Mama, mama, mama, biću panker ja... ili neću

 Ne mogu da slusam vise ovaj rock
krajnje vrijeme je za novi zvuk
glava mi je puna raznih idiota
zelim samo pravu frku i pank

Mama, mama, mama, gotova je stvar
mama, mama, mama, bicu panker ja
mama, mama, mama, samo da obucem
kratku kravatu, sako i bedz

Ref. 4x
O, poderimo rock

Prvi srednje, osamdeset i neke. Odlučio sam da nisam metalac, ja sam panker! Svi oko mene su metalci (hevi metal), osim Srđe. On je već panker, a sada sam i ja. Panker znači ološ, propalica, tako mi kažu. Dopada mi se to što čujem, tako se i osećam.

Otkrivam drugu reč - anarhija. Anarhija znači pobuna protiv sistema, protiv društva. Tako se osećam. Potpis je sada BERA sa zaokruženim A, i obaveznim Punks not dead! 

Čitam magazin Rok, priču o Sid Višizu, o Seks pistolsima. Ej, Sid Višiz je jednom prilikom vodu za heroin uzeo iz WC šolje! Kleš mi se baš ne dopada, ne kapiram Sandinistu, ali gitarista Kleša na koncertima razbija gitaru na bini i unište ozvučenje! Jednom su na koncertu su pišali u publiku... Neko mi je to ispričao. 

Nabavljam prve kasete... polako, svako šišanje pomeram granicu ćelavog iznad ušiju, plan je stići do kreste, valjda će "ćale" prihvatiti da sam panker posle nekog vremena, "keva" je već ok sa tim. Mama, mama, mama, biću panker ja - za nju je to ok, ona je bila prva devojka u selu koja je obukla suknju iznad kolena i ošišala kosu. 

Menjam društvo, sada sam sa pankerima... ali nešto mi tu smeta. Ovi pankeri kupuju odeću preko kataloga. 100 nemačkih maraka plaćaju martine, previše su šminkeri, nema tu bunta. 

Draži su mi metalci, oni "žive pank", pa se družim sa njima. Vino iz dragstora, izlasci na mesta koje se zovu "Rupa" (bilo je više "Rupa" u to vreme), besciljna lutanja... I prvi put me policajac zaustavlja zbog toga kako izgledam, kaže mi "šta sramotiš tvog tatu..." Nije više foliranje.

I tada, to je poenta priče, dobijam kasetu Kragujevačkog benda KBO! ili pre KVO! Zvali smo ih Kragujevački borbeni odred, a oni su uzeli ime po kreketu žabe iz stripova, kako je to tada prikazivano da žaba krekeće kvo-kvo... 

Kada je KBO! prvi put nastupio 82, na lokalnoj gitarijadi u Kragujevcu, mesec dana posle osnivanja. Grupa klinaca (17 godina), okupila se na velikom odmoru i odlučila da će razmrdati Kragujevac. Na gitarijadi su hipici i metalci (nije bilo pankera), zviždali, negodovali, gađali ih, ali klinci su odsvirali i krenuli da drmaju kavez.  

Pesma Lopovi, to je to. Ono što osećam, što jesam. To je pank.

Pobegao sa šljake, polomio mašinu
Sad se vrzma gradom, razbija tišinu
Tri godine rada u muci i prašini
20 godina ima a već mu ne živi

Lopovi tu su, lopovi tu su,
Lopovi tu su svuda oko nas

Lice mu je belo, pogled mu je tup
S bušnim džepovima zna da kriv je put
Sada s flašom u ruci svima gleda leđa
A tako bi da viče, tako bi da vređa

Pank! I to ne pank ekipe koja kupuje martine od 100 maraka i sređenih (tako da divlje izgleda) frizurica. Pank maminih sinova, smatrao sam tada. 

Pesma je bila PANK šljake, pank frustracije i besa, pank generacije koja vidi rat i raspad svih ideala, pank kada ti je toliko dosta svega da ti se ni ne živi, pank kada ti je jedino rešenje flaša i bes. Otkrio sam definiciju onoga kako se osećam i šta jesam. 

Hristos me je izvukao u 21 godini mog života iz tog kruga frustracije, pisao sam o tome ovde. Potrošio sam bes do tada, pretvorio se u očaj. I zavisnost. Da li sam ostao panker? 

Zašto pišem o tome? Juče sam bio u poseti crkvi u Kragujevcu. Posle puno godina setio sam se pesme Lopovi (KBO! je iz Kragujevca). Davna je to prošlost. Ali svake nedelje pišem o onome što mi zaokupi um  i sada je to sećanje na uticaj pesme Lopovi...

Dok smo vozili Kragujevcem, tražeći naše prijatelje iz crkve, na radiu je bila stanica 202. Primetim u tom momentu pesmu. Na engleskom, ali jasne reči, i jasna pesma. Divna milost, Džona Njutna (pisao sam o toj pesmi, jako je volim, smatram da govori o mom iskustvu). 

Dvesta dvojka ne pušta hrišćanske pesme slavljenja, to nije njihova programska koncepcija. Verujem da je razlog bio da ohrabrimo crkvu u Kragujevcu, da je razlog bio da ohrabri nas da se molimo verom (što smo i učinili u tom momentu), ali i ispovest vere, superotno rečima "dvaest godina ima, i već mu se ne živi". 


Čudesna milost (kako sladak zvuk!)
Koja je spasila grešnika poput mene
Jednom bejah izgubljen, ali sad sam pronađen
Bejah slijep, ali sad vidim 

Milost je naučila moje srce da se boji 
I milost je oslobodila moje strahove
Kako se divno ta milost pojavila
U satu kad sam poverovao

Kroz mnoge opasnosti, teškoće i zamke 
Dosad prođoh
Milost me dodavde sigurno dovela
I milost će me odvesti kući

Alis Kuper, rok muzičar, po svom susretu sa milošću Hristovom je rekao:

Nije bilo lako kombinovati religiju i rok. U suštini to je bila najveća pobuna koju sam mogao da učinim. Piti pivo je lako. Uništiti hotelsku sobu je lako. Ali biti hrišćanin, e to je težak poziv. To je prava pobuna.

Nisam panker. Anarhizam me interesuje samo kao politička pojava, mudra ali nepraktična. Buntovnik jesam. Ja sam hrišćanin. 

O milosti Božijoj sam propovedao juče. Evo je propoved. 

 


 Beređi Dušan Bera 

 

2 коментара: