Tri poklona hrišćanstva: Spasenje, Sigurnost u Hristu i Nebesko Očinstvo

Tri poklona hrišćanstva: Spasenje, Sigurnost u Hristu i Nebesko Očinstvo. U prethodnom članku (vidi link) sam obradio pitanje potrebe za isceljenjem naše ličnosti. Isus Hristos nam je svojom smrću omogućio to isceljenje i to je osnova zdravog emotivnog života. U ovom članku želim da naglasim tri poklona koje primamo od Hrista (lista nije konačna – neću se baviti pitanjem Duha Svetog, čitanja Reči, molitve...), a koje doprinose našem ozdravljenju. To su spasenje, sigurnost, nebesko roditeljstvo (poseban naglasak stavljam na poslednju temu).




Poklon spasenja 


Prvi poklon koji primamo od Boga je spasenje. U momentu Hristove smrti zavesa u hramu se podelila na pola (Matej 27.51.) i time je svetu pokazano da svako može da dođe do Boga i da ima direktni odnos sa njime. Prihvatanjem Hristove žrtve dobili smo oproštenje za naše grehe, večni život, Duha Sveto i pravo na njegova obećanja, a samim tim i pravo na isceljenje naše ličnosti.

  • Bez vaše pomoći, tekstovi na KaHristu su praktično nevidljivi. Svakim vašim komentarem, deljenjem na socijalnim mrežama pomažete da tekstovi dospeju do onih koji su im potrebni. Hvala. 

Poklon sigurnosti u Hristu 

Drugi poklon je sigurnost u Hristu. Obećan nam je večni život (I Jovanova 5.13.) neovisno od naših dela. Možemo odahnuti jer sada naše spasenje zavisi od Božijih obećanja a ne od naše savršenosti.

Sigurnost se, međutim, prostire dalje od toga. Od ranog detinjstva svet nas vrednuje prema našim postignućima, izgledu, poziciji... Ako imaš, izgledaš, možeš, ti si cenjen. Ako nemaš ove karakteristike, nalaziš se nisko na lestvici cenjenih. 

U Hristu je situacija skroz promenjena. Ako smo Hristovi, onda smo kako piše u I Petrovoj 2.9., kraljevsko sveštenstvo, sveti narod, izabrani. Sve ove reči komuniciraju nekog ko je poseban, dragocen zato što je Božije dete.

Na mene lično su ovi stihovi imali ogroman uticaj. Pre prihvatanja Hristove žrtve, iako sam čitao više knjiga od većine mojih vršnjaka, imao široko polje intresovanja, u mom osećaju niže vrednosti sam smatrao da sam neinteligentan i da tako kažem gluplji od ostalih. To me je sprečavalo da budem dobar đak, da studiram, i to je bilo jedan od razloga mog alkoholizma. 

Od momenta kada sam prihvatio Hrista situacija se promenila. Otkrio sam da sa voljen, cenjen, izabran, poseban i to je slomilo moje komplekse – i počeo sam na sebe da gledam drugačije, da sve mogu u Hristu Isusu, počeo da učim, i hvala Bogu, završio prvo jedan, a posle i drugi fakultet. Hrist je svojim prihvatanjem iscelio moji sliku o meni, i zamenio je svojim pogledom na mene. On to želi da učini za svako Njegovo dete.


  • Ako se prijavite na listu čitalaca ovog bloga, time omogućavate njegovu mnogo veću vidljivost, a ujedno vi dobijate obaveštenja kada izađe novi tekst. 

Poklon Nebeskog očinstva

Treći poklon je Nebesko roditeljstvo tj očinstvo. Bog je naš Roditelj koji nas neizmerno voli. „Jer me i otac i mati moja ostaviše, ali će me Gospod prihvatiti!“ Psalam 27.10. Divan stih koji oslikava temu o kojoj pišem. 

U službi, razgovarajući sa ljudima, susrećem sa time da ljudi prihvataju Hrista kao Spasitelja, ali ne mogu da prihvate Boga kao Roditelja. Razlog je u tome što njihovi zemaljski roditelji, svojim postupcima nisu zaslužili to veliko ime Tata, Mama, i naneli im duboke rane. O temi uticaja roditelja bavio sam se u članku koji se zove: 5 pogrešnih slika o Bogu (vidi link)

Neki su odrasli bez jednog od roditelja ili bez oba. Dok su još bili mali oni su  otišli i ostavili ih. Kada prihvate Hrista ne prihvataju ime nebeskog Oca jer je roditelj neko ko ih ostavlja.

Drugi su imali roditelje koji su ih verbalno zlostavljali. Nazivali ih imenima: magarče, budalo, glupane... Šta god uradili to za njihove roditelje nije bilo dobro – bili su nesposobni, smotani, „nikada ništa od tebe neće biti“. Tu sliku prenose i na Boga. On je za njih neko ko nikada nije zadovoljan, ko je uvek spreman da optuži i uvedi.

Treća grupa imala fizički prisutne roditelje, ali su im emotivno bili nedostupni. Uvek zauzeti, nikada spremni da pokažu ljubav svojoj deci, nesposobni da kažu svojoj deci „volim te“. Pojedinci iz tog razloga imaju sliku Nebeskog Roditelja koji je udaljen, nezainteresovan, nespreman. I ima puno no drugih primera: očevi alkoholičari, seksualni i fizički zlostavljači... Roditelji koji su davali krivu sliku toga šta znači biti roditelj.

