Moje prvenče - napisao sam knjigu "Moje mesto u crkvi"

Moja knjiga u mojim rukama. Prvenče...

Razmišljam kako se osećam. Čudno. Znam da treba da budem radostan. Da slavim. Ali sam konfuzan. Skoro da mi je neprijatno. Kao da iz mene u ovakvom trenutku izbija nešto staro, neka davna slomljenost koju sam mislio da sam ostavio iza sebe.  

Oni koji me znaju, znaju da sam dislektičan i disgrafičan. Dugo sam sebe posmatrao kao glupana, dete koje nije moglo da nauči da čita i piše (nešto o tome sam pisao ovde). U toku školovanja marširao sam između jedinice i dvojke na časovima srpskog jezika. Jedan, dva, dva, jedan. A sada moja knjiga u mojim rukama. 

Čudno osećanje. Da nije Hrista, nikad se ne bi desilo. 

U novembru mesecu povredio sam rame.  Bio sam prinuđen da mirujem. Za mene je to uvek teško. U toj tišini i usporenosti, Bog mi progovara: vreme je da napišeš knjigu. 

Tokom mog oporavka nastala je knjiga. Ne mogu to nazvrati slučajnošću. 

Knjiga "Moje mesto u crkvi" je knjiga o duhovnim darovima i crkvi. Zašto knjiga o duhovnim darovima? Prenosim reči iz uvoda knjige koje će vam predstaviti knjigu koju sam napisao:

"Jedan od principa savremenih društvenih mreža jeste da se po pularnost često stiče kroz kontroverzu. Što je tema provokativnija, to je veća njena vidljivost. Da li je to razlog pisanja ove knjige – traženje prostora u polju kontroverznih tema? Moj od govor je jasan: nije. 

Iako knjiga govori prvenstveno o duhovnim darovima, ona je pre svega knjiga o crkvi. Volim crkvu, a još više volim crkvu koja funkcioniše. Razmišljajući o različitim biblijskim imenima i slikama crkve, shvatio sam da svako poglavlje ove knjige može započeti jednom takvom slikom. Moja želja je da oslikam crkvu kakvu vidim u Svetom pismu, ali i onakvu kakvu sam susretao širom sveta tokom svojih putovanja. Crkvu koja je nada ovom svetu. 

Ova knjiga je prvenstveno namenjena članovima crkve u kojoj služim kao pastor – Protestantskoj hrišćanskoj zajednici Novi Sad. Sledio sam nit naših uverenja i teoloških pozicija, svestan da to može donekle ograničiti njenu neposrednu primenjivost u drugim crkvenim kontekstima. Ipak, moja namera nije da izazivam podele. Duboko poštujem druge hrišćanske tradicije i različite načine razumevanja tema o kojima pišem. Cilj ove knjige jeste opremanje zajednice koju vodim, kako bi ključni koncepti o kojima govorim vodili ka jedinstvu, zajedničkom razumevanju i zajedničkom radu. 

Pisao sam iz ugla praktične, primenjene teologije. Želeo sam da knjiga bude razumljiva i onima koji nemaju formalno teološko obrazovanje. Istovremeno, knjiga je namenjena i onima koji ozbiljno promišljaju crkvu, duhovne darove i petostruku službu. Za njeno čitanje potrebno je barem osnovno biblijsko predznanje. Ako je neko na početku svog hrišćanskog puta, savetujem da biblijske stihove koji se navode u knjizi uvek čita u širem kontekstu jer se samo tako može izvući puna korist iz onoga što je napisano. 

Knjiga sadrži testove, pitanja i analize koji pomažu čitaocu da sebi postavi važno pitanje: „Gde je mesto na kojem Duh Sveti želi da služim drugima?“ Cilj nije samospoznaja radi samospoznaje, već otkrivanje i usmeravanje ka služenju. Samo oni koji su spremni i žele da služe drugima imaće punu korist od ove knjige. 

Na kraju, ova knjiga je zamišljena kao materijal za zajedničko proučavanje. Može se koristiti u malim grupama, ali i u okviru seminara pod nazivom „Moje mesto u crkvi“. Seminar se dvaput godišnje održava u Protestantskoj hrišćanskoj zajednici Novi Sad, ali postoji i mogućnost njegovog organizovanja u drugim sredinama. 

Sve za Hrista, zbog Hrista i Njemu na slavu."

Beređi Dušan Bera 

PS. Promocija knjige će biti 10.5.2026. u 18h na bogosluženju Protestantske hrišćanske zajednice u Novom Sadu. Dobro došli. 

Sadržaj knjige:
Poglavlje 1 Slika o Crkvi
Poglavlje 2 Crkva kao Telo Hristovo
Poglavlje 3 Crkva kao Božija kuća
Poglavlje 4 Crkva kao eklezija
Poglavlje 5 Crkva kao zajednica
Poglavlje 6 Crkva je domaćinstvo
Poglavlje 7 Crkva je o duhovnim stvarima
Poglavlje 8 Crkva je priča o Božijoj deci – duhovni darovi
Poglavlje 9 Duhovni darovi – spisak u Prvoj Korinćanima 12
Poglavlje 10 Duhovni darovi – spisak u Rimljanima 12
Poglavlje 11 Duhovni darovi – tri dara van spiska
Poglavlje 12 Duhovni darovi – spisak u Efescima 4
Poglavlje 13 Kako prepoznati kako Duh deluje kroz tebe na dobro drugih
Poglavlje 14 Kako razvijati duhovne darove
Poglavlje 15 Od služenja ka opremanju: poziv da postanemo treneri
Na kraju 

Priča o krstu krajputašu, mojoj njivi i nadi vaskrsenja

Na putu Novi Sad–Zrenjanin, kod skretanja za Aradac nalazi se interesantan spomenik, krajputaš. Kada vidim stari krajputaš, obično zastanem da pogledam šta piše. Interesantne priče pričaju i interesantne tragove otkrivaju.

Šta su krajputaši?

Krajputaši su oblik narodnih spomenika koji se u Srbiji i na Balkanu pojavljuju još od srednjeg veka, ali su najrasprostranjeniji u periodu od 18. do početka 20. veka. Podizani su uz puteve, na raskrsnicama, na mestima stradanja ili na granicama imanja. Najčešće su izrađivani od kamena ili drveta, u formi krsta ili stuba sa uklesanim natpisom. Natpisi obično sadrže ime podizača, povod podizanja i kratku versku poruku. U mnogim krajevima imali su i funkciju orijentira ili mesta kratkog odmora i molitve za prolaznike.

Podizali su ih roditelji, rodbina, selo. Njihovo podizanje nije bilo institucionalno uređeno, već je proisticalo iz lične ili porodične inicijative, često u vezi sa zavetom, zahvalnošću ili obeležavanjem tragičnog događaja. U Guči, u centru grada, nalazi se, na primer, pravi mali muzej krajputaša i spomenika. Takođe i u okolini Ivanjice, na nekoliko mesta. Pričaju priču o stradanju, o izgubljenim sinovima vojnicima, o ponosu roditelja na decu heroje. 

U Vojvodini, naročito u Banatu, mnogi krajputaši datiraju iz 19. veka i odražavaju kulturnu raznolikost tog prostora, uključujući različite etničke i verske zajednice. Pričaju čini mi se drugačiju priču.

Aradački krajputaš

Zašto skupljam i koje lekovite biljke koristim? - vaskršnja refleksija

Proleće je i počinje sezona prikupljanja lekovitog bilja. Svake godine sakupljam biljke za čajeve koje kao porodica pijemo, a u svojoj bašti sam tokom godina formirao malu botaničku zbirku biljaka koje sam presadio i negujem.

Moji prvi čajevi bili su jednostavni, uglavnom namenjeni respiratornim tegobama. Vremenom je to dobilo dublji smisao. Kada se moj otac razboleo i prolazio kroz hemioterapiju, voda mu se gadila. Jedino što je mogao da pije bio je čaj od koprive, koji mu je, uprkos agresivnoj terapiji, pomogao da održi nivo gvožđa u krvi.

Nakon toga sam se i ja razboleo. Već sam pisao o svom iskustvu sa karcinomom bubrega. Kao i svaki čovek u takvoj situaciji, tražio sam pomoć gde god sam mogao. Period čekanja na operaciju bio je dug, skoro četiri meseca. Tada sam čuo za travarku Milicu Kokerić iz Šehera, kod Zvornika. Supruga i ja smo seli u kola i otišli kod nje.

Baka Milica je živela skromno, prodajući čajeve po vrlo pristupačnim cenama, više iz želje da pomogne nego da zaradi. Ono što me je posebno privuklo nije bilo sujeverje, već njen pristup i želja da razume biljke i njihovo dejstvo. Proveli smo nekoliko sati razgovarajući. Vodila me je kroz svoju baštu, biljku po biljku, objašnjavajući njihova svojstva, uz povremene reči: „Hajde, uzmi ovo, da ti dam pelcer.“

Baka Milica i ja

Verujem da su čajevi koje sam tada koristio pomogli da se bolest ne pogorša u tom periodu čekanja. Pored čajeva koje sam kupio, iz njenog dvorišta sam poneo i dvadesetak biljaka koje sam kasnije zasadio kod sebe.

Nakon toga sam počeo ozbiljnije da proučavam literaturu, skupljam biljke i razvijam sopstvene mešavine. Danas sakupljam različite biljke, za plućne čajeve, za imunitet i za kožne probleme, ali ova konkretna mešavina koju sada koristim namenjena je jačanju imuniteta i podršci radu bubrega.

Administracija u crkvi: birokratija ili način na koji Bog deluje?

Ovih dana na predavanjima slušam predmet Crkvena administracija i menadžment. Može li zvučati više birokratski i dosadno? Slika hrpe papira, paučine i prašine mi se odmah rađa u glavi. Zašto slušati o administraciji na master studijama teologije? Zar to ne guši život crkve i samo opterećuje ono što crkva treba biti? 

Kao deo zadataka predmeta pišem i rad: "The impact of administration, management and leadership in healthy church structures" (Uticaj administracije, menadžmenta i vođstva u zdravim crkvenim strukturama). Ponovo, u umu jednog evanđeoskog, harizmatskog vernika, da li postoji izjava koja može zvučati kontradiktornije? Pretpostavljam da će i vama tako zvučati. Međutim, ova tema je odvukla ceo moj fokus za pisanje, pa je ode i objavljujem. 

Kada razmišljamo o crkvi, u evanđeoskom vidimo je prvenstveno kao duhovnu zajednicu a ne kao organizaciju. U stvarnosti, ona je i jedno i drugo. Možda je najtačnije reći da je crkva organizovani organizam. Zapravo to i jeste slika organizma - najkompleksniji sistem koji postoji. Organizam je živ, ali nije haotičan. Organizam raste, ali nije bez reda.  I upravo u tom spoju života i strukture nalazi se jedno od ključnih pitanja zdravlja crkve.

Kako zdrava crkva treba da izgleda?

Novi zavet ne daje detaljan model kako crkva treba da izgleda u organizacionom smislu. Ne nalazimo precizne opise bogosluženja, formu sastanaka ili jasnu šemu upravljanja. Ipak, ono što jasno vidimo jeste da Bog ne deluje stihijski. On okuplja ljude, daje im darove, postavlja ih u određene uloge i kroz to vodi svoju crkvu. Drugim rečima, Bog organizuje organizam. Struktura, dakle, nije suprotna duhovnosti, već način na koji se duhovni život izražava u zajednici.

Više od jednog praznika: biblijski pogled na dostojanstvo žene

Draga sestro,

Osmog marta 1857. godine žene su izašle na ulice Njujorka, nezadovoljne uslovima rada i niskim platama, tražeći jednaka prava kao i muškarci. Policija je rasterala njihov protest, ali njihov glas nije utihnuo. Protesti su se nastavili i narednih godina.

I u Srbiji su žene obeležavale ovaj dan još početkom 20. veka. Već 1914. godine u Beogradu su organizovani skupovi na kojima su žene tražile pravo glasa i bolje uslove rada, a posle Drugog svetskog rata žene su konačno dobile pravo glasa 1945. godine

Zato se 8. mart obeležava kao sećanje na borbu za dostojanstvo, ravnopravnost i pravo glasa. Taj dan je postao deo istorije našeg društva i podseća nas da sloboda i dostojanstvo često dolaze kroz dugu borbu.

Ali ako pogledamo još dalje u prošlost, vidimo da koreni tog dostojanstva sežu mnogo dublje. U samom početku Biblije stoji zapisano: „I stvori Bog čoveka po obličju svome; po obličju Božijem stvori ga; muško i žensko stvori ih.“ (Postanje 1,27) Već u ovom prvom biblijskom tekstu otkrivamo jednu duboku istinu: i muškarac i žena nose Božiji lik. Dostojanstvo žene ne dolazi od društva, države ili kulture, već od samog Boga.

