Disleksija? Slepilo za boje? - Kako sam pobedio moje hendikepe?

Disleksija? Slepilo za boje? - Kako sam pobedio moje hendikepe?

Tekst prenosi moju ličnu priču o borbi sa poteškoćama u učenju. Kasno sam otkrio moje otežavajuće osobine, i skoro su me uništile. Ali doživeo sam promenu sa 20 godina života. O toj promeni, i lekciji o suočavanju sa poteškoćama u ovom tekstu. 

Kako sam pobedio moje hendikepe

Disleksija? Slepilo za boje? Zar ja to imam?


Priča 1 - učenje čitanja

Scena prva, spavaća soba mojih roditelja, tata me uči da čitam... prvi razred osnovne škole
"Sine, koje je ovo slovo?" - "A". "Koje je ovo slovo?" - "B". "Ajde sada pročitaj zajedno" - "Š". "Sine pa kako Š, gde si našao š..."... Moj odgovor - "V?"

Scena druga, ponovo ista soba, tata me uči da čitam, ali tu je i moja tri godine mlađa sestra. Ista muka ali peki i reči moje sestre (stare tri itrpo godine): "Tata, tata, da ja pročitam?" i pročita tekst koji ja jedva sričem... Dok sam se ja mučio, ona je naučila da čita samo slušajući... 

Scena treća, stara učionica u Futogu, uljane prašnjave daske. Ne znam što su mi toliko ostale urezane u sećanje. Razred sedi u starim klupama, i nas troje ispred table (ne sećam se ko, sećam se da nas je bilo troje). Tu su i naši roditelji. Na tabli napisan tekst, i učiteljica nas pita da pročitamo. Ja ne umem. "Jel vidite, on ne zna da čita". Mrzeo sam školu.

Priča druga - učenje pisanja 

Kontrolni zadatak. Mislim drugi osnovne. Dobio sam ispravak crven, svaka skoro reč -  nedostaje slovo. Zvali su to "gutanje slova". Ali najgore od svega je potpis - Bera Dušan. Progutao sam celo prezime - umesto Beređi, potpisao se Bera. 

"Bera, Bera, Bera", ruganje na odmoru, ja ih vijam, udaram, a oni sve uporniji na svakom odmoru. "Bera, Bera"... Na kraju je Bera postalo deo mog identiteta... Zapravo volim moj nadimak... ali mrzeo sam tu školu. Glupav sam. 

Priča treća - učenje boja

Dnevna soba. Ne ide mi crtanje, pa je mama pozvala drugare. Crtamo prirodu i sunce. "Sine, kojom bojom treba obojiti sunce?" Ne znam. "Uzmi narandžastu". "Koja je narandžasta?" "Koja je siva?" "Koja je braon i kako se razlikuje od sive?"... "Ne znam", i bacam boje... i dobijem batine... Mrzim i boje a posebno mrzim likovno. I nikako ne mogu da zapamtim tu "narandžastu".


kako vidiš sebe


Šta mi fali? - otkrića o mojim hendikepima

Nisam znao ni za disleksiju, ni za slepilo u bojama do zrelog doba. Mislio sam da sam glupav, da nikad ništa neću postići - prvih dvadeset godina mog života. Alkoholizam, ulica. Beznađe. Posle su se stvari promenile... ali prvo o mojim otkrićima...

Podržite KaHristu - postanite čitalac ovog bloga. Opcija za prijavu je sa strane na PC ili ispod teksta na mobilnom. 


Otkriće 1 - ja sam slep za boje

Prošle godine, sa četrdeset pet godina, definitivno potvrdim da sam slep za neke boje (iako sam postao svestan da sam delimični daltonista prilikom regrutacije u vojsku). 

Sada zahvaljujući tekstovima znam opis mog slepila -  "Srednja deuteranopija, vrsta crveno-zelenog slepila za boje, gde fotoreceptori ne detektuju dovoljno zelene boje i previše su osetljivi za žuto, narandžasto i crveno. Kao posledica zeleno, žuto, narandžasto, crveno i braon izgledaju slično, naročito po slabom svetlu. Teško im je da odrede razliku između plave i ljubičaste, ili roze i sive." 

Praktično, ne vidim brod koji se nalazi na slici, ne vidim ni linije... samo šarene tačke u raznim bojama. Broda nema, ali verujem da ga drugi vide. A ako ga vi ne vidite, dobro došli u klub slepih za boje...   




Otkriće dva - imam neki poremećaj u učenju

Prošle godine, sa četrdeset pet, shvatim da imam određeni problem, ne znam tačno koju formu disleksije. Naučio sam da živim sa time. Dok smo sricali slova u školi nije išlo, slova nisu imala smisao. Isto i u pisanju, bežala su mi, nisam ih video. 

Dugo nisam mogao da naučim šta je levo a šta je desno. Mislim koncept je jasan, ali reći brzo šta je levo, e to je bilo problem... Kažu da je to jedan od znakova... 

Promena je došla kada sam počeo da čitam cele reči, rečenice, i kada nije više bilo bitno svako slovo, počelo je da ide mnogo lakše... I dalje gutam slova kada pišem, ali sam naučio da primetim greške dok kucam... uglavnom koliko vidite u mojim tekstovima. Zapravo, odgovara mi tastatura, jer prsti traže slova slepo - barem mislim da mi to pomaže. 

Ali imao sam problem u školi, zovu me Bera ne što sam bio glup, imao sam (imam) poremećaj u čitanju...  

Dve važne faze mog životaRazlikujem dve faze u mom životu. Prvih dvadeset godina - dok sam verovao da sam glupan. Drugih dvadeset i pet godina - vreme kada nastaje promena.

Faza 1 - dok sam verovao da sam glupan 

Prvih dvadeset godina. Nemam ambicija. Nisam inteligentan. Srpski jezik mi nikako ne ide, a ni ruski... Ipak u osnovnoj sam vrlo dobar. U srednjoj jedva dovoljno, ili slaba trojka. Istoriju, geografiju, biologiju razvaljujem. Sa malo učenja uvek pet iz tih predmeta... Zapravo kada sam se potrudio, išla je i matematika, i fizika, pa i jezici ali ja to ne vidim. 

Čitam puno knjiga, prosečno 4-6 nedeljno (dva puta nedeljno u gradski biblioteku)... Osnovna škola, čitam Šolohova, Gogolja, Orvela, Zolu... po svom izboru. Pokušao sam i Tolstoja ali mi je dosadan, nema akcije. A iz lektira jedva dva.  

Glup sam. Neću studirati... nije to za mene... za mene je praktičan rad. To verujem u vezi sebe.  

Faza dva - student 

Pisao sam o studijima - možete pročitati u tekstu - Kako je glupan dobio diplomu. Zapravo završio sam dva fakulteta. 
- Diplomirani inžinjer Uređenja voda, prosek 8,10. 
- Master Teologije, prosek 10.

Ali ne samo to. Javno govorim prosečno dva do tri puta nedeljno. Pišem blog. Snimam Teologiju uz jutarnju kafu. Predajem na seminarima, fakultetu... 

Isti ja. Isti poremećaji u čitanju, i bojama... Nisam isceljen od toga. Isceljen sam od nečeg drugog. 

sloboda


Kako je nastala promena u mom životu?


Promena je nastala kasno u mom životu. Ne govorim da će takva promena biti u životu svakog sa sličnim problemima. Ne šabloniziram... 


Šta uraditi sa pogrešnim sistemima?

Ne govorim da je pogrešno raditi sa decom koja imaju posebne potrebe u učenju. Moje detinjstvo bi bilo mnogo lakše da su to razumeli na vreme, da su mi pomogli. 

Očajan sam što u našem školstvu to ne shvataju ozbiljno - nisu ta deca glupa, ni hendikepirana, samo ne vide narandžasto, nego im je to tamo žuta boja ili svetlo crvena!!! 

I takođe nisu "Bera" jer nisu inteligentni pa ne mogu da napišu sva slova, nego su ubeđeni da su ih napisali (na studijima sam moje tekstove proverava 5-6 puta i svaki put probalazio nešto što sam preskočio - ali naučio sam da ih pronađem). 

Ali šta uraditi sa školstvom koje je toliko šablonizirano, zarobljeno, uništavajuće? Svaka čast pojedinim nastavnicima i učiteljima koji vole svoj posao. Molim se svaku službu za promenu u školama. Znam kako boli. Ali dok se to ne desi...

Podržite moja pisanja tako što će te ih podeliti na društvenim mrežama. I napisati komentar uz to... A ujedno baš bi voleo da čujem vaše mišljenje...


Zašto sam ja doživeo promenu?

Gde je nastala promena kod mene? U momentu kada sam upoznao Hrista. To je sve promenilo. Nisam isceljen od mojih hendikepa, nego je moje srce isceljeno.   

Promena je došla ne zbog suočavanja sa problemima, nego zbog promene mog doživljaja sebe. Bog mi je pokazao moju vrednost u njemu, dao mi je vrednost kao osobi, zavoleo sam sebe jer sam doživeo da me hristos voli. To je promenilo moj pogled na sve. 

Hendikep koji me je zapravo hendikepirao jeste bio samo moj pogled na sebe...

Zato i delim moju priču, jer mislim da sadrži nadu. Nisam postao Nikola Tesla, ni Mika Antić, ali je moj život otišao dalje od mog hendikepa. Ne dopustite da vas zarobi tamnica vaših misli, niti da zarobi vašu decu. 

Sa nekim neodstatkom se može izboriti, ali sam pogledom pogrešnim o sebi, jako teško. Njihovo mišljenje o njima ih sprečava da budu nešto više. Meni je Hristos promenio pogled na sebe, no ne mislim da je samo to rešenje. Verujem da roditelji mogu da pruže deci veliku količinu samopouzdanja koje im je potrebna. 

Šta je vaše mišljenje? Kako promeniti školski sistem? Kako pomoći deci? Kako sam prevazići svoje borbe?
Beređi Dušan Bera 

Da li pratite moju emisiju Teologija uz jutarnju kafu? Svakog utorka u 9.30 na Facebook a u 9.45 na Youtube... A možete uvek pogledati snimak na Yt. Pratite naš kanal. 

2 коментара:

  1. Odličan tekst,zaista ohrabruje i decu koja imaju probleme sa učenjem i roditelje. Pruža nadu i daje drugačiji pristup problemu. Školski sistem je zaista loš,35 godina radim u školi i puno promena je bilo ali je sve gore. Naše mišljenje i primedbe niko ne uvažava.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala Zolna na komentaru. Hvala ti. Cenim tvoje mišljenje kao prosvetnog radnika. Teško je funkcionisati u sistemu koji obeshrabruje. Možda pogrešno vidim ali tako često doživim naš školski sistem. Zato je svako ko se trudi toliko dragocen.

      Избриши