Čežnja da ulice više nemaju ime - dok šetam ulicama Belfasta i Balkana

Posetio sam Balfast, Severna Irska, i u konfuziji sam. Reči koje sam naučio da koristim, u Belfastu imaju drugačije značenje. Znam da kultura menja značenje reči, pisao sam o tome, ali ovaj put je lično. 

Protestant, katolik, nacionalist, lojalista, drugačije se tumači. Nacionalista je ovde reč koja označava levičara, komunistu. Meni je to nespojivo - levičar je za mene internacionalista. 

Protestant je ovde oznaka nacije,a ne oznaka lične vere... Prosto se njihove reči ne uklapaju se u moj naučeni rečnik.

Mir u Belfastu

U Belfastu je mir, ali prošlost ječi u vazduhu. Puno je spomenika "The Troubles", ili "Nevoljama" u Belfastu, tragova burne prošlosti. Belfast i Severnu Irsku su potresali međunacionalni sukobi i teroristički napadi koji su trajali od 1960. do 1998. godine. 

Ukupno je ubijeno 3532 osobe, bilo je preko šesnaest hiljada bombaških napada, ukupno preko 77.000 oružanih incidenata. Kažu mi da kada u centru Belfasta vidiš novu zgradu, to je mesto gde je u bombaškom napadu uništena stara.

Zid razdvajanja između dve zajednice - Katoličke i Protestantske

Zašto? Severna Irska je deo Irskog ostrva koji pripada Velikoj Britaniji. Britanija je vladala Irskom vekovima, a da bi osigurala svoj uticaj, u severne delove, tačnije u šest okruga na severu, doselili su lojalne Škote u XV i XVI veku. Time je promenjena etnička slika, ali i postavljena pozornica za kasnije nerede. 

Po doseljavanju novog stanovništva, Velika Britanija počinje diskriminaciju Irskog, originalnog stanovništva, i po sistemu zavadi pa vladaj potpiruju razlike. I kroz vekove, ta priča je samo rasla u sve dublju i tragičniju.

Znao sam o tome i ranije, ali juče sam imao priliku da obiđem lokacije terorističkih napada, delove grada koji su razdvojeni zidinama. Zamolio sam prijatelje da me povedu u obilazak, i prijatelj, penzionisani policajac, nas je poveo, ali sam video da mu nije lako. Obliazak je budio loša sećanja. Samo kaže "Nevolje". Interesantno, vozio nas je kroz delove Belfasta kroz koje pre dvadesetak godina nije smeo ni da uđe.

Sada je mir, ali kako napisah, bol ječi u vazduhu. Zidovi razdvajanja su tu, kapije su otvorene, ali su zidovi ostavljeni (Britanska vojska je izgradila zidove između dve zajednice, smanjujući mogućnost direktnog sukoba). Spomenici govore o stradalima, ali jasno upućujući prst da su zločinci još uvek tu. Zastave, majice koje ljudi nose, imena ulica, jasno govori gde se nalazimo. 

Podsetilo me je na pesmu od U2, Where the streets have no name. Bono je rekao za tu pesmu: 

"Zanimljiva priča koju mi je neko ispričao jeste da se u Belfastu, samo znajući ulicu na kojoj neko živi, može se saznati ne samo njegova religija, već i koliko novca zarađuje. To me je dirnulo, pa sam odlučio da napišem pjesmu o mjestu gdje ulice nemaju imena." 

Žičani zid 
Ne sudim. Sve ovo podseća na Balkan. U Vukovaru je jasno koji kafić je srpski, koji hrvatski. Ne osećam se prijatno kada putujem Kosovom, a ni ljudi sa Kosova kada putuju kroz Srbiju. Na spomenicima u našim krajevima, stoji ustaše, četnici, a i političari tako nazivaju svoje neprijatelje. Pre dve nedelje sam vozio kroz Baniju, i tamo je, u pojedinim mestima, osećaj kao da se rat juče završio. Na to sam naučio, kod nas se prošlost održava živom.

Problem sa rečju protestant

Zbunjuje me ta reč protestanti.  U razgovorima ovde niko ne koristi reči Irci ili Škoto-Irci, da opiše strane u sukobu. Interesantno je da iako je osnova sukoba u Irskoj etnička, nacionalistička, podela se definiše po veri - dve strane su katolici i protestanti i ta odrednica se odnosi na nacionalnu pripadnost, ne na versku opredeljenost. Zato me reč "protestant" i zbunjuje.

1. Ako mogu da kažem da sam po tradiciji pripadnik neke veroispovesti, to je protestantska. Moji preci su bili Evangelici i Nazareni. Međutim, ni sa jednom od te dve grupe nikada nisam imao povezanost. Odrastao sam kao ateista, kasnije spiritista, i do dvadesete godine nikada nisam ušao ni u jednu od tih crkava.

2. Crkva u kojoj sam sveštenik nosi ime Protestantska Hrišćanska zajednica. Prefiks "protestanti" smo dugo odobijali, crkva se zvala jednostavno Hrišćanska zajednica. Da dodamo prefiks "protestantska", prisilila nas je vlada Srbije pre desetak godina (tačnije tadašnji ministar vera), prilikom promene Zakona o crkvama i verskim zajednicama. 

3. Ne doživljavam sebe kao protestanta, i nikada nisam. Verski ratovi, posebno oni vođeni u ime "Hrista", su mi uvek bili odvratni. Moj Hristos nije takav, i ne nalazim ga u Bibliji. Delimično je to bilo uslovljeno i pričom o Severnoj Irskoj, iz knjiga koje sam kao momak čitao.

Prihvatio sam tu reč "protestant" tek skoro, iz kulturoloških razloga. Kroz medije, i do Srbije je dospelo otkriće da nisu svi ljudi samo "katolici i pravoslavci", nego da ima i "drugih" hrišćana. Počeo sam da koristim tu reč da pojasnim moja verovanja, ali smatrajući da je protestant osoba koja i veruje u istine reforme... Međutim i dalje je ta reč za mene oznaka određenog načina verovanja, ne nacije.

Susreo sam u Irskoj neverovatno divne vernike, braću i sestre. Ugostili su nas kao svoje najrođenije. Smeštaj, hrana, čak su nas častili kratkim vikendom u njima omiljenom odmaralištu Port Stewart, i čiste ljubavi. I oni su protestanti, a protestanti su i oni koji "mrze" druge. 

Najviše volim tu drevnu reč "hrišćanin", da opišem sebe. Hrišćanin, kao sledbenik puta Isusa Hrista, ne vezan za određeni političko-verski pokret.

Interesantan mural na zidu razdvajanja, oslikan na "katoličkoj strani". Više od pola naslikanih ljudi su kategorija koju bi nazvali protestantima (npr Rosa Parks, M.L.King...)
Gde ulice nemaju nazive

Bono, iz grupe U2, je očigledno i sam zbunjen kada piše o mestu gde ulice nemaju ime. U našem svetu bola, sve ima ime. Prolaziš ulicama Belfasta i zastave ti govore ko gde pripada. Ulice govore o pripadnosti. Govore i naslovi protestant, katolik, lojalista, nacionalista, unionista, republikanac. Tako je lako podeliti se oko svega.

Bono peva o gradu gde ulice nemaju nazive. Pesma je, kao većina njegovih višeslojna, sadrži razne ideje, ali i teološku refleksiju. “U pustinji susrećemo Boga. U suvim vremenima, u vatri i poplavi, otkrivamo ko smo.” - Bono, o nastanku pesme tokom humanitarnog puta u Etiopiju (Iako je ideju za pesmu dobio na osnovu priče o Belfastu, napisao ju je posle posete Etiopiji). "Ovaj citat jednostavno i jasno izražava unutrašnju poruku pesme: usred pustinje — simboličkog mesta suše i patnje — otvaramo se za susret sa Bogom, prepoznajemo našu pravu prirodu i težnju za duhovnom slobodom."

No to nije sve. Jedino mesto gde ulice neće imati nazive, niti se ljudi deliti, jeste Carstvo koje dolazi. "Ulice nemaju ime“ može se posmatrati kao nenamerna alegorija za raj... ulice nemaju ime... oni koji budu spaseni moći će da sednu sa velikanima vere kao jedan narod, bez razdvajanja među nama.“" Sam Bono na koncertima često u toku bisa dodaje: "Tada neće biti vremena za tugu, tada neće biti vremena za sramotu." 

Novi Jerusalim, mesto bez podela. Dok čekam, želim da pobegnem... pa pisanje završavam tom pesmom.

Želim da pobegnem
Da se sakrijem
Da porušim zidove
Koji me okružuju
Želim da se protegnem
I dodirnem plamen
Gde ulice nemaju nazive
 

Želim da osetim sunčevu svetlost na svom licu
Vidim kako oblak prašine nestaje
Bez traga
Želim da se sklonim od otrovne kiše
Gde ulice nemaju nazive
 
Gde ulice nemaju nazive
Gde ulice nemaju nazive
Još uvek gradimo
Pa spaljujemo ljubav
Spaljujemo ljubav
I kada krenem
Krenem sa tobom
To je sve što mogu
Grad je poplavljen
I naša ljubav rđa
Udario nas je i oduvao vetar
Gazeći kroz prašinu
Pokazaću ti mesto
Visoko ka pustoj ravnici
Gde ulice nemaju nazive
 
Gde ulice nemaju nazive
Gde ulice nemaju nazive
Još uvek gradimo
Pa spaljujemo ljubav
Spaljujemo ljubav
I kada krenem
Krenem sa tobom
To je sve što mogu
I naša ljubav rđa
Udario nas je i oduvao vetar
Oduvao vetar
Oh, i vidim ljubav
Vidim da naša ljubav rđa
Udario nas je i oduvao vetar

Beređi Dušan Bera


Нема коментара:

Постави коментар