U vreme kada je Isus Hristos hodao našim svetom, položaj žene bio je veoma težak. Žene nisu mogle da svedoče na sudu, njihova reč se smatrala nepouzdanom, a njihov uticaj u društvu bio je ograničen. Ali Isus je uvek iznova rušio takve granice. On razgovara sa Samarjankom i poverava joj poruku koju ona nosi svom gradu. Među Njegovim učenicima nalazimo i žene koje su ga pratile i služile. Marija sedi kraj Njegovih nogu i sluša Njegovu reč, mesto koje je u to vreme bilo rezervisano samo za učenike.

A onda dolazi događaj koji menja istoriju. U nedeljno jutro, na grob dolaze žene: Marija Magdalena, Jovana, Marija majka Jakovljeva i druge. One otkrivaju da je grob prazan. Anđeo im govori: „Vi se ne bojte. Znam da tražite Isusa koji je razapet. Nije ovde – vaskrsao je kao što je rekao.“ (Matej 28)

U svetu u kome se ženskom svedočenju nije verovalo, Bog bira žene da budu prvi svedoci vaskrsenja. To nije slučajnost. To je poruka. Vaskrsenje je revolucija ne samo u smislu spasenja, nego i u smislu dostojanstva. Apostol Pavle će kasnije zapisati: „Nema više Jevrejina ni Grka, nema roba ni slobodnog, nema muškog ni ženskog; jer ste svi jedno u Hristu Isusu.“ (Galatima 3,28)

Srpska istorija čuva svedočanstvo o ženama koje su svojim darovima oblikovale duhovni i kulturni život naroda. U srednjovekovnoj Srbiji žene su često bile ktitori manastira i crkava, učestvujući aktivno u životu Crkve i društva. 

Kraljica Jelena Anžujska, jedna od najobrazovanijih žena svoga vremena, podigla je manastir Gradac i osnivala škole za siromašne devojke, verujući da obrazovanje pripada i ženama. 

Despotica Jelena Mrnjavčević, ostavila je dubok trag kao prvi pisac žena među Srbima i duhovna ličnost, a njena „Pohvala  knezu Lazaru“ ostala je jedno od najlepših dela srpske srednjovekovne književnosti. 

Ove žene podsećaju nas da su darovi koje Bog daje ženama oduvek bili deo života Crkve i naroda.

Kneginja Milica, posle Kosovske bitke, preuzela je odgovornost za državu i narod u jednom od najtežih trenutaka naše istorije. Njena mudrost i vera pomogle su da se narod održi u vremenu velikih iskušenja.

Draga Ljočić, prva žena lekar u Srbiji, završila je medicinske studije u Cirihu u 19. veku. Kada se vratila u Srbiju, dugo joj nije bilo dozvoljeno da radi kao lekar jer je bila žena. Ipak, njena istrajnost otvorila je vrata mnogim ženama koje su kasnije služile društvu svojim znanjem.

Milunka Savić, najodlikovanija žena ratnik u istoriji, u Prvom svetskom ratu borila se rame uz rame sa muškarcima, pokazujući hrabrost koja je ostala zapisana u istoriji.

Sve ove žene svedoče o istoj istini - dostojanstvo žene nikada nije bilo manje od dostojanstva muškarca. Zato je tužno kada se desi da crkva ponekad zaboravi ovu istinu i umesto prostora slobode postane mesto u kome darovi žena ostaju neprepoznati. Crkva je pozvana da bude mesto gde se prepoznaje jedinstveni dar svake osobe - gde muškarci i žene zajedno služe Bogu i svetu.

Zato, draga sestro, u svetlu slobode koju nam je Hristos doneo, istraži svoje darove i koristi ih. Zakorači hrabro. Svedoči za istinu, jer je to pravo koje ti je dao sam Gospod Isus Hristos.

Zauzmi svoje mesto u Božijem kraljevstvu.
Neka te Bog blagoslovi na svakom koraku tvog uticaja.
Neka te Njegova ruka vodi, otvara vrata pred tobom i daje ti mudrost i snagu.
Hrabro nosi slobodu koju ti je Bog dao – i ne dopusti da ti je iko oduzme.

Starešinstvo Protestantske Hrišćanske zajednice Novi Sad

Kada je neko punoletan prema Svetom pismu? 13? 18? 20? 21?

Moj sin je ove nedelje napunio 21 godinu. Po svim savremenim standardima, sada je nesumnjivo punoletan – po srpskim zakonima, ali i po svakom drugom relevantnom merilu. U Srbiji se punoletstvo stiče sa 18 godina, ali trag drugačijeg razmišljanja ipak ostaje prisutan. Na primer, određene dozvole i odgovornosti, poput nekih kategorija vozačke dozvole, vezuju se upravo za dvadeset prvu godinu života.

To me je navelo na pitanje: šta zapravo znači biti punoletan?

Zakon Srbije mi tu nije bio naročito razgovetan. U Porodičnom zakonu Republike Srbije stoji kratka, ali važna odredba. U članu 64, stav 1, piše: „Punoletno lice je poslovno sposobno.“ Zakon zatim pojašnjava da „poslovno sposobno lice može svojim izjavama volje stvarati pravna dejstva“. Drugim rečima, punoletna osoba može samostalno odlučivati, ulaziti u obaveze – ali i snositi posledice svojih odluka.

U tom svetlu, punoletstvo nije samo administrativna granica. Ono označava punu odgovornost. Od tog trenutka osoba stoji sama pred ljudima, ali i pred Bogom, odgovorna za ono što govori, bira i čini. Do punoletstva, odgovornost u velikoj meri nose drugi – roditelji, staratelji, zajednica. Od punoletstva nadalje, važi jednostavno, ali ozbiljno pravilo: šta čovek poseje, to će i požnjeti.

Pitanje kada se postaje punoletan zato nije samo pravno, već i duboko životno i duhovno pitanje. Upravo to me je ove nedelje najviše zaokupilo, i to je trag kojim želim dalje da hodam.

Kako (ne) razumemo duhovne darove

 Kako (ne) razumemo duhovne darove

beleške sa jednog fakultetskog rada i iz svakodnevne crkvene prakse

Ovaj tekst nastao je iz mog seminarskog rada za fakultet, u okviru predmeta Praktična teologija. Pokušavam da svake nedelje napišem nešto, a ove nedelje sva kreativna energija je otišla u istraživanje/pisanje rada.

Tema rada bila je razumevanje duhovnih darova u crkvenoj praksi, posebno u harizmatskom i pentekostalnom kontekstu. Međutim, iako sam pisao akademski rad, nisam se bavio samo teorijskim pitanjem, već nečim što svakodnevno susrećem u službi, razgovorima, seminarima i propovedima po drugim crkvama.

Jednostavno rečeno: mnogi iskreni vernici ne znaju koji je njihov dar, ili ne znaju šta da rade sa njim. A često ni crkva ne zna kako da im pomogne.

Problem nije u ljudima

U radu sam krenuo od jednostavne pretpostavke koju sam hteo da proverim: da li je problem u ličnoj duhovnosti vernika, ili u načinu na koji govorimo o duhovnim darovima?

Petostruka služba: Od služenje ka opremanju - poziv da postanemo treneri

 Za vikend je u Protestantskoj Hrišćanskoj zajednici održana konferencija o petostrukoj službi. Prelepo vreme zajedništva, slavljenja... Gosti iz Slovenije, Hrvatske, Rumunije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore. Šokiran sam bio brojem ljudi koji je došao, jer svi su došli o svome trošku, prevozu i smeštaju. 

Ali kao i uvek, lepo krene sa zajedništvom, a onda se jave oni koji niti su učestvovali u konferenciji, niti slušali predavanja, ali znaju i šta je govoreno, i šta su motivi organizovanja. Dolazim do zaključka da je najraspostranjeniji dar i služba - proročka. Svi, sve znaju, a da nisu čuli. Mora da je proročka objava u pitanju. 

Pisao sam dosta ovih dana na ovu temu. Pa ovo je sistematično prikazano moje mišljenje, iako fale prethodna poglavlja... Tekst je poduži da znate, veličine jednog poglavlja u knjizi. Ne tvrdim da je ovo jedini pristup, ne verujem u takve "teologije ja sam jedini u pravu". Crkva je šarenolika lepota, pa tako i u ovoj oblasti je veoma šarena.

Od služenja ka opremanju: poziv da postanemo treneri

Svi hrišćani su pozvani da služe. Crkva je „carsko sveštenstvo“, narod u kojem svaki vernik ima pristup Bogu i odgovornost za izgradnju zajednice. Međutim, Novi zavet jasno pokazuje da, pored tog opšteg poziva, postoje i ljudi čija služba nije samo da služe drugima, nego da osposobe druge da služe. Nisu svi treneri, ali neki u Crkvi jesu. Njihov poziv je da prepoznaju, razvijaju i omoguće korišćenje darova drugima, kako bi celo telo moglo da funkcioniše zrelo i zdravo.

Kako povlačenje pretvoriti u pobedu - Tragom Kolubarske bitke

Prošli vikend sam pešačio po Rajcu i Suvoboru. To su planinski vrhovi u zapadnoj Srbiji na kojima se odvijala Kolubarska bitka, ili Suvoborska, kako se ponekad naziva. Dočekali su nas pravi zimski uslovi. Iako se sneg uglavnom otopio, na Rajcu je duvao ledeni vetar koji je brzo promenio naše planove za hajk.

Originalna ideja bila je da pešačimo stazu od planinarskog doma na Rajcu do vrha Suvobora, oko osam kilometara u jednom pravcu. Međutim, hladnoća i vetar su nas brzo ubedili da bi takvo šmucanje bilo čista patnja. 

Postojala je i alternativa da uđemo u šumu i pokušamo šumskom stazom, ali ta ideja je propala jer nismo uspeli da pronađemo ulaz, a zbog hladnoće nismo imali strpljenja da ga dugo tražimo. Na kraju smo odlučili da otpešačimo samo do vrha Rajca, nekih kilometar, a ostatak dana da provedemo u kraćim pešačenjima od lokacija do kojih smo dolazili kombijem.

Ta hladnoća me je podsetila na patnju vojske koja se borila na tim uzvišenjima u decembru 1914. godine, tokom čuvene Kolubarske bitke. Tokom šetnje prošli smo pored dva spomenika, jednog na Rajcu posvećenog borbi 1300 kaplara i drugog na Suvoboru. Zato je ovonedeljni trag priča o bici na Kolubari i Suvoboru, ali i početak mog šmucanja tragovima Kolubarske bitke.

Rajac, subota 18.1.2026.

Kolubarska (Suvoborska) bitka - Prvi svetski rat

Kolubarska bitka vođena je krajem 1914. godine, od 16. novembra do 15. decembra, i predstavlja jednu od najznačajnijih i najslavnijih pobeda srpske vojske u Prvom svetskom ratu. Nakon teških borbi i velikih gubitaka tokom austrougarskih ofanziva u toku jeseni, srpska vojska se našla u izuzetno teškoj situaciji. Bila je iscrpljena, brojčano slabija i sa ozbiljnim nedostatkom municije i opreme. Austrougarska vojska imala je oko 450.000 vojnika, dok je srpska raspolagala sa oko 270.000.

Mala zimska liturgija: zašto hranimo ptice?

Zima je vreme kada se orah ispod mog prozora pretvori u malu pozornicu. Dešava se nešto spektakularno - dovoljno je okačiti hranilicu i malo zastati. Za dan ili dva počinje predstava. Nema reči, više je kao balet, ali pun različitih poruka, a svaka od njih otkriva posebnu ličnost. 

Hranjenje ptica je i ovonedeljni trag. Uživam ovih dana hraneći ptice. Pao je sneg, i idealno je vreme.  

Velike senice dolaze kao lopovi. Nikada u jatu. Uvek pojedinačno, sa raznih strana. Slete, zgrabe zrno suncokreta i odmah odlete. Ne jedu na hranilici. Odu na sigurnu granu, okrenu leđa svima i tamo, u tišini, obave posao. Brzo, efikasno, bez zadržavanja.

Zelentarka na suncu 

Plavoglava senica je slična, ali ima jasne preference. Nju zanima slanina. Valjda zato što je mala, pa joj treba više energije. Zato uvek okačim par komada slanine, i onaj beli deo. Vise naglavačke, ljuljaju se i deluju kao da im je sve to jedna velika igra.