Kako su živela stara domaćinstva - zaboravljeni svet zadruge

(Bog kao oikodespotos)

Juče sam u crkvi propovedao o Bogu kao domaćinu, pa me je to navelo da krenem da istražujem temu domaćinstva. Danas domaćinstvo čini samo osnovna porodica, bračni par i njihova deca, i teško je razumeti šta je nekada značio pojam domaćina. No nekih stopedeset godina unazad, slika domaćinstva je pričala drugu priču, kako i prikazuje ova slika domaćinstva iz Sombora.

Sliku sam preuzeo iz članka: Patrijahalni red u starim Somborskim porodicama, autora: Milan Stepanović, blog: Ravnoplov.rs

Vuk Karadžić: zadruga i kućni starešina

Vuk Stefanović Karadžić u delu Život i običaji naroda srpskog (1867) opisuje zadrugu kao veliku porodičnu zajednicu u kojoj više generacija živi i radi zajedno. To delo predstavlja jednu od najvažnijih etnografskih slika srpskog društva XIX veka. Vuk nije bio pravnik ni sociolog u modernom smislu, već sakupljač narodnog jezika, običaja i svakodnevnog života. Upravo zbog toga njegovi opisi imaju posebnu vrednost: oni predstavljaju pogled iznutra, iz samog života naroda.

Vuk opisuje zadruge kao veoma velike zajednice:

„Po trijestoro čeljadi slušao sam u Srbiji da se nalazi u jednoj kući…“

Kao primer navodi porodicu Trifunovića iz Riđana sa šezdeset i dvoje članova. Takve kuće funkcionisale su kao zajedničke ekonomske celine, sa zajedničkim radom, imanjem i troškovima.

U centru zadruge nalazi se kućni starešina:

„Kućni starješina vlada i upravlja kućom i svijem imanjem, on naređuje djetiće i momčad kuda će koji ići i šta će koji raditi; on prodaje (s dogovorom kućana) što je za prodaju i kupuje što treba kupiti; on drži kesu od novaca.“

Iako starešina ima značajnu vlast, Vuk jasno pokazuje da ona nije apsolutna. On upravlja „s dogovorom kućana“, a zajednica može da ga zameni ako ne upravlja dobro:

„Ako se dogodi, da koji starješina ne upravlja dobro kućom, onda kućani izberu drugoga.“

Time Vuk pokazuje da se autoritet starešine zasniva na poverenju, sposobnosti i prihvatanju od strane zajednice, a ne samo na starosti ili sili.

Valtazar Bogišić: domaćin kao moralni i pravni autoritet zadruge

Valtazar Bogišić u delu Pravni običaji u Slovena: privatno pravo (1867) pokušava da sistematski prikaže običajno pravo slovenskih naroda, posebno porodične zadruge i odnose unutar njih. Za razliku od Vuka, koji prvenstveno opisuje život i običaje, Bogišić proučava kako zadruga funkcioniše kao pravna i društvena institucija.

Knjiga je nastala u vreme velikog interesovanja evropske nauke za običajno pravo i tradicionalne oblike zajedničkog života među Slovenima. Bogišić je prikupljao građu kroz terenska istraživanja, prepisku i odgovore na detaljne upitnike koje je slao širom slovenskih zemalja. Zbog toga njegovi opisi ne predstavljaju samo lično mišljenje autora, već zbir svedočanstava iz različitih krajeva Balkana i slovenskog sveta.

Bogišić posebno naglašava da domaćin ne vlada samovoljno:

„Ali sve što on preduzme, mora se prije posavjetovati s kućanima, i stoga domaćin, koji samo zapovijeda izvršenje bez da kaže uzrok tomu, lako da svijem omrzne.“

U njegovom opisu domaćin jeste starešina kuće, ali je istovremeno i upravitelj zajedničkog dobra, odgovoran zajednici. On raspoređuje poslove, zastupa porodicu pred vlastima, vodi računa o novcu i rešava sporove, ali njegova vlast počiva na poverenju i prihvatanju ukućana.

