Na putu Novi Sad–Zrenjanin, kod skretanja za Aradac nalazi se interesantan spomenik, krajputaš. Kada vidim stari krajputaš, obično zastanem da pogledam šta piše. Interesantne priče pričaju i interesantne tragove otkrivaju.
Šta su krajputaši?
Krajputaši su oblik narodnih spomenika koji se u Srbiji i na Balkanu pojavljuju još od srednjeg veka, ali su najrasprostranjeniji u periodu od 18. do početka 20. veka. Podizani su uz puteve, na raskrsnicama, na mestima stradanja ili na granicama imanja. Najčešće su izrađivani od kamena ili drveta, u formi krsta ili stuba sa uklesanim natpisom. Natpisi obično sadrže ime podizača, povod podizanja i kratku versku poruku. U mnogim krajevima imali su i funkciju orijentira ili mesta kratkog odmora i molitve za prolaznike.
Podizali su ih roditelji, rodbina, selo. Njihovo podizanje nije bilo institucionalno uređeno, već je proisticalo iz lične ili porodične inicijative, često u vezi sa zavetom, zahvalnošću ili obeležavanjem tragičnog događaja. U Guči, u centru grada, nalazi se, na primer, pravi mali muzej krajputaša i spomenika. Takođe i u okolini Ivanjice, na nekoliko mesta. Pričaju priču o stradanju, o izgubljenim sinovima vojnicima, o ponosu roditelja na decu heroje.
U Vojvodini, naročito u Banatu, mnogi krajputaši datiraju iz 19. veka i odražavaju kulturnu raznolikost tog prostora, uključujući različite etničke i verske zajednice. Pričaju čini mi se drugačiju priču.
![]() |
| Aradački krajputaš |
Aradački krajputaš
Na aradački krajputaš, smešten ispod velikog hrasta, skrenuo mi je pažnju moj prijatelj Tomas. Jednom sam stao pored spomenika iz radoznalosti. Jednostavan je, kameni krst, sa natpisom: „Na slavu Boga podigli Julka i Vasa Adamov na svojoj njivi.“
Pokušao sam da nađem više o Julki i Vasi, o razlozima podizanja krajputaša, ali nisam uspeo. Čak ni „svemoćni AI“ nije bio od pomoći. Verovatno postoji nešto u nekoj arhivi, ali možda je i bolje da ostane tajnovito. Ovako mi mašta radi.
Zamišljam Julku i Vasu kao siromašne težake, biroše (nadničare), koji su jeli težak radnički hleb. Konačno su uspeli da skupe novac da kupe njivu, njihovu njivu. Ej, „moja njiva“, to je velika stvar u ravnici.
„Znate priču o Vasi Ladačkom. I ja sam je tek onomad čuo... Želeo je njive plodne, vinograde blagorodne, ali nije mogo da ih ima.“ Ta priča. A onda imaš tvoju njivu.
Naravno, priča može biti i sasvim drugačija. A ako neko ima stvarne istorijske informacije, voleo bih da ih čujem. Ali ovo je moj blog i moja mašta, pa ću se držati ove priče.
Moja njiva je slika uspeha, slika ostvarenog, slika izgrađenog. Nešto si uspeo, i obeležavaš uspeh. Ali uspeh je na slavu Boga. I to me dotiče kod ovog krajputaša. Na slavu Boga.
Ne znam Julkinu i Vasinu veru, ali me podseća na misao apostola Pavla, koja je jedna od vodilja mog služenja: „Ipak, milošću Božijom sam ono što jesam, i njegova milost prema meni nije bila uzaludna. Štaviše, potrudio sam se više od svih njih, ali ne ja, nego Božija milost sa mnom.“ (1. Korinćanima 15:10). Pročitao sam ove reči negde na počecima moje službe i usvojio ih kao svoje. Trudiću se maksimalno, daću sve od sebe, ali ću uvek biti svestan da to nisam ja, nego Božija milost. Sve je za Njega i sve je od Njega. Soli Deo Gloria.
Aradački krajputaš i VaskrsKao pravi evanđeoski fundamentalista, dugo sam gajio prezir prema drugim formama hrišćanstva, a posebno prema narodnom hrišćanstvu. Samo Pismo!!! Nisam ponosan na tu fazu. Danas, i dalje sebe vidim kao evanđeoskog, iako mi se zbog određenog političara i onih koji ga glorifikuju taj naziv pomalo i gadi. I dalje verujem u fundamente, u temeljne istine vere, ali pokušavam da gledam šire. Tako danas mogu da stanem kraj kratputaša, i razmišljam o tome šta on govori...
Krst kraj puta svedoči i o nadi koja nije vezana samo za zemlju, za njivu. Lepo je imati njivu, ali i Vasa i Julka su odavno završili oranje te njive. Da se vratim Balaševiću, danas „oru nebeske njive“ (nadam se). Krst stoji pod hrastom koji su možda oni zasadili, i njiva je i dalje tamo… ali i to će proći.
Ono što ostaje jeste nada koju krst donosi. Krst vaskrslog Boga. Krst koji svedoči o smrti koja je donela život, smrti koju je slomila smrt. Nije nada u zemlji, i u njivi, nego u Vaskrslom.
Krst stoji pored puta. Dugo su hrišćani zvani putnicima, mnogo pre nego što smo nazvani hrišćanima. Putnici na putu krsta, oni koji nose svoj krst, ali i slede put krsta i vaskrsenja. Putujemo ka cilju, a uz put su znakovi da nas podsete šta je naš cilj. Nije njiva...
Danas je praznik Vaskrs, još jedan znak na putu. Hteo sam da napišem tekst o Vaskrsu, ali su mi misli išle stalno na krajputaš. U tom svetlu, jedan, onako ravničarsko-paorski blog sa pozdravom "Hristos voskrese"!
Beređi Dušan Bera


Baš dobar članak, hvala!
ОдговориИзбришиHvala
ИзбришиPrelep tekst
ОдговориИзбришиHvala
Избриши