smo gde god smo videli lepo mesto, plažu, uvalu.

Velika pomoć bio nam je Jovan Opačić iz Pančeva, koji je učesnike podučavao tehnikama veslanja. Njegove korekcije mnogo su nam značile.


Slovaci, Slovaci dobri vojaci

„Slovaci, Slovaci, dobri vojaci“, tako mi je ironično govorio nastavnik Saša. Saša je u osnovnoj školi predavao tehničko obrazovanje, a kasnije odbranu i zaštitu. Malo je reći da nisam voleo tog čoveka.

Slovake je pratila reputacija da nisu dobri vojnici. Mirni, vredni, ali ne baš hrabri. Ta reputacija odražavala se čak i u našim dečjim igrama partizana i Švaba. Ja nisam mogao da budem partizan jer, prosto, Slovaci nisu bili hrabri vojnici. O jednom „političkom incidentu“ u našem sokaku, vezanom za hrabrost Slovaka, već sam pisao u tekstu Partizan sam, tim se dičim

Zanimljiv mi je taj fenomen. Slovaci su se doseljavali na prostor današnje Vojvodine u vreme kada su veliki delovi ovih krajeva pripadali Vojnoj granici, a i sami su dolazili iz oblasti nekadašnje Vojne granice u Slovačkoj. Živeli su u zoni ratova, stalne opasnosti. Te generacije bile su naviknute na ratove i stradanja. Valjda ih je ravnica vremenom naučila jednoj drugoj borbi: borbi plugom i kosom, umesto mačem i puškom.

Trag vojevanja mog pradede

Zašto o tome pišem?

Trag koji pratim poslednjih nedelja jeste istorija moje i Mirjanine porodice. Kada je reč o junaštvu, čini se da sam u tom poređenju ja izvukao kraći kraj. Devojačko prezime njene majke je Vojnović, što već samo po sebi nešto govori: graničari, ratnici. Ali ratovali su i moji. Dvojica mojih pradeda poginula su kao partizani u Drugom svetskom ratu.

Juče sam, listajući neke istorijske izvore, neplanski, konačno pronašao istorijski trag o jednom od njih, mom pradedi Đuru Valentiku.  Pošto pišem o onome što me zaokupi, sledi priča o onome šta sam pronašao.

Do sada sam sa sigurnošću znao samo sledeče: Đuro Valjentik, rođen u Lugu (1905. ili 1910.), suprug Zuzane Valjentik, a otac moje bake Kate Beređi, je sahranjen u Bosni, u Donjoj Trnovi, u zajedničkoj grobnici partizana poginulih u tim krajevima. Sve ostale informacije koje sam imao o njegovoj smrti bile porodične priče. A pokazalo se da neke od njih nisu bile tačne.

Trag se otvorio kada sam pradedino ime pronašao na listi stradalih u Drugom svetskom ratu. U Bazi "Žrtve rata 1941-44." za Đuru stoji zapisano: "Valčik (Janko) Đuro, rođen 1905. Slovak, poginuo 1944. u NOBu, Brezovo Polje (0387021024)" . Odatle je potraga krenula dalje i nit se polako raspetljavala i doveo sam se do moguće priče o poslednjim danima života svog pradede. 

Taj put me je dalje vodio do knjige Žarka Atanackovića, Druga Vojvođanska NOU Brigada, gde za mog pradedu, u listi boraca stoji zapisano: VALENTIK ĐURE ĐURO. Rođen 1910, Lug, Slovak, nadničar, stigao u NOBJ 1944, borac, poginuo maja 1944. kod Zabrđa u istočnoj Bosni.1 Knjiga mi je dala elemente priče o bitki u kojoj je poginuo moj pradeda. 

Spomenik Sedam Vojvođanskih brigada, Ruma

Preplivati Dunav nije najveći izazov - Šta me je Poslanica Jevrejima naučila o duhovnoj gimnastici?

Prekjuče sam preplivao Dunav.

Za momka koji je odrastao pored Dunava i veći deo leta provodio na njemu, to i nije neka neobična izjava. Na Dunavu naučiš da plivaš. Negde, kada se momčiš, to je jedan od podviga koji „treba“ da uradiš da bi se dokazao. Zajedno sa skokovima sa visoke vrbe, penjanjem na šlep koji prolazi pored Futoga i skokom sa njega, kao i još ponekim dečačkim ludostima.

Ali danas imam 53 godine.

Povremeno me gledaoci mojih videa kritikuju da sam debeo. Pre dve nedelje neki Nenad B. počastio me je komentarom: „Vidi mu stomačine, pa taj pojede pečenu gusku za doručak, a ovde propagira skromnost.“ Doduše, moja poruka nije bila o skromnosti, ali nema veze. Činjenica je da još nisam uspeo da skinem tu „stomačinu“.

Ali ni to nije suština. Suština je da sam pre dve godine operisao sam tumor na bubregu i ostao bez levog bubrega. Sećam se kako sam, kada mi je urolog zakazivao operaciju, pitao: „Hoću li ja moći ponovo na planinu?“ Odgovorio je: „Moći ćeš i da skačeš iz aviona.“ Nisam baš verovao u to obećanje. Mislio sam da je vreme avantura završeno.

Kod lekara se i dalje vodim kao onkološki bolesnik i ne znam da li će mi medicina ikada skinuti tu „titulu“. Nekako postoji očekivanje da onkološki bolesnik sedi mirno kod kuće.

A ovog leta popeo sam nekoliko planina. Sa Rendžerima sam se preko stena popeo do krsta na Boračkom kršu. Preveslao sam osamdeset kilometara kanuom po Tamišu. I preplivao Dunav.

Nema veze što je Dunav trenutno na istorijskom minimumu, uži nego ikada. Nema veze ni što smo na jednom delu mogli da gazimo gotovo pedeset metara širine toka. Nema veze ni što je pored nas bio Popov u kanuu, za slučaj da nekome zatreba pomoć.

Preplivao sam Dunav.

Dunav kod Čerevića
Zapravo, nas četvorica: Draško, Pera, moj sin Stefan i ja. Stefanu sam još dok je bio dete obećao da ćemo jednog dana zajedno preplivati Dunav. Sada sam to obećanje ispunio. Nema veze što je bio brži i snažniji od mene.

Preplivao sam Dunav. Nije završeno vreme avantura.

Kako sam pronašao moje pretke - tri veka porodice Beređi

Pre nekoliko nedelja počeo sam ozbiljnije da istražujem istoriju svoje porodice. Napisao sam priču o našoj seobi u tekstu: "Odakle su tvoji: priča o četiri seobe". Ovog puta priča je otišla mnogo dalje.

Godinama sam pokušavao da napravim porodično stablo, ali bez većeg uspeha. Najdalje sam uspevao da stignem do početka XX veka. Problema je bilo mnogo.

Kod nas Slovaka porodična imena često se prenose iz generacije u generaciju. U mojoj porodici najčešće ime je Jan Beređi. U jednom trenutku sveštenik je u matičnim knjigama čak morao da dodaje oznake min. i jun. kako bi razlikovao očeve porodica koji su u isto vreme nosili isto ime i prezime.

Još veću zabunu stvarala su porodična predanja. Svaka generacija pamtila je ponešto, ali su se priče često razlikovale. Odakle smo došli - Kisač, Selenča, Silbaš? Kako su se zvali naši preci? Nismo bili sigurni ni kako se zvao moj čukundeda – Štefan ili Jan? Zabuna je bila tolika da na spomeniku palim borcima u centru Silbaša i danas stoji ime Jan Beređi, iako je poginuo moj čukundeda Štefan Beređi.

Znao sam da postoje stare crkvene matične knjige, ali nisam uspevao da pronađem nit koja bi povezala sve te podatke. A onda sam pre nekoliko dana, sasvim slučajno, na spisku poginulih u Drugom svetskom ratu pronašao podatak o svom pradedi Štefanu – godinu i mesto njegovog rođenja. To je bio ključ koji je otvorio vrata daljem istraživanju. Priznajem, gotovo opsesivnom. 

Usledile su neprospavane noći, umorne oči od gledanja u ekran i stotine stranica pisanih na latinskom, mađarskom i slovačkom jeziku. Kroz matične knjige počela je da se pojavljuje priča moje porodice. Uz nju su se otvarale i priče o epidemijama velikih boginja početkom XIX veka, kada su porodice u nekoliko meseci gubile gotovo svu decu, o verskim progonstvima, seobama, vanbračnoj deci i sudbinama koje su vekovima ostajale zaboravljene.

Od jednog jedinog podatka o pradedi stigao sam do žene koja je, po svemu sudeći, rođena oko 1701. godine. Nisam očekivao da će me jedno ime odvesti gotovo tri veka unazad. Ovaj tekst je zato drugačiji od većine onoga što pišem. Veoma je ličan. Pišem o onome što mi zaokupi pažnju, a poslednjih nedelja to su bili ljudi bez kojih mene danas ne bi bilo.

Objavljujem ga u nadi da će ga pročitati i drugi Beređiji. Možda će neko prepoznati deo svoje porodične priče, ispraviti neku moju grešku ili dopuniti ono što nisam uspeo da pronađem. Posebno su mi i dalje nejasne ženske porodične loze, jer matične knjige najčešće ne beleže odakle su neveste dolazile. A možda ovaj tekst podstakne još nekoga da se zapita isto ono pitanje koje je pokrenulo i mene:

Odakle su tvoji?

Dalji trag - Joanes Beregyi, 1720, Rimavska Sobota, Slovačka, pre početka seobe?
Najstarija osoba koju sam zasad pronašao na teritoriji Vojvodine jeste Elisabetha Beregyi, koja je umrla 1. marta 1798. u Selenči. U matici joj je navedena starost od 97 godina, što bi njeno rođenje smeštalo približno oko 1701. godine.

Zapis pokazuje da je Elisabetha pripadala generaciji rođenoj mnogo pre nastanka selenčanskih matica i pre naseljavanja u Donje Zemlje (tako su zvani ovi krajevi među Slovacima), generaciji koja je možda rođena i u prapostojbini moje porodice, Zakarpatju, pre početka naših seoba.

Njena konkretna veza sa kasnijim Beređijima zasad nije poznata. Ne znamo ni da li je Beregyi bilo njeno rođeno ili bračno prezime. Zato je ona najstariji poznati Beređi trag, ali je ne možemo postaviti kao sigurnu majku ili baku kasnijih osoba.

Naseljavanje Slovaka u Bačku odvijalo se postepeno. Deo prvih doseljenika nije izdržao teške uslove života i vratio se u postojbinu, dok su oni koji su ostali osnovali prve naseobine na futoškom vlastelinstvu, koje je od 1744. godine bilo u posedu porodice Čarnojević. Većinu kolonista činili su slovački evangelici, predvođeni Matejom Čanijem, evangeličkim pastorom i kasnijim sveštenikom. Na imanju Čarnojevića osnovan je Petrovac, a zatim je deo kolonista oko 1750. godine prešao na posed porodice Stanimirović u Kulpinu. 

Iz Kulpina se nekoliko porodica 1758. godine preselilo na teritoriju Kaločko-bačke nadbiskupije i u blizini Bača osnovalo Selenču. Upravo od tog vremena potiču i prve sačuvane matične knjige ovog naselja; najstariji dostupni zapis datiran je 10. septembra 1758. godine. Već tokom šezdesetih godina XVIII veka u maticama se pojavljuje nekoliko odraslih Beređija – Ján (Joannes,1736.), Pavol (Paulus, 1730.) i Andrej (Andreas). Moguće je da su pripadali istoj užoj porodici, možda čak bili i braća. Iako za to još nema neposrednog dokaza, ova pretpostavka predstavlja jednu od najvažnijih radnih hipoteza, jer se u maloj, tek osnovanoj zajednici gotovo istovremeno pojavljuje više odraslih muškaraca sa istim, relativno retkim prezimenom, a njihove porodične grane zatim se prepliću kroz naredne generacije.

Rekonstrukcija direktne loze porodice Beređi

1. Paulus Beređi × Helena Rideg (1730.)

Rođenje: približno 1730-ih godina (izvedeno iz zapisa o smrti). Pripada generaciji koja se doselila u Selenču, moguće preko Kulpina. Paulus je moj kurebal.

Odakle su tvoji? Priča o četiri seobe i jednom susretu

Odakle su tvoji? Često pitanje, naizgled jednostavan odgovor... Jer svi smo od nekle došli. Pitanje je kada i odakle smo krenuli. 

Ovih dana istraživao sam Mirjanino i moje poreklo, ne toliko pretke nego migraciju. Kako se desilo da smo se nas dvoje našli u Futogu... 

Banjci: od Hercegovine, preko Tromeđe i Podgrmeča, do Futoga

Mirjanin otac je Branko Banjac, rođen 1948. godine u selu Gornji Bušević kod Krupe na Uni, u Bosni i Hercegovini.

Poreklo Banjaca iz ovog dela Bosanske Krajine može se pratiti zahvaljujući pre svega istraživanjima etnografa Milana Karanovića i Petra Rađenovića, koji su početkom XX veka obilazili krajiška sela i beležili porodična predanja. Banjci pripadaju velikoj grupi krajiških rodova koji slave Jovanjdan, što je ključna informacija u pratnji njihovih migracija (pošto postoje i Banjci rimo-katolici).

Starije poreklo Banjaca vezuje se za Banjane, oblast između današnjeg Nikšića i Bileće, na prostoru Stare Hercegovine i Crne Gore. I samo prezime Banjac može se tumačiti kao oznaka čoveka poreklom iz Banjana. Tokom velikih seoba nakon osmanskog osvajanja Hercegovine u XV veku, stanovništvo se pomeralo prema zapadu, preko Zmijanja (Manjača) i severne Dalmacije (Petar Rađenović, u opisu stanovništva Bjelajskog polja, spominje da su došli iz okoline Imotskog, u XVI veku), prema Tromeđi. 

