Kako vežbati svoju pobožnost? - 3 osnovna koraka



Apostol Pavle kroz svoje pismo Timoteju (I Timoteju 4:7b) upućuje svima nama izazov: „Vežbaj se u pobožnosti“. Na pitanje šta to znači, najčešći odgovor koji sam dobio jeste da je vežbanje pobožnosti praktikovanje „dnevne pobožnosti“ ili kako to nazivamo „tihog časa“ – vreme koje svaki dan odvajamo kako bi smo čitali Sveto pismo i molili se. Takav odgovor ima određenu vrednost, „tihi čas“ jeste značajan deo našeg evanđeoskog nasleđa i element izgradnje odnosa sa Bogom, međutim, vežbati pobožnost je mnogo više.

         Interesantan pogled na vežbanje pobožnosti je ponudio hrišćanski autor Džon Ortberg: „Postoji razlika između pokušaja da nešto uradiš i treniranja da to isto uradiš. Za mene ta istina je donela svetlo u tamu. Prvi put, već kao odrastao, otkrio sam da je sleđenje Isusa konkretno i moguće postići. Ja to mogu. Slediti Isusa jednostavno znači da učim od Njega kako da organizujem život oko aktivnosti koje mi omogućavaju da živim u plodovima Duha.

Pre nego nastavite čitanje, imam jednu molbu za vas. Prijavite se na listu čitalaca ovog bloga. Opcija je sa strane na PC ili ispod teksta na mobilnom...
         
Pisac govori upravo suprotno od onoga što većina od nas čini kada čuje izazovnu propoved (ili pročita izazovnu istinu) i uoči određenu manu u svom ponašanju/karakteru. Uzmimo za primer praktikovanje čitanja Svetog pisma. Pretpostavimo da nam je to problem i da po više dana izostavljamo ovu duhovnu aktivnost. Kada postanemo svesni šta propuštamo donosimo odluku: „Od sada ću svaki dan ustajati sat vremena ranije pred posao i pročitati po jednu glavu iz Svetog pisma. Pri tome ću voditi dnevnik o onome šta sam čitao/la.“. I ustanete sutra, prekosutra, a posle par dana ostanete u krevetu, ako ste kao ja (i kao većina običnih ljudi). Suština je da smo samo pokušali da nešto uradimo umesto da smo trenirali isto.

     Adekvatan primer, koji objašnjava gore naveden princip, bi bio da donesemo odluku da na Fruškogorskom maratonu ove godine pređemo veliku stazu (april mesec, 110 kilometara). Do sada nismo vežbali, ali hajde da pokušamo. Koliko od nas bi uspelo u tome? Možda bismo prešli 10 ili 20 kilometara ali nepripremljeni bi na kraju doživeli poraz. Pravi pristup je početi trenirati na vreme, povećavajući broj kilometara koji prolazimo svaki dan, sticati kondiciju i snagu za veliki zadatak koji smo postavili.

Apostol Pavle upoređuje Hrišćanski život sa trkom. Mi trčimo da pobedimo, odbacujući manje važno, uvek težeći da postignemo cilj radi nagrade u Hristu Isusu (Filipljanima 3:12-14). Pošto trka zahteva posvećenost, pripremu, disciplinu i izdržljivost, mi nikada nećemo pokušati da se uključimo u trku bez odgovarajućeg treninga. Kroz trening, mi učimo određene veštine koje će nam omogućiti da izdržimo trku. Ne sećam se ko je to rekao, ali je pogodio suštinu - „Duhovna promena nije vezana za veći trud nego za mudar trening“.

    Suština treninga, vežbanja pobožnosti, jeste razvoj zdravih navika. Istraživači su zaključili da smo kao bića skloni navikama i da čak 90 posto našeg svakodnevnog delovanja predstavljaju navike. Objašnjenje je da je naš um sklon uštedi energije, a navike su ustaljene radnje koje nam nije teško da praktikujemo i zato i ne zahtevaju veliku potrošnju energije. Pošto smo tako uslovljeni, trening jeste menjanje starih i stvaranje novih navika.

Princip koji moramo da znamo je da negativne navike imaju negativne posledice. Situaciju još više pogoršava činjenica da, ako nastavimo da ponavljamo iste navike, dobijamo i iste rezultate. Drugim rečima - ne možemo očekivati promenu u našim životima ako ne promenimo naše navike.

Srećom po nas, promena navika jeste sastavni deo našeg odnosa sa Bogom: „Bog nam nije dao duha straha, nego duha sile, ljubavi i samo – kontrole“ ili kako neki prevodi kažu „samo-discipline” (II Timoteju 1:7). Ortberg definiše samo-disciplinu na sledeći način: „Svaka aktivnost koja mi može pomoći da dobijem silu da živim život kako je Isus učio i modelirao.”. Po definiciji, kako vidimo, disciplina ili vežbanje pobožnosti jeste izgradnja i praktikovanje zdravih navika.

Proces vežbanja pobožnosti koji predlažem je sledeći:

1. Identifikovati lošu naviku: U kojim oblastima našeg života vidimo negativne posledice naših navika – brak, odnos sa decom, „tihi čas“, služenje, odnosi sa ljudima, crkva, slavljenje, odlaganje poslova, davanje, molitveni život...? U molitvi razmotrimo ovo pitanje. Neka nam Duh Sveti ukaže šta je prepreka za njegovo delovanje.

2.  Identifikovati novu naviku: Šta bi bila adekvatna zamena za lošu naviku koju želimo da promenimo? Šta bi doprinelo promeni i našem napretku? 

3.   Uvođenje nove navike: Primenimo pravilo malih koraka. Cilj uvođenja navika jeste vežbanje pobožnosti a ne pokušaj promene. Iz tog razloga krenimo korak po korak ka željenom cilju. Pri tome odvojmo vreme za razvoj navika. Minimalno vreme za svaki korak je 3-6 nedelja. Tek posle toliko vremena naš mali korak nam je postao navika i možemo preći na sledeću fazu. Da upotrebim ponovo primer „tihog časa“ – umesto radikalne odluke počnimo prvo sa redovnim ustajanjem, vremenom povećavajmo količinu teksta koji čitamo, na kraju uvedimo dnevnik. Postepenim vežbanjem nova navika će postati sastavni deo našeg života.

         Vežbati pobožnost jeste mnogo više od „tihog časa“. To je samo jedna od navika koje treba da krase naš život u cilju izgradnje pobedonosnog, Hristolikog života. 
Beređi Dušan Bera

1 коментар: