Prekjuče sam preplivao Dunav.
Za momka koji je odrastao pored Dunava i veći deo leta provodio na njemu, to i nije neka neobična izjava. Na Dunavu naučiš da plivaš. Negde, kada se momčiš, to je jedan od podviga koji „treba“ da uradiš da bi se dokazao. Zajedno sa skokovima sa visoke vrbe, penjanjem na šlep koji prolazi pored Futoga i skokom sa njega, kao i još ponekim dečačkim ludostima.
Ali danas imam 53 godine.
Povremeno me gledaoci mojih videa kritikuju da sam debeo. Pre dve nedelje neki Nenad B. počastio me je komentarom: „Vidi mu stomačine, pa taj pojede pečenu gusku za doručak, a ovde propagira skromnost.“ Doduše, moja poruka nije bila o skromnosti, ali nema veze. Činjenica je da još nisam uspeo da skinem tu „stomačinu“.
Ali ni to nije suština. Suština je da sam pre dve godine operisao sam tumor na bubregu i ostao bez levog bubrega. Sećam se kako sam, kada mi je urolog zakazivao operaciju, pitao: „Hoću li ja moći ponovo na planinu?“ Odgovorio je: „Moći ćeš i da skačeš iz aviona.“ Nisam baš verovao u to obećanje. Mislio sam da je vreme avantura završeno.
Kod lekara se i dalje vodim kao onkološki bolesnik i ne znam da li će mi medicina ikada skinuti tu „titulu“. Nekako postoji očekivanje da onkološki bolesnik sedi mirno kod kuće.
A ovog leta popeo sam nekoliko planina. Sa Rendžerima sam se preko stena popeo do krsta na Boračkom kršu. Preveslao sam osamdeset kilometara kanuom po Tamišu. I preplivao Dunav.
Nema veze što je Dunav trenutno na istorijskom minimumu, uži nego ikada. Nema veze ni što smo na jednom delu mogli da gazimo gotovo pedeset metara širine toka. Nema veze ni što je pored nas bio Popov u kanuu, za slučaj da nekome zatreba pomoć.
Preplivao sam Dunav.
| Dunav kod Čerevića |
Preplivao sam Dunav. Nije završeno vreme avantura.
Kamp Centra Duga
Svake godine tokom leta odvojimo nekoliko dana za kampovanje sa momcima iz Centra Duga. Kupanje, pecanje, veslanje, sportovi na pesku i puno hrane. Muško druženje.
Cilj nije samo odmor od svakodnevice rehabilitacije. Cilj je da se opuste, izađu iz rutine i povežu sa nama, vođama. Dok zajedno veslamo ili sedimo pored Dunava, vode se razgovori koje u učionici ili kancelariji nikada ne biste mogli da vodite.
Smatram da su ovakvi događaji ključni deo rehabilitacije. Dok je čovek zarobljen zavisnošću, prestaje da vidi svet oko sebe. Ne čuje više ptice. Ne oseća miris cveća. Sve je i dalje tu, ali njegov um vidi samo jednu stvar – supstancu ili ponašanje od kojeg je zavisan.
Prestane da peca, iako je to voleo. Prestane da odlazi u prirodu.Mini avantura - veslanje oko ostrva, 7 km
Kampovi su prilika da se probude stare ljubavi. Da se ponovo čuju ptice. Ove godine smo kampovali na ostrvu između Čerevića i Banoštora. Dunav je bio miran kao nikad pre, velike peščane plaže su omogućile puno avantura.
Svako jutro i veče imali smo biblijske lekcije. Uveče sam, sedeći pored logorske vatre, govorio o Duhu Svetom kroz tekstove iz Dela apostolskih. Ujutru smo zajedno čitali Bibliju i razgovarali o pročitanom.
| Druženje oko vatre |
Duhovnost kao postojani trening
I upravo jednog jutra, dok smo čitali Poslanicu Jevrejima, Bog mi je progovorio kroz tekst o preplivavanju Dunava.
Čitali smo peto poglavlje.
„...Čvrsta hrana je za zrele, za one čija su čula navikom izvežbana da razlikuju dobro i zlo.“ (Jevrejima 5,14)
Pisac poslanice u prethodnim stihovima kritikuje vernike jer su postali lenji za slušanje. Ovde se ne radi o fizičkoj lenjosti, nego o duhovnoj tromosti, otupelosti i sporosti.To me je podsetilo na fizičku spremu. Kao čovek koji ne trenira, pa se toliko zapusti da više ne može da postigne ono što je nekada mogao. Interesatno je da su to postali, tj dopustili su sebi da se ulenje, kao neko ko je trenirao pa odustao.
Jevreji su postali tromi za Božiju reč. Prestali su da rastu. Došli su u stanje da ih ponovo treba hraniti mlekom, kao duhovnu decu.Mora biti hrane, puno hrane... jake hrane.
Četrnaesti stih govori o zreloj, potpunoj osobi. O čoveku koji je sposoban da razlikuje šta mu koristi, a šta mu šteti; šta je dobro, a šta zlo. To nije osoba koja samo zna pravila, nego ona koja ume da prepozna Božiju volju.
Posebno mi je bila zanimljiva jedna reč. Pisac koristi grčku reč hexis, koja se samo ovde pojavljuje u Novom zavetu. Kod Aristotela označava trajno stečenu sposobnost, naviku, karakter, ustaljeno stanje. Ne znači: „ponovio sam nešto nekoliko puta“, nego osobinu stečenu dugotrajnim vežbanjem.
A zatim kaže da su ta čula izvežbana. Koristi glagol gymnazo, od kojeg potiču reči gimnazija i gimnastika. Znači trenirati, vežbati, disciplinovati. Koristi se za sportiste. Glagolski oblik ukazuje na nešto što je već dugo trenirano.
Duhovni život se ne gradi jednim događajem.
On se trenira.
Strpljivo, svakodnevno, pod vođstvom najvećeg Trenera – Duha Svetog.
| Interesantan oblak iznad kampa |
Isto važi i za duhovni život. Samo ako treniram, ostaću fizički spreman. Samo ako svakodnevno vežbam svoju veru, ostaću duhovno zdrav.
Doneo sam neke nove odluke, a neke stare ponovo obnovio. Najvažnija je da uveče kompjuter odlazi u torbu, a na njegovo mesto dolazi knjiga. Primetio sam da sam počeo da uspavljujem sebe gledajući serije ili beskrajno skrolujući po društvenim mrežama. Tome želim da stanem na kraj.
Ujutru kompjuter više ne izlazi iz torbe dok ne završim svoju duhovnu pobožnost. Za čitaoce Biblijskog kompasa to znači da ću tekstove ubuduće objavljivati uveče, kako bih jutro mogao da posvetim odnosu sa Bogom. Beleške ponovo vodim na papiru, da mi poruke i obaveštenja sa računara ne odvlače pažnju.
To je moja duhovna gimnastika. Želim da nastavim da treniram svoju veru, da duhovno rastem i da iz godine u godinu budem spremniji za ono što Bog stavlja preda me. Kao što sam prekjuče preplivao Dunav, tako želim da nastavim da napredujem i na ovom drugom, važnijem putu – sve do kraja svog života.
Beređi Dušan Bera
Нема коментара:
Постави коментар