Da li se sećate reklamne kampanje za Nektar sokove: "Nije svejedno?" Velika životna istina je da nije svejedno. Eventualno za sokove i jeste svejedno, ali u mnogim drugim životnim iskustvima nije svejedno šta odaberemo.
Svaka naša akcija kao i način na koji nešto uradimo sa sobom povlače posledice.
U početku one su minimalne, ali što više vremena
prolazi, kada povučemo pogrešnu odluku, posledice su sve veće i veće.
Pre dve nedelje, vozio sam Borisa u Mitrovicu. Uzeo sam crkvena kola, i
primetio u Mitrovici da smo na rezervi. Prva pumpa i stajem, i po navici ispred
oznake za evrodizel. Otvaram rezervoar, prilazi radnik i kaže – „ovo vozilo
koristi benzin.“ Nisam ni znao da u crkvi imamo benzince, pa sam morao i da
proverim šta da sipam. I stvarno benzin. Srećom je radnik primetio
nalepnicu na vratima rezervoara, i srećom nije bila samouslužna pumpa.
Razmislimo o ovom primeru. Da li sam fizički, stvarno mogao sipati dizel umesto
benzina? Da. Da li je dizel gorivo? Da jeste, moja lična kola koriste dizel. Da li bi
mogao voziti crkvena kola na dizel? Da, nekoliko stotina metara i onda kvar. Mogli bi reći,
posebno vi koji niste vozači, pa to je gorivo, šta je problem? Problem je da
nije pravo.
Kada razmislimo, vidimo da postoji tačno određeni način na koji
nešto funkcioniše, i ako mi ne primenimo pravi pristup nećemo doživeti uspeh
nego ćemo doživeti poraz. Krivac smo mi, jer smo pokušali da uradimo nešto na
potpuno pogrešan način. To važi i za molitvu. Kako ispravno moliti, jer nije
svjedno.

NIJE SVEJEDNO!!!
Prvi primer neispravne molitve nalazimo u Delima Apostolskim 19:11-17:
„Bog je preko Pavlovih ruku činio neobična
čuda .Tako da su čak i maramice i kecelje koje je on dotakao odnošćene
bolesnima, i oni su bili izlečeni od svojih bolesti, a zli duhovi su izlazili
iz njih. A neki Judeji koji su putovali unaokolo i isterivali zle duhove
pokušaše da na opsednute prizovu ime Gospoda Isusa, govoreći: „Zaklinjem vas
Isusom koga propoveda Pavle!“.Ti koji su to činili bili su sedmorica sinova
judejskog prvosveštenika Skeve. A zli duh im reče: „Isusa poznajem, a i Pavla
znam, ali ko ste vi?“. I čovek u kome je bio zao duh skoči na njih pa ih sve
savlada i toliko izudara da su iz one kuće istrčali goli i izranjavljeni. To
doznaše svi Judeji i Grci koji su živeli u Efesu i sve ih spopade strah, pa se
ime Gospoda Isusa još više veličalo.“
Neki ljudi u gradu Efesu su videli kako Bog koristi Apostola Pavla i
kroz njega oslobađa ljude i isceljuje. Pokušali su da urade isto, prišli su
čoveku koji je bio opsednut i zapovedili zlom duhu da izađe u ime Isusa Hrista.
Iz teksta mi vidimo da oni nisu poznavali Hrista kao svog Boga, nego su to
činili zapovedajući u ime „Isusa koga propoveda Pavle“.
Drugim rečima rekli su:
„Mi Isusa ne poznajemo, ali ti zapovedamo u ime tog koga propoveda Pavle“. Zli
duh koji je mučio tog čovek je okrenuo čoveka prema njima, i očigledno kroz
usta tog čoveka im rekao: „nemam pojma ko ste vi. Isusa poznajem a i Pavla, ali
vi ste mi potpuno nepoznati“ i izmlatio ih.
Mi vidimo iz teksta nekoliko stvari:
1. Ono što sam vam već rekao, zli
duhovi su realnost koje moramo biti svesni, i oni mogu preuzeti kontrolu nad
pojedincima, što mi nazvamo opsednuće. Možda vam to izgleda čudno ali Sveto
pismo govori o tome, a ono što Pismo kaže za nas je Božija reč i u to verujemo.
2. Isus Hristos ima silu da nadvlada zle duhove, oni moraju da mu se pokoravaju
kako vidimo u današnjem tekstu. Da su ovi ljudi poznavali Hrista zao duh im ne
bi mogao ništa nego samo da se pokori.
3. Nije svejedno kako pristupamo u molitvi protiv sila tame. Samo oni
koji poznaju Hrista, koji su njegovi mogu da zapovede Duhu tame i da on mora da
ih posluša.
Moramo razumeti reči Svetog pisma, koje nam govore da svi ljudi po
rođenju pripadaju carstvu Tame. Svi se rađamo kao deo Tame, i pošto je đavo
gospodar Tame, mi mu ništa ne možemo.
Sluga ne zapoveda svom gospodaru, nego
gospodar sluzi. Verujem da vam je teško to da prihvatite, niko ne voli da čuje
da služi Tami. Većina kažu ja nisam činio nešto loše... i istina je da niste.
Ali Pismo kaže da ste ipak služili tom Carstu, doduše nesvesno. Kada shvatimo
šta je Isus uradio na krstu Golgotskom, mi prema rečima poslanice Kološanima,
prelazimo iz carstva Tame u Nebesko Carstvo.
Jedini način da to uradimo jeste kroz Isusa Hrista. On je vrata kroz
koje se ulazi. I nema drugih vrata. Uslov za dobijanje državljanstva jeste da
se pokajemo za naše grehe i da verujemo da je Hristos svojom smrću postao vrata
za nas. I kao predstavnici Carstva Nebeskog mi dobijamo pravo da se
suprotstavimo Tami. Ne zato što smo sada jači, nego zato što iza nas stoji
mnogo jače Carstvo, iza nas stoji Bog.
Drugi tekst koji nam govori o važnosti ispravne molitve je Matej 17:
14-20:
„Kad su se vratili k narodu, Isusu
priđe jedan čovek i pade pred njim na kolena, govoreći: „Gospodaru, smiluj se
mom sinu. Jer, mesečar je i strašno pati i često pada u vatru i u vodu. Odveo
sam ga tvojim učenicima, ali nisu mogli da ga izleče.“ „O, neverni i izopačeni
naraštaju!“ odgovori Isus: „Koliko ću još morati da ostanem s vama? Koliko ću
još morati da vas podnosim? Dovedite mi ga ovamo.“ I zapreti demonu, pa ovaj
izađe iz dečaka, koji istog časa ozdravi. Tada Isusu priđoše učenici i nasamo
ga upitaše: „Zašto mi nismo mogli da ga
isteramo?“. „Zato što ste maloverni“ odgovori im Isus. „Istinu vam kažem: kad
bisteimali veru kao zrno gorušice, rekli biste ovoj gori: ´Premesti se odavde
onamo´, i ona bi se premestila. I ništa vam ne bi bilo nemoguće“.
Ponovo vidimo neuspešnu molitvu. Događaj se dešava u momentu Isusove
odsutnosti. Njegovi učenici pokušavaju da pomognu detetu koje se muči, mole se
nad njime, ali ništa ne pomaže. Isus dolazi i reaguje tako što isteruje zlog
duha, ali i tako što prekoreva učenike da nemaju veru.
Da su male vere i zato
neuspešni. Marko dalje pojašnjava priču i dodaje sledeće reči „Ova vrsta samo molitvom i postom može da se
istera“, Marko 9.29. Znači način oslobađanja u ovoj situaciji jeste kroz
molitvu i post.
Šta ovde možemo zaključiti:
1. Učenici su pokušali da urade nešto što
su videli da Isus radi.
2. Radili su to pogrešno, nemajući veru, bez molitve i
posta. Očigledno da postoje različite vrste duhova i da na različit način treba
da im pristupamo.
3. Rezultat je bio neuspeh! Znači ponovo „NIJE SVEJEDNO“ kako
se molimo.
Postoji način molitve koji je jednako bitan. Zato i danas govorimo
na temu „Kako moliti molitvu carstva?“. Jer ako to pogrešno radimo mi ćemo
ostati uskraćeni za Božije delovanje, a mi to ne želimo. Koji su onda koraci
molitve?
KORACI MOLITVE
1. SRCE MOLITVE:
Bitno je naše srce. Isus na nekoliko mesta govori o srcu molitve. Prvi
je iz Evanđelja po Luki 18:9-14
„Dva
čovjeka uđoše u hram da se mole Bogu, jedan farisej a drugi carinik. Farisej
stade i moljaše se u sebi ovako: Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi:
grabljivci, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik. Postim dvaput u sedmici; dajem desetak od svega što steknem. A carinik izdaleka stajaše, i ne
htjede ni očiju uzdignuti nebu, nego se bijaše u prsa svoja govoreći: Bože,
milostiv budi meni grješnome! Kažem vam, ovaj otide opravdan domu svome, a ne
onaj. Jer svaki koji sebe uzvisuje poniziće se, a koji sebe ponizuje uzvisiće
se.“
Vidimo primer dva pristupa. Jedan moli ponosan, a drugi ponizan. I
ponosan uprkos svim delima koje ima – post, davanje, ostaje uskraćen za
blagoslov. Mi vidimo da Isus ispunjava molitvu poniznog srca, srca koje traži
Boga iznad svega a ne svoju slavu. Jakov apostol slično dodaje – nemate jer
ištete da potrošite u svojim požudama, nasladama - Jakov 4:3. Kada molimo
molitvu Carstva, mi je molimo poniznog srca.
Molimo radi Carstva, ne radi naših naslada i želja. Kada molimo za isceljenje
činimo to radi Božije slave, ne radi naše. Nekada pobrkamo stvari i želimo da
se desi čudo kako bi se mi osetil značajnima, velikima. Ali Bog svoju slavu ne
da nikome. Kada učini neko delo ne čini ga da se mi hvalimo, osetimo
značajnima, nego da se On proslavi. On je Car careva, ne mi.
2. SLAVA BOGU
To je takođe uputstvo za sve nas koji doživimo Božije delovanje. Kada
ga doživimo treba da to podelimo sa ostalima i da Bogu damo slavu. Ako to ne
uradimo propustili smo da poslušamo Boga do kraja.
Sećam se dočeka jedne od
novih godina u ovoj crkvi. Sedeli smo u staroj sali, i u početku sastanka
delili svedočanstva. Te godine me je Bog stvarno upotrebio, više njih su
postali hrišćani preko mene, i više puta te večeri se čulo kako su došli u
crkvu, kako sam im ja objasnio evanđelje, i da su se molili sa mnom.
Iako je od
tada prošlo više od deset godina sećam se da dok su govorili, osećao sam sve
veću vatru u sebi da dam slavu Bogu, da kažem da je On onaj koji je zaslužan,
da ne smem samo da prećutim i prihvatim hvalu za sebe, nego da objavim čija je
slava.
Slava, priznanje za neko delo delimo mi i Bog, ali njemu neprikosnoveno
ide mnogo veće priznanje. Kada nam Bog nešto uradi kažimo to drugima. I kada se
molite za ljude, recite im da su u slučaju Božije pomoći dužni da to podele sa
ostalima. Jer cilj Božiji jeste da se kroz pomaganje nama, Njegovo Carstvo širi. Svedočanstvo
o Božijem delovanju govorimo da ljudi čuju o čudesnom Božijem delu, i proslave
Boga zbog toga, i naraste njihova vera.
Kada god dajete svedočanstvo, da li o
čudu, nečemu što ste naučili ili vašem susretu sa Isusom, ne delite ga da bi
ste ispali važni, nego da drugi proslave Boga. Imajmo to na umu. Tako i
smišljajte vaše svedočanstvo.
3. UZMI AUTORITET!!!
Molitva Carstva je u autoritetu Carstva. Da bi smo uzeli autortet
carstva mi moramo dalje razumeti da nam je on dodeljen.
Luka 9:1 Isus sazva dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad demonima
i da leče bolesti. Marko 3:14 Odredi dvanaestoricu – koji se još zovu apostoli
– da budu sa njim, da ih šalje da propovedaju i da imaju vlast da isteraju
demone.
Reč koja se stalno ponavlja jeste da imaju vlast da to rade. Već
sam vam o tome pisao, ali mi vidimo da se to ne završava samo na učenicima,
nego da je i nama delegirana ista ta vlast.
Isus nama delegira njegovu vlast ili autoritet. Sama reč autoritet je
strana i ima mnogo značenja, ali u načelu možemo reći da je tu je ovlašćenje da
nešto učinimo, nalog da to činimo ili zapovest, puna moć ili punovažnost u
činjenju toga. Neko je rekao sledeću rečenicu koja to dobro sumira: Sila je mogućnost, snaga da se izvrši
određeni zadatak. Autoritet je pravo da se koristi sila Božija.