Dok ovo pišem moram da naglasim činjenicu da oba roditelja, i majka i otac mogu da budu izvor pogrešne slike o Bogu. U našoj patrijahalnoj sredini, kada se govori o Bogu prvenstveno se govori kao o muškarcu. Međutim Bog nije muškarac, a nije ni žena. Čovek je stvoren na sliku Božiju, muško i žensko. I muškarac i žena su odraz Slike Božije. Bog je Nebeski Roditelj koji spaja obe karakteristike, i oca i majke.

Pod uticajem naših zemaljskih roditelja ova slika je nekada zamagljena, i sprečava nas da vidimo Boga onakvog kakav On stvarno jeste: uvek tu, uvek afirmišući, uvek zaštitnik, uvek ohrabrujući, savršeni Roditelj. Slika Boga kao majke uči nas da je Bog brižan Bog, Bog koji izražava emocije, koji plače nad svojom decom u nevolji, koji voli majčinskom ljubavlju. Slika Boga kao Oca hrabri nas i uči tome da naš nebeski Otac ima autoritet, vodi naš život i brine se za nas na praktičan način. On je Roditelj koji ispunjava sve naše potebe, i ljubav, i brigu, i vrednost.

Pogrešna slika Roditelja može da nam nanese veliku štetu. Na prvom mestu pogrešna slika nas sprečava da prihvatimo Božija obećanja i da živimo pobednički život (u ovom kontekstu doživljavati isceljenje ličnosti). Svoju potrebu da budemo voljeni, prihvaćeni i željeni, zadovoljavamo na druge načine, koje predstavljaju manji ili veći greh.

Takođe pogrešna slika Roditelja utiče i na naše zajedništvo sa Bogom. Životno iskustvo koje sam čuo od M. je primer toga: 

„Zbog doživljene odbačenosti, napuštanja od strane roditelja (odlaska na privremeni rad u inostranstvo), previše kriticizma, fizičkog i verbalnog zlostavljanja, sebe sam mogla da vidim samo kao grešku. 
U mom srcu, uprkos prihvatanja Hrista, su postojali sramota, krivica, strah i velika bol i sve to je uticalo i na moj odnos sa Bogom. Znala sam ko je On i čitala sam o Njemu u Pismu, ali sve ono sto sam iskusila u životu me je sprečavalo da mu u potpunosti verujem i da mu se predam. Nisam mogla da shvatim da postoji neko ko me neće nikad izneveriti, ostaviti, povrediti. 
Bog je strpljiv sa mnom i polako me kroz ljude i okolnosti uči kakav je On Roditelj, pruža mi ono što od mojih roditelja nisam imala i time me oslobađa. On me prihvata takvu kakva jesam i zato ja mogu da prihvatim sebe i da se suočim sa lošim stranama moje ličnosti. 
Sada ga doživljavam kao mog pravog Roditelja koji je želeo da se ja rodim i bio sa mnom u svakom danu mog života i ovo zajedništvo se neće nikad prekinuti i to je ono što me određuje.“

Kako izgraditi ispravnu sliku Boga kao roditelja?
Ispavnu sliku možemo izgraditi na sledeći način:
1. Razmisli šta utiče na tvoju sliku o Bogu. Kakva su tvoja iskustva sa zemaljskim roditeljima? U čemu su tvoja iskustva bila negativna? U čemu su bila pozitivna?

2. Istraži šta Sveto pismo govori o Bogu. Otkrij kakav je Bog Roditelj. Uporedi ispravnu sliku sa onom koju ti imaš.

3. Pokaj se ako se tvoja slika Nebeskog Roditelja razlikuje on stvarnosti. Dr. Robert Hemfelt naziva pogršnu sliku Boga idolopoklonstvom. Sliku naših zemaljskih roditelja smo stavili ispred Boga, a to jeste idolopoklonički.

4. Oprosti svojim zemaljskim roditeljima. Nama je puno oprošteno, i pozvani smo da isto činimo drugima. Mi smo puno voljeni i pozvani smo da volimo istom ljubavlju druge ljude.

5. Zadrži stah Gospodnji. Strah Gospodnji nije stah od osude i kazne (Rimljanima 8.1.), on je poštovanje prema nekom koga neizmerno voliš i ceniš. Iz ljubavi, zbog svega onoga što ti je dao, sledi njegove zapovesti (I Jovanova 1.8.-2.1.)

6. Ako su tvoji roditelji obavili svoj zadatak i preneli na tebe ispravnu sliku Roditelja slavi Boga zbog toga i budi zahvalan. Bog ti je dao poseban poklon.

Članak iz "Sestrinskog lista", Hrišćanske Baptističke crkve, koji sam napisao 2008. godine. Jedan od mojih prvih članaka u tom časopisu.
Beređi Dušan Bera 

Da li pratite našu Youtube emisiju - Teologija uz Jutarnju kafu? Svakog utorka u 9.30. Prijavite se na naš Youtube kanal...




Savršenstvo vs. Zrelost - Šta Bog traži od mene?

Bog ne očekuje od mene savršenstvo, nego zrelost. Interesantno je to, da nešto znaš, ali tek kada to neko izgovori određene reči, kockice se slože. Do tog momenta kao da fale reči, fali kockica u mozaiku. 

U crkvi je gostovao predavač iz Holandije, Bert den Hertog. Našli smo se sa njim radi dogovora o predavanju na temu crkve i finansija. U ćaskanju na ručku, rekao mi je "Bog od mene ne očekuje savršenstvo nego zrelost". I kockica je upala u mozaik. A ja volim mozaike, posebno kada su završeni. 

https://unsplash.com/photos/5B0IXL2wAQ0
Razmišljam o tome da mi nikada ne postižemo potpuno savršenstvo. Okolnosti, naše emocije, grešna priroda, konflikti, dovode do toga da napravimo dela koja nas bole, koja bole ljude oko nas, koje bole našeg Boga, i ta dela Biblija naziva grehom. 