Jedna od važnih istorijskih stanica seoba Banjaca iz Buševića bila je oblast manastira Rmanj, današnjeg Martin Broda, na Tromeđi Bosne, Like i Dalmacije. Iz oblasti Unca i Rmnja Banjci su se dalje širili prema Bjelajskom polju, a odatle po Pounju i Podgrmeču. Jedna grana doselila se u Gornji Bušević, gde su živeli na zemlji begova Badnjevića. Kao kmetovi obrađivali su zemlju koja je, nakon ukidanja starih agrarnih odnosa i agrarne reforme započete 1919. godine, prešla u vlasništvo seljačkih porodica. Agrearna reforma je bio veliki poduhvat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, oduzimanja zemlje begovima i deljenja zemlje kmetovima, čime se završio feudalni sistem u tim krajevima. U Buševiću su Banjci formirali i svoju porodičnu grupu kuća, Banjčev kraj ili kosu.

Tu je 1948. godine rođen Branko Banjac. Ali ni za njegovu generaciju Bušević nije bio poslednja stanica. Branko i Milka su više godina radili u Vindišgarstenu u Austriji, a 1979. godine kupili su kuću u Futogu i tamo se sa porodicom trajno nastanili.

Tako se put ove grane Banjaca može pratiti kroz više vekova:

Banjani / Stara Hercegovina (?) → Zmijanje i severna Dalmacija (?) → Unac i Rmanj → Bjelajsko polje → Gornji Bušević → Vindišgarsten → Futog.

Četiri dana na Tamišu – vodič za veslanje od Jaše Tomića do Opova

Trudim se da pišem o stvarima koje mi tokom nedelje zaokupe pažnju. Ovoga puta to je bio Tamiš.

Proveo sam četiri dana veslajući ovom rekom sa grupom od desetoro mladih ljudi, uzrasta od 16 do 20 godina. Većina su uključeni u službu Royal Rangersa u Srbiji, a ovaj kamp bio je nagradna avantura za njih.

Za četiri dana preveslali smo ukupno 79 kilometara rečnog toka, od graničnog prelaza kod Jaše Tomića do brane, odnosno ustave, u Opovu.

Pošto verujem da će ovaj tekst koristiti i budućim avanturistima, pored ličnih utisaka navodiću i praktične informacije o ruti, kamp mestima i mestima pogodnim za pristajanje. Zato uz svaku tačku navodim i geografske koordinate.Takođe, želim da sačuvam informacije da su mi sveže, za buduće moje avatnure. 

Kod reka se položaj najčešće označava kilometražom od ušća. Tako se i na Tamišu svaki položaj određuje prema udaljenosti od ušća u Dunav. Zbog toga ću u nastavku, pored opisa pojedinih mesta, navoditi i njihov približan položaj na rečnom toku.

Priprema

Priprema ovakvog kampa je široka tema, zato ću se zadržati samo na osnovnoj opremi koja je neophodna za avanturu u kanuima. (Avantura sa kajacima se razlikuje zbog drugačijeg načina pakovanja.)

  • Plastično bure od 40–50 litara. U njega spakujte sve što ne sme da se pokvasi ili potone. Osim toga, bure odlično služi i kao sto tokom pauza.
  • Odeća. Nosite što manje, ali praktično. Preporučujem sportske majice dugih rukava zbog zaštite od sunca, šešir i patike za vodu. U bure obavezno spakujte još jedan par suvih patika za kamp – veoma je neprijatno provesti veče u mokroj obući. Ponesite i dva para kupaćih, kako biste uvek imali jedan suv.
  • Smeštaj. Lagan sklopivi šator ili hemok (viseća ležaljka). U oba slučaja potrebna je i podloga za spavanje. Spavanje u hemoku bez podloge, posebno tokom svežijih noći, nije prijatno iskustvo.
  • Sitna oprema. Čeona lampa, repelent protiv komaraca, krema za sunčanje i toalet papir. Ova poslednja stvar se iznenađujuće često zaboravi.
  • Kuvanje. Mali plinski gorionik i kampersko posuđe za kuvanje i grejanje vode. Šolja čaja od samoniklog bilja koje usput sakupite može biti neverovatno osvežavajuća posle dana provedenog na vodi. Upaljač!
  • Voda. Na polasku računajte na najmanje pet litara vode po osobi. Vodu ćete moći da dopunjavate usput, ali je važno da u avanturu krenete sa dovoljnom rezervom.
  • Telefon. Nepromočiva futrola koju nosite oko vrata. Telefon će vam služiti za navigaciju, fotografisanje i hitne slučajeve, pa je važno da uvek bude pri ruci i zaštićen. Praktičnost futrole iskusio sam u prvi momentima avanture - pokazivao sam kako se ulazi u čamac, upao u vodu do vrata, srećom sa telefonom u futroli. Osim ponosa, ništa drugo nije stradalo. 
  • Bezbednost. Obavezno ponesite rezervno veslo (posebno ako ne koristite drvena vesla), kanap dužine 10–15 metara i mali komplet prve pomoći. Kanap može poslužiti za izvlačenje čamca, vezivanje na obali ili pomoć drugom kanuu, a rezervno veslo može spasiti čitavu turu ako se neko ošteti ili izgubi.
  • Hrana. Gotova jela, paštete i tunjevina su praktičan izbor za ručak i doručak. Za večeru preporučujem testeninu – brzo se priprema i dobro obnavlja energiju posle celodnevnog veslanja. Hranu planirajte prema deonicama na kojima nema prodavnica. U nastavku teksta navešću gde smo mi mogli da dopunimo zalihe.
  • Prsluk za spasavanje.
 

1. Deonica 118-95. km Tamiša: Jaša Tomić – Sečanj

Granica kod Jaše Tomića (45.4318350 N, 20.857403 E) – Plaža Sečanj (45.3600076 N, 20.775018 E). Dužina: 22,5 km

Naše veslanje počelo je u blizini graničnog prelaza kod Jaše Tomića, gde smo porinuli kanue i rasporedili opremu.

Kada uđete u selo, prvi put koji skreće desno, pored seoskog groblja, vodi do nasipa. Tim putem, koji je od dobro održavanog tucanika, nastavlja se sve do mesta pogodnog za spuštanje čamaca na TamišSam prilaz vodi je prilično strm, ali posao olakšavaju metalne merdevine koje se nalaze pored plaže. Uz malo pažnje, spuštanje čamaca nije problem.

Na deonici do Sečnja postoji samo jedno uređeno mesto pogodno za kupanje. Na mapama je označeno kao plaža Pesak. Obale Tamiša na ovom delu toka obrasle su visokim drvećem i gustim šibljem. Priroda je prelepa, ptica ima u izobilju, ali mesta na kojima se može bezbedno pristati i okupati nema mnogo. Zato vredi iskoristiti priliku da ovde napravite pauzu. Takođe je dobro kamp mesto ako želite kampovanje u prirodi. 

Mi smo za naš kamp izabrali plažu u Sečnju. Odlično mesto za prvo kampovanje, posebno ako na vodu krenete kasnije tokom dana. Iskrcavanje je jednostavno zahvaljujući betonskom doku, a čamci se lako mogu izvući na obalu. Ovaj kamp mesto ima nekoliko važnih prednosti: česmu sa pijaćom vodom, tuš i prodavnicu udaljenu svega nekoliko stotina metara. Meštani koje smo sreli bili su izuzetno ljubazni i predusretljivi. Željni priče, deljenja njihovog iskustva - stvarno smo se osetli dobro došli.

Jedino ograničenje je što na samoj plaži nema drveća pogodnog za postavljanje hemoka, pa je ovo mesto prilagođenije šatorima ili bivakovanju. 

2. Deonica 95,5-81. km Tamiša: Sečanj-Tomaševac

Plaža Sečanj (45.3600076 N, 20.775018 E) – Plaža Tomaševac (45.268565 N, 20.612969 E)
Dužina: 16,5 km

Po polasku iz Sečnja, prva odlična lokacija za pauzu je plaža u selu Sutjeska, na 91. kilometru Tamiša. Obeležena je na Google mapama i predstavlja jedno od najlepše uređenih mesta za odmor na ovoj deonici reke. Plaža ima dobar prilaz čamcima, prostor za kampovanje, uređeno mesto za loženje vatre, skakaonicu, merdevine za izlazak iz vode i prijatnu hladovinu. Ako niste u žurbi, ovo je idealno mesto da napravite dužu pauzu.

Naš plan je bio da sledeće zaustavljanje bude u Canoe kampu, poznatom po izradi drvenih kanua u kanadskom stilu. Međutim, tog dana u kampu je bila televizijska ekipa, pa smo nastavili dalje i pauze pravili na usputnim mestima.

Treba imati u vidu da od Sutjeske pa sve do iza sela Botoš gotovo da nema pogodnih mesta za kupanje. Obala je uglavnom obrasla rastinjem, prilaz vodi je težak, pa je dobro iskoristiti prilike za odmor kada ih imate. 

Kod sela Botoš nalazi se ušće kanala Dunav–Tisa–Dunav u Tamiš. Neposredno posle toga reka se račva, a glavni tok Tamiša nastavlja desno. Na ovom delu ima mnogo sočivice, obale su strme, nema hladovine niti pogodnog mesta za kupanje ili duži odmor. Na kraju, pod žestokim suncem, zavukli smo se u jedini lad ringlova koji smo pronašli i odspavali dva sata najveće žege. 