Posebno je zanimljiv opis bugarske zadruge i njenog starešine, koga nazivaju „djado“:

„Kutnji starješina, kaže on, koga zovu djado, ima običajno upravu cijeloga kućnoga bića, ima zakonodavnu vlast, koju on ne vodi svojevoljno i despotično, nego u dogovoru sa svojijem kućniiem članovima, od koijeh ima svaki pravo glasovanja… Radi toga sve, što on naredi, bude dragovoljno ispunjeno, i on je svud praćen nekijem čuvstvom zahvalnosti i poštovanja.“

Ovaj opis je veoma važan jer pokazuje da ideal starešine nije bio zasnovan samo na sili ili formalnoj vlasti. Domaćin je trebalo da bude čovek mudrosti, iskustva i poverenja, čiji autoritet proizlazi iz brige za zajednicu. Zato ga članovi porodice ne slušaju iz straha, nego iz poštovanja i zahvalnosti.

Bogišić tako pokazuje da je zadruga funkcionisala kao zajednica međusobne odgovornosti. Domaćin jeste bio prvi čovek kuće, ali nije mogao samovoljno raspolagati zajedničkim dobrom niti donositi odluke mimo zajednice.

Bog kao Oikodospotos 

Odeljak koji sam propovedao u nedelju bio je iz Efescima 2:

„Stoga, dakle, niste više stranci ni došljaci, nego sugrađani svetih i ukućani Božiji. Nazidani ste na temelju koji su položili apostoli i proroci, a ugaoni kamen je sam Hristos Isus. Na njemu se cela zgrada povezuje i raste u sveti hram u Gospodu. Njegovim posredstvom se i vi zajedno ugrađujete u zgradu u kojoj Bog prebiva svojim Duhom.“
(Efescima 2:19-22)

U ovom odeljku apostol Pavle za „ukućane Božije“ koristi izraz oikeioi tou theou, oslanjajući se na reč oikos, koju često koristi za crkvu. Oikos znači dom, domaćinstvo, porodica. Crkva je, dakle, Božije domaćinstvo.

U Božijem domaćinstvu Bog je domaćin (oikodespotes), crkva je Njegov dom, ili možda, u kontekstu današnjeg razmišljanja, Njegova zadruga, a vernici su ukućani, članovi doma (oikeioi). Čak je i savremeni pojam ekonomije nastao iz ovog korena. Grčka reč oikonomia sastavljena je od reči oikos – domaćinstvo i nomos – zakon, pravilo, upravljanje. Doslovno, ona znači: „uređenje doma, upravljanje domaćinstvom, raspored resursa i zadataka unutar porodice“ (iz knjige Moje mesto u crkvi).

Zato mi razmišljanje o starim zadrugama i ulozi domaćina pomaže da bolje razumem Pavlovu sliku crkve. Naše današnje porodice su uglavnom male i individualističke, pa nam pojam domaćinstva više ne prenosi bogatstvo značenja koje je imao u antičkom svetu. Zadruga, međutim, osvetljava upravo tu dimenziju zajedničkog života, rada i odgovornosti.

Posebno mi je zanimljiva saradnja unutar zadruge. Domaćin nije bio samovoljan gospodar. Iako je imao autoritet, članovi domaćinstva bili su uključeni u život i odluke zajednice. Upravo ta uključenost gradila je poverenje, pripadnost i ljubav.

To me vraća na 22. stih:

„…i vi zajedno ugrađujete u zgradu u kojoj Bog prebiva svojim Duhom.“

Bog nas poziva da se ugradimo. On određuje mesto, povezuje celu građevinu i upravlja njenim rastom. On je domaćin. Ali ipak, to ostaje zajednički rad. Crkva nije skup izolovanih pojedinaca, nego domaćinstvo u kojem svaki ukućanin ima svoje mesto, svoju odgovornost i svoj doprinos. Crkva nije okupljanje pojedinaca oko iste ideje, nego Božije domaćinstvo u kojem nas Domaćin povezuje u jedan život.

Beređi Dušan Bera