Svaki iskreni i posvećeni hrišćanin mrzi svoj greh. Mrzim ga i ja, iz dna duše. Želeo bi da budem savršen. Da se ne svađam sa suprugom Mirjanom. Da budem uvek strpljiv otac. Da moje oči uvek budu u kontroli i da nikada ne pogledam u pogrešno. Da sam uvek vredan. Da uvek ispunim ono što kažem. I mogao bi da nabrajam... Ali mi ne ide... 

Askete su, u težnji savršenstvu bežale u pustinju, izolujući sebe od svakog uticaja koji ih navodi na greh - sklonili su od sebe sve što može da im skrene pogled, isključili su porodicu i ženidbu, napravili raspored koji im kontroliše svaki momenat vremena (spavanje, molitva i rad) - tako je nastalo monaštvo. Ali istina je da greh nisu pobedili, nisu došli do savršenstva, nego su se izolovali od realnosti života.

Apostol Pavle u Poslanici Rimljanima, u sedmom poglavlju kaže slično - bedan sam ja čovek, ne činim ono što želim da činim, nego ono što mrzim, to činim. Ko će me izbaviti iz ovog grešnog tela...  

Znam dobro da osnova mog opravdanja pred Bogom nije u mojoj savršenosti. Hristos je umro jer nismo savršeni, jer ja nisam savršen. Osnovni postulati Reformacije glase - Samo Verom, Samo Hristos, Samo Milost. Ta tajna je oslobodila mnoge - samo verom u Hrista, kroz Njegovu milost se čovek spasava.

Bez milosti sam izgubljen. Ne mogu biti savršen. Bez Hristovog dela na krstu nemam šanse. Mogu jedino da verujem, a fantastična vest evanđelja je - to je dovoljno. Znam ja to... ali su mi falile reči. A kada nemaš tu reč i dalje patiš jer nisi savršen. I ne mogu nikada biti savršen dok ne dođe večnost.

Ali zrelost, to je već nešto drugo. Zreo hrišćanin (zrela hrišćanka) je ona/j koji/a razume istinu, koji/a živi istinu Reči Božije. Nije savršen/a, ali i to prihvata sa zrelošću. Umesto da se kinji, sudi samom sebi, on/a se  suočava sa svojim porazima (i pobedama), i nastavlja dalje. On/a nastavlja da ispoveda svoje grehe, kroti svoje telo postom i molitvom, gradi svoj duh čitanjem Reči Božije, služi drugima i odriče se sebe. Zreo vernik nastavlja da raste u spoznaji i iskustvu, jer rast je cilj. 

I da bude jasno, mnogo toga, mnogo greha, loših postupaka, sa zrelošću nestaje, ali sa nečim od tog tereta, slomljenosti, se sočavaš do groba, ili do Carstva Nebeskog, kada ću konačno postiću moju težnju... da budem savršen. A do tada nastavljam da rastem u zrelosti.

Beređi Dušan Bera  

3 osnovna principa ispovesti - Zašto se ispovedati, šta nas sprečava da se ispovedimo i kako to uraditi?

Mesec dana nakon početka II Svetskog rata Britansko Ministarstvo poljoprivrede lansiralo je jedan od najupečatljivijih slogana tokom celog ratnog perioda – „Kopaj za pobedu“. Ceo britanski narod je bio ohrabren da pretvori svoje vrtove u bašte sa povrćem, i na taj način doprinese Britanskoj pobedi u II Svetskom ratu (kroz pomaganje u snabdevanju hranom).

Zapamtimo, kopanje je doprinelo pobedi. Pre nego što baštovan posadi seme on ili ona prvo okopaju zemljište, uklanjaju korov i kamenje. Zašto? Zato što seme bolje raste u pripremljenoj zemlji. Ispovest čini za dušu ono što kopanje čini za tlo, čisti stvari u našem životu kako bi mogli da rastemo. U ispovesti mi prvo moramo da zagledamo u naše srce, da se pokajemo za naš greh pred Bogom, ali i da ga otkrijemo drugom ljudskom biću kome se ispovedamo. Sve to „kopa naše srce“ ali i stvara uslove za rast.

1. Zašto ispovedati svoje grehe?

Kralj David u Psalmu 32:3-5 kaže: „Bilo je vreme kada nisam želeo da priznam kakav sam grešnik bio. Ali me je moja neiskrenost načinila jasnim i ispunila moje dane frustracijom…Moja snaga iščilela je iz mene kao voda na sunčanom danu, sve dok na kraju nisam  priznao svoje grehe tebi i prestao da ih krijem. Rekao sam sebi ´Priznaću grehe Gospodu´. I ti si mi oprostio! Nestala je sva moja krivica.“ (prevod engleske verzije Svetog pisma živim rečima).

Ispovest jeste zapovest od Boga: „Ispovedite svoje grehe jedni drugima i molite se jedni za druge, da bi mogli živeti zajedno potpuni i isceljeni .“ (Jakov 5:16). Kada ispovedimo i otvoreno priznamo naše mržnje i grehe, mi jasno govorimo Bogu i drugoj osobi da je greh-greh i da mi preuzimamo odgovornost za naše mane i promašaje. 

Tokom godina naši gresi su napravili barijeru između nas i Boga, ali kada ispovedimo naše grehe mi primamo oproštenje, a krivica i sramota nestaju. Kao što vidimo iz navedenog deo ispovesti uključuje naše pokajanje pred Bogom, ali i naše priznanje greha pred drugim ljudima. Samo Bog oprašta grehe, i to je deo koji ne pripada ni jednom ljudskom biću. Mi delimo našu ispovest sa ljudima da bi izašli iz skrivanja, ne da bi nam bila određena „pokora“!

Ispovest jeste pitanje iskrenosti, jer smo mi u stanju da smislimo neverovatne priče samo da bi sebe opravdali. Prilikom ispovesti mi izlazimo iz mraka gde prebiva poricanje na svetlo gde prebiva stvarnost. Izreke 28:13 nas savetuju: „Ko prestupe svoje krije, taj ne napreduje, ko ih priznaje i napušta, taj milost dobija.“. Život u „mraku tajne“ jeste veliki izvor iskušenja i poraza u našim životima.

2. Šta nas sprečava u ispovedanju?

Vinston Čerčil je jednom rekao „Čovek se nekad spotakne o istinu, ali u većini slučajeva samo se podigne i nastavi dalje“. Mnogi od nas živimo upravo na taj način i zbog toga se nalazimo tu gde jesmo. Povremeno se susretnemo sa bljeskom istine, prozove nas propoved, knjiga ili doživimo nešto što nas trgne iz svakodnevnice, i onda nastavimo dalje, i ponovo se nađemo na istom mestu. Oporavak, međutim zavisi od iskrenosti. Isus kaže: „ Ja sam svetlost sveta. Ko god me sledi nikada neće hodati u mraku, jer će imati svetlost života“. (Jovan 8:12).

Trebamo izneti istinu ma koliko to bolno bilo. Kada razmišljamo o ispovesti muči nas strah da ćemo biti osuđeni, da će naša „tajna“ postati javna, ali najviše od svega muči nas kako će nas drugi posmatrati posle otkrivanja tajne. Potrebna je velika poniznost da bi mogli da se ispovedimo.

Pisac Tom Hansel koji je stalno imao jake fizičke bolove zbog povrede, napisao je: „Bol je neizbežna, ali je jad stvar izbora. Ne možemo izbeći bol ali možemo izbeći radost.“. Izbegavajući da priznamo naše tajne, jer nam je to previše bolno mi izbegavamo da doživimo radost oslobođenja. Neko je rekao veliku istinu: „Bolestan si onoliko koliko su bolesne tvoje tajne“.

Istina je i sledeća: „ Niko nas ne čini toliko usamljenima kao naše tajne.“ (Pol Turnije). Kada počnemo da delimo naše tajne osećamo se kao da nam je ogroman teret pao sa ramena i doživljavamo zdrav osećaj slobode. Dobijamo osećaj sopstvene vrednosti koja se ne zasniva više na društvenim licemernim standardima, već je zasnovan na istini koja se može naći samo u Isusu Hristu. „Ako tražite od mene da sumiram sve dobrobiti…u jednoj rečenici to bi bilo ovo: U ispovesti mi otvaramo svoje živote za isceljenje, izmirenje, obnovu, uzdižući Hristovu milost jer nas voli uprkos tome što vidi kakvi smo.“ (Džon Bejker, autor programa „Proslavljanje oporavka“)

3. Predlažem sledeći proces ispovesti:

A. Pronađi osobu kojoj ćeš se ispovediti. To ne treba da bude pastor (iako može), nego neka osoba iz tvog kruga. U Svetom pismu ne piše „ispovedajte grehe starešinama“, nego jedni drugima! Crkva je kroz vekove, kroz profesionalizaciju službi, dovela do toga da ljudi dolaze sveštenicima radi ispovesti. Međutim Sveto pismo ne govori o tome.

Kako izabrati pravu osobu? Nabroj ljude o kojim razmišljaš kao o osobama sa kojima bi mogao da podeliš svoj problem. Pored svakog imena napiši za i protiv. Zaokruži tvoj konačni izbor. Neka to bude osoba od poverenja, ne neko ko će posle iskoristiti vašu ispovest da vam naškodi.

B. Moramo naći prikladnu lokaciju (tiho i privatno mesto gde ne postoje šanse da vas neko uznemirava) u vreme koje vam najviše odgovara. Napiši tri moguća mesta i tri moguća vremena i zaokruži ono najbolje.

C. Kontaktiraj osobu koju si izabrao/la - danas, ne sutra- i dogovori vreme i mesto koje vam oboma najviše odgovara. Zakaži i ne odustaj od sastanka (samo važni događaji  mogu te sprečiti u odlasku na sastanak)

D. Ne odustaj od iskrenosti! Skrivanje može samo pogoršati tvoju situaciju. Kada završiš, razumećeš u dubini svoga bića šta je Jakov mislio kada je  napisao „Ispovedite svoje grehe jedni drugima i molite se jedni za druge, da bi mogli živeti zajedno potpuni i isceljeni.“ (Jakov 5:16). Za neke efekat će biti trenutan, ali za većinu od nas mogu proći i nekoliko dana dok se efekat ne pokaže, i dok ne počnemo da se osećamo kao „novo biće“ kako je Bog obećao da će biti. „ Stoga ko god je u Hristu novo je stvorenje; staro prođe, novo dođe!“ (2. Korinćanima 5:17)

Pobeda kroz ispovest

I na kraju opomena za one koji slušaju nečiju ispovest. Veliki je greh širiti dalje ono što smo čuli u ispovesti. Ne preuzimajmo na sebe ulogu onoga koji sluša ako nismo biti u stanju i oni koji ćute o onome šta smo čuli. Ako nešto smatrate da trebate izneti dalje, kako bi pomogli osobi koju slušate, tražite dozvolu. Nikada ne preuzimajte na sebe da ćete kriti kriminalne radnje ili preljubu, neka to bude jasno pre samog razgovora!

Setite se, cilj ispovesti je da neko bude saslušan, ne da ga mi savetujemo ili da mu odredimo „korake pokajanja“. Savetovanje je u redu, ali nije cilj, učinite to samo ako se od vas traži savet.

Molite se na kraju, ne zaboravljajmo molitvu! U ispovesti su uključeni: osoba koja se ispoveda, osoba koja sluša i Bog!


Članak je nastao kao obrada dve lekcije Kursa oporavka namenjenog rehabilitaciji zavisnika. Druge principe o pobedi nad zavisnošću možete naći u članku: Spremni smo da dopustimo Bogu da ukloni naše karakterne mane 

Ako nalazite korisnim ovo što ste pročitali, učinite mi uslugu i podelite tekst na društvenim mrežama -facebook, twitter, piterest... Na taj način poruka se širi. 


Takođe, veliku uslugu ćete mi učiniti ako se prijavite na listu čitalaca ovog bloga.  


6 saveta kako se osloboditi u slavljenju i doživeti silu slavljenja

Kao malo dete imao sam nekoliko knjiga sa slikama koje se voleo da gledam. Uglavnom su to bile bajke, osim jedne. Knjiga se zvala „Naš prijatelj atom“, i predstavljala je objašnjenje o atomskoj energiji za decu. Zašto sam voleo tu knjigu?  Zato što sam voleo nauku? Ne. Voleo sam knjigu zato što je priču o atomima prikazivala kao nešto tajnovito, kao misteriju koja je oduvek postojala, ali čije tajne je čovek tek sada počeo da otkriva. 

Kada razmislimo, mnoge stvari koje nas okružuju, pa samim tim i atomi, postoje oko nas oduvek, i imaju silu i energiju, ali ljudi nisu otkrili kako da ih koriste. Nisu otkrili njihovu silu.

I u duhovnom svetu je slično. Neke stvari postoje, ali pošto nismo svesni da postoje, mi nemamo blagoslov od njih. Promašujemo ih, jer ih ne vidimo. Moguće je čak i da ih koristimo, tj. učestvujemo u tim duhovnim aktivnostima, ali mehanički, ne svesni dubljeg značenja, ne svesni sile koja se tu krije, i zato potpuno promašujemo blagoslov, korist, doprinos te aktivnosti. 

Post i molitva - da ne budeš grad sa razvaljenim zidinama - vizija 2024

U periodu smo (kao crkva) promišljanja o viziji ili smeru delovanja Protestantske hrišćanske zajednice za 2024. godinu. Kao pastir, zajedno sa starešinama, molim se, pričam sa ljudima, čitam, slušam Boga a i druge. Jutros, razmišljajući o tome šta Bog želi od nas, slika koja mi je došla na um je slika plime i oseke. Ono što sam video u mom umu nije bila ona neprimetna plime i oseke kao na Jadranu, kada ni ne vidiš promenu nivoa mora, nego one bučne, u talasima, kada se more vidljivo menja nekoliko metara. More nadire i more se povlači. 

Razmišljao sam prvo da je plima slika neprijatelja koji nas napada, ali mi srce svedoči da nije, nego je to slika crkve, nas. Biće nadiranja, biće povlačenja, biće bučno, biće perioda napretka, ali i perioda kada neće biti tako. Plima i oseka je crkva i naši životi.

Šta raditi kada je "bučno i nemirno"? Možemo potonuti, pustiti da nas struja nosi, povuče u dubinu svađa, konflikta, gorčine. Možemo ustrajati, nastaviti da udaramo u obaloutvrdu dok se ne obruši, i ne puštajući da potonemo, nego ustrajati "dok nas Bog ne blagoslovi", kao Patrijarh Jakov kada mu je ime postalo Izrailj.


Vrednosti i principi proročke službe u Protestantskoj hrišćanskoj zajednici

 VREDNOSTI I PRINCIPI PROROČKE SLUŽBE U PROTESTANTSKOJ HRIŠĆANSKOJ ZAJEDNICI

Ovaj dokument služi da definiše vrednosti i principe pod kojima deluje proročka služba u Protestantske hrišćanske zajednice.  Verujemo da su službe opisane u Poslanici Efescima aktivne i danas. 

11 On je sâm postavio neke za apostole, neke za proroke, neke za propovednike Radosne vesti, a neke za pastire i učitelje, 12da pripremi svete za službu, za izgradnju tela Hristovog. 13 Tako ćemo svi doći do jedinstva u veri i spoznaje Sina Božijeg, te sazreti u jednog čoveka, rastući do pune visine Hristove. Efescima 4

Želeći da budemo poslušni zapovestima i autoritetu Svetog pisma, tražimo biblijski osnovan pristup korišćenja ovog dragocenog dara koje Sveto pismo naziva proročkim darom. Pitanje je šta je to proroštvo ili proročki dar? 

Mi ZAJEDNO prevaramo san u akciju - proces donošenja vizije

Decembar i januar mesec su u crkvenom životu period analize i planiranja. Kao pastor crkve (sveštenik), dužan sam da pripremim finansijske izveštaje i planove, planove razvoja, moje lične izveštaje... Sastanci Starešinstva, Crkvenog odbora, Skupština crkve... Ovo je period kada dane trošim na analize, izoštravanje slike.

slogan PHZ

Slogan januara 2022

Volim izoštravanje slike, ohrabruje me, postajem svesniji uspeha, svesniji šta smo uradili kao crkva, oblasti u kojima smo napredovali. 

Sa druge strane, sagledavam i neuspehe

Da li vas neuspeh obeshrabri?

Neuspeh nije nešto što me obeshrabri. Dugo godina me je neuspeh bacao u depresiju. Kasnije sam naučio da neuspeh doživljavam kao izazov. Naučio sam da volim izazove. 

Sećam se procesa menjanja. Jedan od ključnih momenata je bio citat Džona Maksvela, u materijalu Ekvip. Maksvel je napisao iskustvo iz perioda dok je bio pastor crkve. Primetio je nakon analize, da se članovi crkve nedovoljno mole. Sakupio je crkvu, rekao: "Imam dobre vesti. Članovi crkve nemaju razvijen molitveni život, imamo ogromno polje za rast". Potpuno novi pogled - neuspeh je uvek područje velikog rasta.

Pitanje koje sada postavljam jeste - koja su područja u kojima treba da rastemo kao crkva? To činim razmišljajući o Vrednostima.

VREDNOSTI PROTESTANTSKE HRIŠĆANSKE ZAJEDNICE

Vrednosti bi mogli objasniti kao karakteristike koje želimo da nas krase i koje smatramo suštinskom vrlinom. Vrednosti su izraz našeg verovanja. Načela verovanja iznose teološki i biblijski pogled, vrednosti prikazuju kako ono što verujemo pretačemo u delo.

Čest model vođenja crkve je kroz viziju, gde se vodi crkva prema snu koji želi da se ostvari. To je zapadni model, velikim delom pod uticajem sveta biznisa. Meni se više dopada vođenje prema vrednostima, vođenje prema onome šta mi želimo da budemo.

Protestantska Hrišćanska zajednica (crkva gde sam pastor, sveštenik), ima izdefinisane sledeće izjave vrednosti: 

1. Dobrota koja donosi spasenje: Verujemo da je osnovni način Božijeg pristupa čoveku dobrota. Nevolje dovode do toga da se čovek okrene Bogu, ali čovek sledi Boga jer otkrije da je dobar. Odbacujemo verovanje da je zlo put do poznanja Boga, iako Bog koristi i nevolje da otkrije svoju dobrotu. Zato mi molimo za dobro naše zemlje, grada i pojedinaca. Fokus našeg naučavanja je dobrota Božija, iako poznajemo i njegovu pravednost, svetost i gospodstvo.

2. PHZ Crkva - mesto gde pripadam: Crkva treba biti mesto gde pripadaš, gde doživljavaš prihvatanje bez obzira na boju, rasu, pol, obrazovanje, materijalni status. Cilj nam je izgraditi atmosferu i strukturu koja omogućava ljudima da nađu svoje mesto u crkvi, prime podršku i daju podršku drugima. 

3. Mi zajedno pretvaramo san u akciju: San ostaje san ako se ne pretvori u akciju. Akcija dovodi do rezultata. San je vizija o promeni crkve, društva i čoveka, koja nam je poverena od Boga. Samo zajedničkom akcijom dolazimo do cilja. 

4. Radikalna velikodušnost - Moj Otac brine za mene: Ne prihvatamo ni teologiju prosperiteta, a ni teologiju siromaštva. Prema Reči Božijoj verujemo da je naš Bog "...u stanju da vas obdari izobilnim blagoslovom svake vrste, te da uvek imate svega dovoljno, i još da pretekne za svako dobro delo." II Korinćanima 9:8 Bog je velikodušan, a način da živimo kao On jeste da pratimo primer te velikodušnosti.

5. Evanđelje je u sili: Verujemo da evanđelje (Radosnu vest) prati silno delovanje Duha Svetog. Evanđelje i čuda su nerazdvojni. Deo služenja crkve jesu i darovi Duha, deo iskustva vernika jeste krštenje Duhom svetim. Propovedamo, praktikujemo i očekujemo silu Božiju. 

6. Rast kao izazov: Hrišćanska vera nije statična. Ona podrazumeva rast u veri, karakteru, razumevanju i iskustvu. Rast mora biti izazov, inače se neće dogoditi. Naši ljudi najviše rastu kada je pred njima izazov, pa stoga razmišljamo uvek kako da postavimo nove izazove. Rast podrazumeva celokupno dobro osobe - duše, duha i tela.

7. Aktivan odgovor: Verujemo da hrišćani trebaju biti glas savesti, glas morala, glas etike u društvu. Ne možemo pasivno gledati na korupciju, ili diskriminaciju, nego moramo praktično, aktivno delovati.

8. Tri žetve: Žetva je ispovest o našoj misiji. Misija je doneti evanđelje ljudima koji ne poznaju Hrista. Žetve su strateški događaji naše crkve, tri puta godišnje.

Mi ZAJEDNO pretvaramo san u akciju

U procesu analize postavljamo pitanje u kojoj oblasti treba da rastemo kao crkva. Molimo, čitamo Sveto pismo, slušamo proročku reč, gledamo znake i analiziramo situaciju. Taj proces nazivamo Božijim vođstvom. 

Prethodni period, od leta do Božića puno smo propovedali i učili o duhovnom oružju. Razlog je bio tada uočen napad strahom koji smo doživljavali.  Tekst o sukobu sa neprijateljem se nalazi zapisan u Efescima. Poruka je bila da moramo rasti u oblasti odupiranja neprijatelju. Ta faza je završena, smatram.


Ovih dana, ispitujući Božije vođstvo prepoznali smo novu oblast. Mi ZAJEDNO pretvaramo san u akciju. Naglasak je na reči zajedno. Jer san pretvoren u akciju, ako nije urađen zajedno, nije san o kome mi sanjamo. Ako u snu nemaju svi mesto, za PHZ Crkvu, to nije san koji vredi da sanjamo.

Na ovo razmišljanje su nas pokrenule priče. Priče o tome ko je darovitiji od drugog. Priče o tome ko treba da vodi, o tome ko je isključen, i koga neko nije pitao... Razne priče, priče o tome ko koga voli, a ko koga ne voli. Priče o tome kako nešto treba da se uradi bolje, ali koje podrazumevaju da je samo jedna strana u pravu, a druga osoba je iritirajuća. 

Nema puno tih priča, nisu ni strašne, dovoljno da nam skrene pažnju. Ako nismo oprezni, đavo će nam ukrasti ono najdragocenije - jedne od drugih. Čuvajmo ZAJEDNO. Neprijatelj želi da nam pokrade pobedu, radost služenja i zajedništva. 

Slika uspeha naše crkve je slika gde radimo ZAJEDNO. Slika gde prevazilazimo naše razlike, gde radije pretrpimo štetu da bi neko imao mesta. To nije slika profesionalaca, to je slika porodice. A u porodici ljudi greše, i nisu jednako talentovani, ali svi imaju mesto. 

PROROČKA SLIKA

Početkom 2021., prilikom tadašnje analize, proročki tim je imao više slika koje su nam poslale. Jedna od slika je bila rasta u tri faze. Značajna mi je poslednja faza, pa prenosim te reči, jer oslikavaju ovo o čemu pišem:

I na kraju tu je faza utakmice koja započinje i predstoji momenat u kom vodeći tim, naši timovi, spremni takmičari, dobijaju priliku da zajedno postignu veliki rezultat za Božije kraljevstvo. Ovo je slika crkve kojoj je data prilika da kroz uvežbanost, usklađenost uloga i službi, prepoznavanje koji je čiji deo u izgradnji crkve i njenog napretka, odigra dobru utakmicu i postigne ciljeve ka kojima ih Bog usmerava u ovoj godini.

Za one koji su uključeni u ovu fazu važno je da se ne osvrću nazad, ne odstupaju od započetog, ne oklevaju, već prepoznaju šanse i prilike da odreaguju na ono na šta ih Duh Sveti podstiče da urade. U ovoj fazi nije više vreme za ‘’dečije bolesti’’ i povlačenja.

Važno je graditi poverenje, naučiti se saradnji bez obzira na različitost službi ili tipova ličnosti, tražiti širu sliku, biti spreman ići do kraja bez obzira na sitne prepreke. Prilika je da se ulaže u jedinstvo za šta predstoji i nagrada. Biće prilike da širimo evanđelje, utičemo na poslovne ljude iz sveta, ljude na vlasti... Možemo postići puno toga zajedno u ovoj godini, dobićemo poziv i milost za to. Posmatraće nas i drugi..., budimo spremni, učinimo svoj deo, budimo primer.

‘’Jer, potrebna vam je istrajnost da izvršite Božiju volju I primimite ono što je obećao’’. Jevrejima 10:36

Beređi Dušan Bera 

Da li ste gledali poslednju epozodu Teologije uz jutarnju kafu? Nataša V. je pripremila odlično izlaganje o ispunjenim proročanstvima vezanim za Hristovo rođenje. 



Zidati vredi samo kada sačuvaš sazidano

Pismo koje sam napisao pre nekoliko godina, i zaboravio na žalost na ovu lekciju... Smatram ono što je ovde napisano ključnim za budućnost crkve u Novom Sadu. Početak pisma je usko vezan za lokalnu crkvu, prenosim od sredine: 

"... razgovarao sam sa grupom pastora o molitvi, o blagoslovu za našu zemlju, o tome šta učiniti da se crkve više mole za Srbiju, o blagoslovima koji dolaze u naš život kada se molimo, kada se ta slika  pojavila pred mojim očima. Slika zidara koji u jednoj ruci drži mistriju (lopaticu za zidanje), a u drugoj ruci koplje - zida i brani sazidano.

 Nemija 4. 11-17:„... naši neprijatelji rekoše: Da ne doznaju i ne opaze dokle ne dođemo usred njih, pa ćemo ih pobiti i prekinuti posao. Ali dođoše Judeji koji su među njima živeli i kazaše nam deset puta: Čuvajte sva mesta kuda se ide k nama. Tada namestih narod u nizinama iza zida i na lukovima.  I razgledavši ustah i rekoh starešinama i glavarima i ostalom narodu: Ne bojte ih se. Pomenite Gospoda velikog i strašnog, i bijte se za braću svoju, za sinove svoje i kćeri svoje, za žene svoje i kuće svoje.  A kad čuše neprijatelji naši da smo doznali, razbi Gospod njihovu nameru, i mi se vratismo svi k zidu, svaki na svoj posao.  I od tada polovina mojih momaka poslovaše, a druga polovina držaše koplja i štitove i lukove i oklope, i knezovi stajahu iza svega doma Judinog.  I koji su zidali i nosili teret i koji tovarili svaki je jednom rukom radio, a u drugoj držao koplje.

Narod Božiji je zidao zidine, gradio svoj grad. Neprijatelju je smetalo njihovo delovanje i nasrnuli su na Božiji narod. Odbranili su se tako što su jednom rukom zidali, a drugom rukom bili spremni da se brane. Pobedili su zidari koji su u jednoj ruci držali mistriju, a u drugoj oružje. 

Vidim tu sliku pred mojim očima već nekoliko nedelja. U početku nisam bio siguran na koga se odnosi slika, ali kako vreme prolazi sve sigurniji sam da se odnosi na našu crkvu, na nas. Bog govori da smo mi zidari, vredni u onome šta radimo, spremni da zapnemo. Često u akciji, ali nemamo mač u rukama. Zato   što  nemamo  mač  u  rukama,  đavo  dolazi  da  poruši  ono  što  mi nazidamo. Ukrade nam blagoslov! Sruši sazidano! Poništi efekte naše truda! Kako u životu naše crkve- tako i u životu svakog od nas pojedinačno. Đavo ruši zato što mi nemamo mač u rukama da odbranimo sazidano, već samo mistriju da zidamo. Nema smisla zidati, ako nećeš sačuvati građevinu koju si izgradio.