Kao
pripadnici tog carstva mi imamo prava da koristimo silu Božiju i na to smo
pozvani. Ovo je dobro znati, ali Kako se uzima autoritet?
Prvo shvati da imaš pravo da tražiš, na osnovu autoriteta koji ti je
dat od Boga. Ne da moljakaš, nego da uzmeš ono što ti pripada. Ti imaš
autoritet da se moliš za bolesne i da tražiš da carstvo dođe. Ti imaš autoritet
da se zapovedaš zlim duhovima i oni moraju da te poslušaju. Taj autoritet ti
pripada.
Drugo, ako imaš autoritet kako nešto govoriš? Kako zvuči osoba koja
ima autoritet? Možda vam je najbolji primer neki službenik čija usluga vam
treba. Kako mu vi govorite ako vam treba njegova usluga? Kako on govori, s
obzirom da ima auturitet, ako isključimo da je bezobrazan? Ima sigurnost,
osećaj da mu to po pravu pripada, da to može.
Pogledajmo molitvu Apostola u Delima 4:23 Osdobođeni apostoli dođoše svojima i javiše im šta su im rekli
prvosveštenici i starešine. 24 A oni čuvši to podigoše jednodušno
glas k Bogu i rekoše:
Gospode, tvorče neba i zemlje, mora i svega što je u
njima, 25 Ti si Duhom Svetim rekao, ustima svoga sluge Davida: »Zašto
se pobuniše mnogobošci, i što su narodi smislili zaludne
stvari? 26 Digoše se kraljevi zemaljski i vladari se združiše protiv
Gospoda i Pomazanika njegova«. 27 Udružiše se zaista u ovom gradu
protiv tvoga svetog sluge Isusa, koga si pomazao, Irod i Pontije Pilat sa
mnogobošcima i plemenima Izrailjevim, 28 da učine što je tvoja ruka i
tvoja odluka unapred odredila da bude. 29 I sad, Gospode, pogledaj na
njihove pretnje, pa daj svojim služiteljima da potpuno slobodno objavljuju
tvoju reč,30 pružaj pri tom svoju ruku, da bi se događala isceljenja, i
znaci, i čuda - imenom tvoga svetog sluge Isusa. 31 A kada se
pomoliše Bogu zatrese se mesto na kom su bili okupljeni, te se svi ispuniše
Duhom Svetim, i propovedahu slobodno reč Božiju.
Primetimo sigurnost,
autoritet koji imaju. Mole kao oni koji su svesni duhovne stvarnosti. Mole
takođe pozivajući se na Božija obećanja.
4. POZIVAJ SE NA BOŽIJA OBEĆANJA
Molitva Carstva zasniva se na Božijim obećanjima, onome šta piše u
Njegovoj reči. On je to rekao a mi očekujemo da on ispuni ono što je obećao. Stav
koji imamo je sledeći – „Da ti to Bože nisi rekao mi ne bi ni tražili, ali ti
si rekao, pa zato se pozivamo na tvoje obećanje.“
Pre nekoliko dana sam obećao
Stefanu da ćemo zajedno srediti bicikli. Nisam vodio računa da mu naglasim da
ne znam kada će to biti, pa je on sam prionuo na posao, da ga šmirgla i počeo
da traži da mu se priključim. Bila je vrućina, skoro 40 stepeni, ali je stojao
pored mene i čekao da krenemo, uzdisao, fuktao... Obećao sam i on se pozvao na
obećanje. Tako i mi činimo. Kažemo Bogu, obećao si, sada ispuni to što si
rekao.
5. SLUŠAJ!!!
Slušaj ljude šta traže. Neka izgovore svoje potrebe – to je osnova
vere. Sam Isus je uvek pitao, čak i kada je sve bilo očigledno – „Šta hoćeš da
ti učinim?“. Pismo nas uči da se „Srcem se veruje, ali se ustima ispoveda na
spasenje“. Da bi doživeli nešto mi moramo to iskazati našim ustima.
Takođe slušajmo Boga. Primetimo kako je Isus sve isceljivao – jednom
prilikom kada je osoba bila slepa namazao joj je oči blatom, drugom prilikom je
zapovedio da se nešto desi, trećom prilikom je samo rekao da se nešto desilo, u
događaju koji smo čitali mi vidimo da je rekao da se taj duh isteruje samo
postom i molitvom.
Šta nam to govori? Da ne postoji šablon. A kako je Isus znaš
šta treba da uradi? Tako što je slušao nebeskog Oca. Molitva Carstva jeste
molitva u kojoj mi slušamo šta Bog ima da nam kaže. A on će nekada reći – stavi
ruku na taj deo tela, ili pitaj ga ovo ili ono, ili kaži mu to i to... Kada
kažem reći, ne mislim da ćemo čuti fizički glas, ja nikada nisam čuo, znam neko
od vas koji ste čuli, ali Bog najčešće govori u mislima, kao misao koja dođe,
koju nismo smislili ali je tu.
Pre nekoliko godina radili smo jednu anonimnu
anketu u crkvi. Jedna osoba je napisala težak komentar. Mene je lično to mučilo
sve do Večere Gospodnje. Dok sam sedeo napred, odjednom mi je Bog ukazao na tu
osobu, samo rekao u mislimo „to je“. Ja sam joj prišao, pitao da li je ona to
napisala, i stvarno je bila. Misao koja dođe ali nam objavi nešto što ne znamo,
vođstvo u molitvi.... Bog naš stalno govori, samo mi nismo spremni da ga čujemo.
I to nas vodi do sledeće tačke.
6. AKO TI NEŠTO KAŽE – VERUJ
Problem je što mi imamo malu veru, ili ne ispravnu veru, pa ne
očekujemo da Bog nama govori. Mi molimo Bože daj mi tvoju reč, progovori mi, i
kada nam Bog progovori mi kažemo „Ne, nije meni Bog govorio, ja sam ponosan.“
Činjenica je da mi tako upadamo u laž. Jer šta mislite ko vam to govori, da
vama Bog neće da kaže, da ste izmislili? Ako ste molili nešto po Božijoj volji,
da li će vam Bog progovoriti? Da, hoće. Ko će pokušati da vas ubedi da nije
tako? Pa neprijatelj. Šta je onda ispravno da uradimo – a verujemo. Mi uvek
možemo reći, mislim da mi Bog ovo govori, ajde da ispitamo, ali ne obacujmo
njegovo obraćanje.
Moram vam priznati da sam u ovoj oblasti mnogo godina vodio
borbe, na seminarima sam pričao o tome. Kada sam postao hrišćanin, čuo sam za
dar jezika, da je to jedan od načina na koji Bog deluje. Dar jezika jeste
sposobnost da se molimo na jeziku koji ne razumemo, koji može biti strani ili
anđeoski jezik.
Neću da dužim o tome, ali sam poželeo taj dar, molio za njega,
i uskoro u slavljenju dešavalo mi se da kada me Bog dotakne, poželim da
izgovorim reči koje ne znam. I krenuo bih da se molim, rekao reč, dve,
rečenicu, i onda bih rekao sebi: „NE huli, nije to dar jezika, izmišljaš“. I
tako godinama, jer nisam hteo da prihvatim preterivanje u naglasku ovog dara, a
nisam znao ni kako ispravno da ga prihvatim.
Na kraju sam bio na konferenciji u
Engleskoj, pastor koji je tamo govorio je spomenuo baš primer kao moj, i to mi
je skrenulo pažnju. Njegov savet je bio, ako si tražio, i onda dobio, ne
filozofiraj nego veruj. Zašto ne verovati da ti je Bog nešto dao, umesto da
nastupimo stavom nevere. Nevera je mnogo lakša jer ne rizikujemo, ali je i
dosadna, isprazna jer propustimo previše. Zato braćo i sestre, kada vam sledeći
put dođe misao, i vidite da je nešto dobro, verujte, kažite to „Mislim da Bog
želi da ti kaže..., hajde da to ispitamo...“
7.STIČI ISKUSTVO
I konačno, bitno je sticati iskustvo. Što više puta doživimo da nas Bog
iskoristi to ćemo biti sigurniji sledeći put. Ali moramo rizikovati, moramo se
otvoriti za njegovo delovanje. Pitanje koje treba da nas vodi jeste da li
živimo ono što je opisano u Delima Apostola? Ako ne živimo, da li se Bog promenio
ili mi ne rizikujemo? 
Ako želite pročitati celu seriju tekstova, prvi tekst koji govori o tome šta je to Carstvo Božije se nalazi OVDE.
AUDIO LINK: http://sr.cross.tv/99155
Beređi Dušan Bera
Ako vam je moj današnji tekst bio od koristi, podelite ga na društvenim mrežama. Hvala.