Obilazak brane kod Botoša

Na 81. kilometru Tamiša nalazi se najveća prepreka na celoj ruti – ustava kod Botoša, odnosno Tomaševca. Nju nije moguće savladati čamcem, pa je neophodno preneti kanu preko kopna. Najbolje je pristati što bliže ustavi, sa desne strane toka, jer je odatle najkraći put za prenošenje čamca. Potom treba preći magistralni put, zbog čega je potreban dodatni oprez. Čamac je najlakše ponovo spustiti u vodu odmah ispod ustave, na kraju betonskih ploča, gde je nagib najmanji. Na zaštitnoj ogradi postoji otvor kroz koji se može proći sa opremom. Ovo je ujedno i odlično mesto za kupanje i odmor pre nastavka veslanja. 

Naš drugi kamp bio je na seoskoj plaži u TomaševcuPlaža je lako pristupačna čamcima. Obala je niska i blago muljevita, pa iskrcavanje nije problem. Na obali se nalazi drvored topola koji pruža dovoljno hlada i odličan je za postavljanje hemoka ili šatora.

Plaža Tomaševac 
Prodavnica je udaljena oko 500 metara, odnosno desetak minuta laganog hoda kroz selo. Iako je kamp veoma blizu naselja, ovde vlada mir i nema mnogo posetilaca. U selu postoji nekoliko javnih česama, ali imajte na umu da je voda tipično banatska – tvrda i specifičnog ukusa. 

Posle napornog veslanja, nošenja čamca, u prodavnici smo kupili viršle i paradajz. Ispekli viršle na vatri. Davno nisam jeo nešto ukusnije: viršle, beli hleb i pavlaku i paradajz, sve zalivano sa čajem od mente koju smo ubrali na obali. Gozba. 

3. Deonica 79-50. km Tamiša: Tomaševac-Baranda

Plaža Tomaševac (45.268565 N, 20.612969 E) – Kamp na meandru Starog Tamiša kod Barande (45.114366 N, 20.441407 E)
Dužina: 29 km

Posle Tomaševca sledi jedna od lepših deonica Tamiša. Prvo značajnije mesto za odmor je uređena plaža „Podolina“ u Orlovatu, koja se nalazi na samom ulazu u selo i obeležena je na Google mapama. Plaža ima dobar prilaz za čamce, stolove sa klupama, dosta hladovine i peščani ulaz u vodu. Odlično je mesto za duži odmor, ručak ili čak kampovanje.

Posle Orlovata pejzaž se značajno menja. Reka ulazi u tipičan ravničarski predeo sa niskim obalama i sve manje drveća. Hladovine gotovo da nema, pa sunce može biti veoma naporno tokom letnjih dana. Zaustavljanje je uglavnom moguće samo na uređenim pecaroškim mestima. Često ćete prolaziti pored krda krava koje se rashlađuju u Tamišu, što ovom delu toka daje poseban banatski prizor. Momci su se takmičili sa kravama ko glasnije muče... Rezultat je bio izjednačen. 

Sledeće dobro mesto za predah je plaža u Farkaždinu. Plaža je peščana i uređena, sa suncobranima, terenom za odbojku na pesku i improvizovanom skakaonicom. Na izlazu iz sela primetili smo još jednu lepo uređenu plažu sa dokom, ali nismo pristajali, pa ne mogu sa sigurnošću da kažem da li je u pitanju javna plaža. Moja preporuka je da upravo u Farkaždinu napravite duži odmor. Ako vam je potrebno da dopunite zalihe hrane ili vode, iskoristite ovu priliku, jer posle ovog mesta mogućnosti za nabavku postaju znatno ređe.

Na ovoj deonici najviše smo pratili vremensku prognozu, pre svega pravac i jačinu vetra. To je bio moj najveći strah - da nas vetar neće poslužiti. Tamiš je veoma spora reka – od Jaše Tomića do Opova njen pad iznosi svega nekoliko metara, pa je rečna struja slaba. Međutim, ono što nedostaje struji, nadoknađuje vetar. Na otvorenim ravničarskim deonicama, naročito između Orlovata i Farkaždina, jak severozapadni ili jugoistočni vetar može znatno usporiti veslanje, a pri jačim udarima i otežati upravljanje kanuom. Hvala Bogu, nas je tokom većeg dela plovidbe pratio slab ili umeren vetar, pa nam nije predstavljao ozbiljniju prepreku.

Sledeća plaža nalazi se u selu Sakule. Za razliku od prethodnih, ostavila je prilično loš utisak. Plaža je neuređena, a u trenutku našeg prolaska bila je i prilično prljava. Naša ekipa nije želela ni da izlazi iz čamaca, pa smo nastavili dalje. Ipak, ukoliko vam je neophodan odmor ili kampovanje, ovo mesto može da posluži, a selo je dovoljno blizu za nabavku osnovnih potrepština.