Mač kojim se brani građevina je molitva. Đavo beži od nas samo u jednoj situaciji. Razmislimo u kojoj? Kada radimo za Boga? Ne, on tada napada! Đavo beži samo kada mi u molitvi dođemo pred Boga, stanemo u zaštitu Hristove krvi, i onda se okrenemo silama zla i zapovedimo im da beže od nas! Molitva je način na koji pobeđujemo. I na koji širimo carstvo Božije! 

Dok sam se molio i razmišljao o značenju slike ratnika sa mistrijom Bog me je podsetio na naš lanac molitve i posta koji smo nazvali „Da crkva bude zdrava“. Nadam se da se sećate tog iskustva. Za mene je to bio veliki blagoslov da učestvujem u tom lancu, postim i zastupam različite delove života naše crkve, kao i pojedince. Simbol nam je tada bio kako vidite na slici, lanac povezan u krug. Uvek sam doživljavao to samo kao sliku da se molioci nadovezuju jedan na drugog. Gde jedan stane, sledećeg dana drugi nastavlja. 

Dok sam se molio ovih dana, Bog me je podsetio na tu sliku, i podsetio me je za šta služi zatvoreni lanac – za čuvanje  nečega da ne bude ukradeno. Zaključavamo lanac kada čuvamo nešto što nam je dragoceno! Iako je slika lanca nastala pre desetak godina, mislim da je imala proročki element koji nisam ranije video – crkva je zdrava ako postoji lanac molitve koji čuva sazidano. Zidati vredi samo, ako sačuvaš ono što si sazidao!

To mi je potvrđeno danas, dok pišem ove reči, našao sam stari dokument u kome je zapisan moj govor sa početka pomenutog lanca molitve i posta (2006-te): „Razlog zašto krećemo u ovu avanturu vere je sledeći: stanje koje se ne menja. Jedno popraviš, drugo se kvari. Stalno popravke a ne idemo napred.“ Očigledno je već tada Bog govorio da jedini način na koji možemo ići napred jeste da postoji lanac koji čuva izgrađeno. 

Međutim, ne pišem ovo da nas obeshrabrim. Jedno od proročanstava koje je bilo izrečeno nadamnom kada sam preuzeo ulogu vodećeg pastora crkve je bilo prikazano kroz sliku naše crkvene zgrade. U zgradi je bila ostava u kojoj se nalaze razne stvari, ostavljene tamo, na nekima je prašina, neke su pokvarene, a neke ispravne, samo smo zaboravili na njih. Poruka te proročke reči je bila da trebamo izvaditi te stvari i koristiti ih. Uveren sam da je došlo vreme da se iz prašine izvadi Lanac molitve i posta „Da crkva bude zdrava“. 

Pozivam vas: 1. Ispitajte ove proročke slike, Pismo nas poziva kao crkvu da ispitujemo proroštva. Ako vam Bog bude govorio nešto u vezi tih slika prenesite mi. Proroštvo se ispituje samo u mišljenju crkve. 2. Priključite se ovom Božijem delu. Bili molioci ili ne, pozvani smo na molitvu. Davno sam pročitao reči „Bog poveri službu da bi se molili za nju“. Dodajte i moje reči – „zidati vredi samo ako sačuvamo sazidano“. Ako si u službi, pozvan si da štitiš ono što zidaš. Ne moramo svi postiti, ali svi molimo! Detalji o lancu molitve i posta će biti uskoro iznešeni pred crkvu! Stani u obranu!" Kraj pisma. 

Objavio sam ovo pismo motivisan poklonom koji sam dobio. Na službi pre nekoliko nedelja propovedao sam o slici ratnika sa mistrijom, i kako bi voleo da imam sliku toga. Posle nedelju dana jedna tinejdžerka iz crkve (zajedno sa mamom), nacrtala je sliku o kojoj sam govorio. Iznenadili su me, obradovali. To je bila njena želja da služi crkvi. Zakačio sam je juče na zid u kancelariji, ispred mene, ispod planera, da me podseća - Zidati vredi samo kada čuvaš sazidano. Takodje da me podseti - Zidamo samo zajedno, od dece do najstarijih. Svako daje svoj deo posla. 



Pismo pastora na početku 2024.

Draga crkvo, braćo i sestre, neka vas Bog blagoslovi u ovoj 2024. godini od rođenja Gospoda Isusa Hrista, Spasitelja i Boga našeg. Kao i svake godine pišem pismo sa željom da procenim smer u koji nas Bog poziva. Ove godine me je zaokupila priča o kralju Asi.

Ko je kralj Asa? 

Kralj Asa, praunuk velikog Solomona, i čukununuk Davidov. Kraljevao je Judom, Severnim carstvom. 

1. Kad se Avija upokojio sa svojim precima, sahranili su ga u Davidovom gradu. Njegov sin Asa se zacario umesto njega, a u njegovo je vreme u zemlji deset godina vladao mir. II Dnevnika 14

 Asa je bio reformator, revnostan u tom delu. Posvetio se tome da iz Jude iskoreni idolopoklonostvo. Uništavao je idole koji su podignuti prethodnim vekovima, nešto što ni David, a ni Solomon nisu činili. Opisano je da ni rođenoj majci nije progledao kroz prste. 

16 Takođe, Asa je svoju majku Mahu uklonio s položaja carice majke, jer je načinila odvratne Aštartine stupove. II Dnevnika 15