Aušvic - priča o užasu koje doživiš kada posetiš to mesto.

Aušvic - priča o užasu koje doživiš kada posetiš to mesto.

Aušvic, Poljska. Mesto koje bi trebalo svaki čovek da poseti. Georg Santayana je rekao "Onaj ko se ne seća istorije, predodređen je da je ponovo proživi."

Rad oslobađa
ULAZ U AUŠVIC SA NATPISOM: RAD OSLOBAĐA


TABLA IZMEĐU BODLJIKAVE ŽICE

Prethodnih dana sam učestvovao na konferenciji u gradiću Visla, u blizini Aušvica, i smatrali smo neophodnim da posetimo ovo mesto. 

Čitao sam o Aušvicu, gledao dokumentarne emisije o holokaustu, posetio sam Jasenovac i još neka druga mesta vezana za užasne zločine, ali za veličinu patnje Aušvica nisam bio spreman. Ni ovaj blog neće uspeti da prenese veličinu užasnosti ovog mesta, ali radi pamćenja istorije, pokušaću da prenesem moj doživljaj. 

Jedna žaba, krdo žaba - kako progutati žabu? (Kako rešavati probleme u životu?)


Kako progutati žabu? Uzmeš je u ruke, doneseš do usta i progutaš... Nije lako, ali to je jedini način. Kako rešavati probleme? Tako što kreneš da ih rešavaš... priča kreće na sledeći način...

Prvi put u životu sam držao predavanje na engleskom. Govorim posebnu vrstu engeskog – takozvani Tarzan ingliš (zbrka vremena, ne poznajem nepravilne glagole...). Prevedeno na srpski to zvuči – „Ja bila tamo, vido sam razno ljude“. Pravi Tarzan.

Tema je bila meni dobro poznata – rad rehabilitacionog centra za heroinske zavisnike. Super bi bilo da mogu to da izložim na srpskom, ali to nije bilo moguće. A publika, da ne pričam. Govorio  sam na Netvorku za hrišćane savetnike i psihijatre iz Evrope (Poljaci, Amerikanci, Englezi, Ukrajinci, Mađari...). Evropska konferencija za hrišćanske vođe, u Poljskoj, gradić Visla. 

Moj deda Janko

Dvoumim se da li da napišem ovaj blog. U poslednje vreme trudim se da pišem lična iskustva, događaje koje preživljavam i lekcije koje učim kroz njih. Ne stavljam više tekstove propovedi, članke, nego pokušavam da se držim forme dnevnika. Problem je kada nešto postane previše lično.
U subotu, prva vest koja me dočekala po sletanju na aerodrum me je ostavila bez daha (prošle nedelje sam bio na konferenciji u Švajcarskoj). Nazvao sam kući i pita suprugu kako je. Odgovor je bio - "Loše, tvog dedu su odveli u bolnicu, ne verujemo da će preživeti".

Moj deda Janko. Deda kojeg volim jako, a sa kojim nikada nisam uspeo da uspostavim komunikaciju. Od kada pamtim, naš odnos se svodio na nekoliko rečenica, koje bi se završavale svađom. Kada sam bio mali, svađa se svodila na njegove kritike, kasnije na međusobno deranje. Nikada nismo mogli da radimo zajedno a da se ne posvađamo. Supruga mi nekada kaže da smo on i ja previše slični.

Moj deda Janko. Pričao mi je da je kao beba bio ostavljen da umre. Sirotinja, nisu imali novca za doktora, i čudom je preživeo upalu pluća. Pričao mi je kako je sa deset godina otišao da služi na salaš nekog gazde, spavao pribijen uz krave da bi se ugrejao, jer za njega nije bilo kreveta, nego samo štala. Pričao mi je kako je ostao bez oca u II Svetskom ratu, i sa 14 godina postao najstarije muško u kući, i kako je trebalo brinuti se o ostalima. Valjda je zato imao pasiju da ništa ne baca, da sve gomila. Puno put bi me grdio zbog neke alatke koju bi ja zagubio, ili što sam bacio u smeće nešto što je on mislio da nam nekada može zatrebati. Užasno me je to nerviralo.

Moj deda Janko. Nikada nije znao da me pouči. Kada bi video da nešto ne znam da uradim, uzeo bi mi to iz ruke i on uradio umesto mene. Savršeno uradio, ali on je savršeno uradio, ne ja. Kasnije je to u meni  (kada je Isus iscelio moju ličnost) razvilo inat, da ne odustajem dok nešto ne naučim, ja ne uradim.

Moj deda Janko. Jedva viši od metar ipo. U mladosti jak kao bik, volu je rep mogao iščupati. Sa druge strane nežnog srca, po dvorištu bi ga uvek pratio čopor mačaka, čekajući da im isecka hranu i svakom mačetu dodeli njegov deo. Kada god bi meni, sestri ili mojoj deci dosadio neki kućni ljubimac, nalazio bi brigu kod dede (mačke, leminzi, zamorci, golubovi, fazani...).

Moj deda Janko. Alergičan na hrišćanstvo. Zbog negativnih iskustava sa religioznim ljudima, dugo nije mogao da prihvati moju i sestrinu veru. Smatrao je da je hrišćanstvo put licemerja. I to me je najviše pogodilo kada sam sleteo. Deda je u bolnici, umire a nikada nije doživeo Božiju spasnosnu silu.

Sestra je mnogo češće razgovarala sa dedom u prošlosti, njih dvoje su imali bolju komunikaciju. Objasnila mu je nekoliko puta Božiji put spasenja. Pred put sam želeo da sednem sa njim i da još jednom porazgovaramo na tu temu, ali na kraju sam odustao, odložio razgovor po povratku. Deda se žalio da mu je loše, da teško diše, ali mislio sam (ili odlagao???) biće još prilike. Kada sam čuo da je u bolnici, zemlja se izmakla ispod mene, očaj me je uhvatio. Vesti uveče su i dalje bile loše. Rečeno nam je da je bez svesti, da su morali da ga reanimiraju, da su male šanse.  Molio sam, "Bože, samo da imam priliku da mu još jednom posvedočim o tebi, da ga povedem u molitvu, da ne završi život bez tebe".

Nedelja ujutru, nazvao sam bolnicu da čujem da li ima poboljšanja, u na moju ogromnu radost, čuo da je deda prebačen na odeljenje, da je svestan. Popodne smo ga posetili, i počeo sam da odugovlačim. Prvo sam otišao do sestara da čujem kako je on, pa do radnje da mu kupim vodu, pa smo razgovarali sa njime... U toku razgovora, pacijentu pored njega je pozlilo i pomislio sam - "Sada će nas izbaciti iz sobe, opet nećeš stići da se moliš sa dedom". Pitao sam ga da li želi da se moli sa mnom, da preda svoj život Isusu, i molili smo se. Ponavljao je glasno reči za mnom, cela soba je mogla čuti: "Isuse Hrista, hvala ti što si umro za mene. Kajem se za moje grehe. Oprosti mi što sam grešio. Verujem da si umro za mene i molim te da me spasiš. Amen".

Sveto pismo govori:
- "A svima koji ga primiše, koji veruju u Njegovo ime, dade ona moć da postanu deca Božija" (Jovan 1:12)
- "Svako ko prizove ime Gospodnje, biče spasen" (Rimljanima 10:13)
- "Jer je Bog tako zavoleo svet, da je dao svoj jedinorodnog sina za nas, tako da svako ko veruje u Njega ne propodne nego ima život večni" (Jovan 3:16)

Pišem ove stihove zbog onih koji ne poznaju poruku Svetog pisma, i možda se pitaju zašto sam oduševljen što se moj deda molio. Jasno nam Biblija govori da je za Spasenje, neophodno samo to da zazovemo Božije ime, da zatražimo da nas spasi kroz smrtonosnu žrtvu Isusa Hrista, i to će se desiti. Spasenje ne moramo zaraditi, trebamo samo verovati i zatražiti spasenje od Boga i on će to učiniti. Dela su posledica spasenja, ne njegov uzrok. Moj deda je zazvao ime Gospodnje i spasen je. Još uvek je kritično, ali sada imamo sigurnost, znamo da će njegov život da se nastavi dalje sa Bogom.
Bog je bio milostiv da produži život mom dedi. Moglo se desiti i obrnuto, i strah me je od same pomisli na to. Zato ne odlažimo, ne čekajmo sa prilikama da drugima kažemo o delu Isusa Hrista. Jer nikada ne znamo kada će nekome doći kraj.

Sa druge strane fascinira me jednostavnost spasenja. Zazoveš ga, i On te spasi. To može samo Bog. 

Kako je spavati u ... atomskom skloništu?


Kako je spavati u ... atomskom skloništu? Da li ste nekada spavali u atomskom skloništu? Nadao sam se da nikada neću biti u toj potrebi. 


Hladni rat je završen (sa skorašnjim naznakama novog), apokalipsa koju očekujem će biti drugog tipa, i prema mom verovanju neću tada ni biti na zemlji. Zašto bi onda spavao (boravio) u atomskom skloništu?


Ulaz u atomsko skloniše u Vevey
Zato što sam na „skolaršipu“ (sponzorisan) za konferenciju. Proslava 40 godina Lozanskog zaveta (pisao sam o Zavetu iz Lozana u tekstu koji možete pronaći OVDE), Švajcarska, Vevey

Delegati iz Srbije, Crne Gore, Bosne, Albanije, Poljske, Slovačke... smešteni su u starom atomskom skloništu. Cene smeštaja su ogromne, i ko god nije mogao da plati (papreno) smeštaj doživeo je posebno iskustvo.

Kabanica, čizme i kiša

Kraljevski izviđači imaju jedno pravilo: „Rojal Rendžer uči na dva načina, iz mudrosti ili iz iskustva“. Mudrost jeste učiti kroz savet drugih. Iskustvo je kada ne poslušaš savet, nego ideš glavom kroz zid, i učiš lekciju na sopstvenoj koži. 

Ko ne uči iz mudrosti, uvek uči iz iskustva. Problem je kada ponavljamo lekciju više puta a ja, povremeno, iznenadim sebe svojom sposobnošću da ponavljam lekcije. Blog je o ponovljenoj lekciji.

Kako bljuvati vatru - moje iskustvo i šta sam naučio o sebi (bljuvanje vatre)

Sinoć sam bljuvao vatru, prvi put u životu. Na kampu u Orahovici, jedan od vođa iz Slovenije je doneo poseban petrolej i učio nas kako se to radi – naravno ko je to hteo.

Kako bljuvati vatru?
Suština je prosta, izvedba malo teža, ali uzmeš u usta petrolej ili ulje (u našem slučaju, bez ukusa), i usmereno duvaš iznad  baklje a po plamenu. Nije opasno, treba samo skloniti kosu da je ne oprljiš, i čuvati se da ne progutaš tečnost (nezgodni stomačni problemi), i to je to... (U načelu! Ne preporučujem da pokušate sami.)

Moj popravni ispit u Orahovici - Kako ispraviti greške svoje prošlosti?

Drugi dan u Orahovici, Hrvatska, trening kamp za Royal Ranglere (Kraljevske izviđače). Okupila se grupa ljudi koja želi više da nauči i primeni izviđačke veštine u radu sa mladima, iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Crne Gore, pedesetak nas. Sedmi put da sam na ovakvom treningu, jednom sam bio učesnik, šest puta sam bio jedan od trenera. Međutim, ovaj NTC (Nacionalni Trening Kamp), je za mene po mnogo čega poseban.

Iako u duhu rendžerske službe jeste prevazilaženje granica, i učestvovao sam u sličnim treninzima u Sloveniji, Nemačkoj, sarađivao sa rendžerima iz raznih naroda, prvi put da se okupila ovako šarenolika ekipa za trening. Volim da dovedem tinse na takve događaje, da prošire vidike, oslobode ograničenosti nacionalizma...