S druge strane, priroda na ovoj deonici možda je i najlepša na čitavoj turi. Uz obale se pružaju predivne šume hrasta i koprivića čije se krošnje nadvijaju nad rekom i prave prijatnu hladovinu. Posle otvorenih ravnica iza Orlovata, ovaj deo Tamiša ponovo pruža osećaj plovidbe kroz netaknutu prirodu.

Naš kamp... 
Naš plan je bio da stignemo do mosta između Čente i Barande, gde se, prema informacijama koje smo imali, nalazi uređena plaža pogodna za kampovanje. Međutim, iza nas je već bio naporan dan, pa smo noć proveli na jednom lepo uređenom mestu koje su napravili lokalni pecaroši. Pokazalo se kao mirno i prijatno kamp mesto. Dalo nam je osećaj divljine. Noć je brujala od glasanja ptica, životinja i kreketa žaba. Zaboravio sam kako to zvuči, jedna žaba počne i sve više se pridružuje, zvuk postaje jako glasan, da bi od jednom prestale. I tako ponovo u krug. 

4. Deonica 50-39. km Tamiša: Baranda-Opovo

Kamp na meandru Starog Tamiša kod Barande (45.114366 N, 20.441407 E) – Brana (ustava) Opovo (45.056674 N, 20.416881 E)
Dužina: 11 km

Poslednja deonica donosi još jednu promenu pejzaža. Priroda ovde podseća na dunavce i stare rukavce Dunava na koje smo navikli oko Novog Sada. Reka je mirna, obrasla vrbama i drugim priobalnim rastinjem, pa je veslanje veoma prijatno.

Tokom plovidbe proći ćete ispod mosta između Čente i Barande, gde se nalazi uređeno mesto koje koriste kamperi i izletnici. Izgleda kao dobro mesto za predah ili kampovanje, ukoliko planirate drugačiji raspored dnevnih deonica.

Najveći izazov na ovoj deonici nalazi se neposredno pre mesta gde se od Tamiša odvaja kanal Karašac. Na oko 40. kilometru toka naišli smo na veliku prirodnu branu od naplavljenog drveća, granja i drugog otpada. Prepreka je široka između 50 i 100 metara i gotovo potpuno zatvara reku.

Mi smo uspeli da pronađemo prolaz širok svega oko metar i po, kroz koji je bilo moguće provući kanue. Za veća plovila takav prolaz verovatno nije moguć. Takođe, treba računati da se stanje može promeniti posle većih voda, pa je moguće da prolaz u nekom trenutku uopšte neće postojati.

U tom slučaju jedino rešenje je prenošenje čamaca preko kopna. Pedesetak metara uzvodno od prepreke, sa leve strane, nalazi se pogodno mesto za iznošenje čamaca, neposredno ispred nekoliko kamp-kućica.

Ustava kod Opova, naš cilj

Nedugo zatim stigli smo do ustave u Opovu, koja predstavlja završetak naše plovidbe. Ovde smo naišli na jedini ozbiljniji organizacioni problem tokom cele ture. Kretanje u zoni ustave nije dozvoljeno, a zaštitna ograda postavljena je nekoliko stotina metara pre same ustave, što značajno otežava završetak plovidbe. Mi smo uspeli da se snađemo, ali nisam siguran koje je najbolje i zvanično dozvoljeno rešenje za prenos čamaca na ovom mestu. Ako neko od čitalaca ima novije informacije ili iskustvo, bilo bi mi drago da ih podeli u komentarima.

Tu se završila naša četvorodnevna avantura na Tamišu. Za četiri dana preveslali smo 79 kilometara, upoznali jednu prelepu i često zapostavljenu reku i stekli iskustvo koje ćemo sigurno želeti da ponovimo. Nadam se da će ovaj vodič pomoći i drugim ljubiteljima prirode da lakše isplaniraju svoju plovidbu.

Šta bih danas uradio drugačije?

Posle svake avanture ostane poneka lekcija. Ovo su stvari koje bih naredni put promenio.

1. Bolja priprema.

Ovoga puta nisam se dovoljno informisao ni o selima kroz koja prolazi ruta, ni o samom Tamišu. To nije greška koju obično pravim, ali ovog puta jeste. Nedostajale su mi informacije o mestima za odmor, prodavnicama, kampovanju, prirodnim i istorijskim zanimljivostima. Nadam se da će ovaj tekst pomoći drugima da ne krenu tako nepripremljeni.

2. Zatražio bih dozvolu od „Voda Vojvodine“ za obilazak ustava.

Ni kod Botoša ni kod Opova nije moguće proći rekom, ali ni prenošenje čamaca kopnom nije jednostavno. Posebno je komplikovana situacija kod Opova, gde je zaštitna ograda postavljena nekoliko stotina metara pre same ustave. Razmišljam da sledeći put unapred zatražim dozvolu od „Voda Vojvodine“ za prolazak pored ustava. Ne znam da li je to moguće, pa ako neko ima iskustva sa ovakvim zahtevima, voleo bih da ih podeli.

3. Poneo bih više voća i povrća.

Zbog visokih temperatura i kvarljivosti odlučili smo da ih ne nosimo. Ipak, posle nekoliko dana na konzerviranoj i suvoj hrani, sveže voće i povrće su nam veoma nedostajali. Danas bih poneo barem namirnice koje mogu da izdrže nekoliko dana, poput jabuka, šargarepe, paprike ili kupusa.

4. Kupio bih dozvolu za pecanje.

Bilo bi pravo zadovoljstvo da ujutru i predveče, dok se priprema doručak ili večera, zabacimo po koju varalicu. Ne toliko zbog ulova, koliko zbog potpunog doživljaja boravka na reci.

Ova avantura bila je nagrada za mlade, ali i za mene. Sa sobom sam poneo metalnu šolju za kafu. Svakog jutra, dok su ostali još spavali, sedeo sam pored Tamiša i iz nje pio kafu, a nekada i čaj. Tek poslednjeg dana pažnju mi je privukao natpis na njoj: „Stvorenje je poziv da upoznaš Stvoritelja.“ Pomislio sam koliko je to istina. Što sam stariji, sve više cenim upravo takve tihe trenutke susreta sa Stvoriteljem. Dok posmatram reku, šume, ptice i izlazak sunca, teško je ne pomisliti da iza tako predivne prirode stoji još veličanstveniji Stvoritelj.

Beređi Dušan Bera 






Kolo iznad groba - stećci, kamen, kolo i druga obala - Nekropola na Dugom Polju, Blidinje

Novi trag koji zaokuplja moju pažnju ovih dana – stećci, srednjovekovni nadgrobni spomenici. Mirjana i ja smo stali na nekoliko dana u Nacionalnom parku Blidinje, u BiH, sa ciljem da se penjemo po planini Čvrsnici. U blizini je Dugo polje, sa jednom od najočuvanijih nekropola stećaka, drevnih nadgrobnih spomenika, koju sam do sada video.

Na putu do Blidinja, putujući kroz Dalmatinsku zagoru i Hercegovinu, videli smo više nekropola, poput one pod Sekulanom, kao i pojedinačne stećke. Do sada sam posetio mnoge nekropole i muzeje sa stećcima i oni su uvek privlačili moju pažnju, ali ovog puta, u Dugom polju, pažnju mi je privukao motiv kola na njima.

Možda zato što se nekropola nalazi usred prostranog polja, podno Čvrsnice. Lepota prirode i planina oduzima dah. A možda zato što sam imao dovoljno vremena da među njima hodam bez žurbe, da pustim da mi se uobliče neka pitanja.

Dok hodaš među stećcima, hodaš među svedocima drevnih vremena. Teški su, nemi i nepokretni, ali postavljaju mnogo pitanja. Ko su bili ljudi koji su ih podizali? Zašto su ih oblikovali baš tako? Zašto su na njima uklesani krstovi, lovci, konjanici, vinova loza, rozete, mačevi ili ljudi podignutih ruku? Zašto na mnogima igraju kolo? I zašto ih nalazimo upravo na prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i zapadne Srbije?

Kako pronaći svoje mesto a ne izgubiti sebe

Na ROM-u u Crikvenici Mirjana i ja vodili smo radionicu pod nazivom „Kako pronaći svoje mesto, a ne izgubiti sebe“. Izabrali smo tu temu, jer se već godinama bavimo pitanjem pronalaženja mesta u crkvi, o čemu sam pisao i u knjizi Moje mesto u crkvi. Iznenađenje mi je bilo što sam ponovo temu koju dobro znam doživeo dublje, a da nisam to očekivao. 

Radionicu je Mirjana otvorila jednostavnim ledolomcem. Svako je trebalo da kaže tri stvari o sebi koje Google nikada ne bi mogao da pronađe. Pred nama su se pojavili ljudi sa neobičnim uspomenama, malim tajnama, hobijima, strahovima i snovima. Koliko malo zapravo znamo jedni o drugima?

Kasnije je Mirjana pozvala učesnike da zamisle muzej svog života. Da mogu da izlože samo pet predmeta, fotografija ili uspomena, šta bi izabrali? Nije bilo važno šta bi drugi smatrali važnim, već šta oni smatraju delom svoje priče. 

Interesantno je šta izaberemo kada imamo vremena da razmislimo o sebi. Šarenilo prikazanih muzeja je prikazalo koliko različitih kategorija koristimo da opišemo naš život, i prirodno vodilo u prvi koncept koji sam podelio sa učesnicima.

Radionica i prvi deljenje o sebi