Carstvo Božije je u sili, ne u reči - I deo - šta to znači?







I Jovanova 5:19 govori da je ceo svet pod vlašću lukavoga, đavola. Slobodno možemo reći da je zemlja oblast u kojoj Sotona vlada. On je izvor zla, i uzurpirao je Zemlju kada mu je čovek kroz greh otvorio vrata za to.

U Mateju 12.28. Isus Hristos je isterao zlog duha i rekao „Ali ako ja demone isterujem pomoću Božijeg Duha, onda vam je došlo Božije carstvo.“ Isus je doneo Božije carstvo ovde na zemlju, uspostavio ga.  Hristos je doneo Carstvo Božije na zemlju, i svaka osoba koja je doživela Božije oproštenje nosi to Carstvo u svome srcu. 

I svaka osoba koja ima to Carstvo u srcu treba da se priključi osvajanju i rušenju đavoljih dela. Zato učimo i razmišljamo o Carstvu Božijem, jer ne želimo biti prevareni, nego želimo doprineti promeni ovog sveta oko nas. Učimo da budemo hrišćani Carstva Božijeg.

Prošle nedelje smo govorili o sledećim principima: 

I Princip Carstva, ako se sećate, je da Carstvo osvaja, ono se ne povlači. Carstvo je došlo da promeni. 

II Princip Carstva jeste da Carstvo počinje kroz male početke ali raste i napreduje i osvaja, a 

III Princip Carstva jeste da sa prihvatanjem Carstva mi postajemo naslednici Božijih obećanja i dobijamo prava Božijeg deteta.  

Tekst je nazvan „Carstvo Božije je u sili, a ne u reči“, što je citati iz 1 Korinćanima 4:20. Ovaj tekst je početno razmatranje o ovoj temi a napisan je još jedan. U ova dva teksta se nalaze ključni elementi, principi za razumevanje Carstva Božijeg.

ŠTA JE SILA CARSTVA?

I Korinćanima 4:20 piše – „Jer Carstvo Božije nije u reči, nego u sili“: Da bi razumeli ovaj stih moramo razumeti stanje u kojem se nalazila crkva u Korintu. 

To je crkva koju je Pavle osnovao i koju je uložio možda i najviše svog vremena i truda. Proveo je sa njima 3 godine i oni su plod njegovog truda i zalaganja. Ni jedna druga crkva, osim možda efeske, nije imala toliko Pavlove pažnje. 

Ovoj crkvi je napisao i najviše teksta u poslanicama. Ukupno dva pisma su sačuvana, a pretpostavlja se da je Pavle napisao još koje pismo. Ovoj crkvi je Apostol napisao i 13 poglavlje Korinćanima, odu ljubavi, jer oni u bili crkva koju je Pavle voleo.

Sa druge strane crkva prepuna problema. Umesto da budu najbolji, jer ih je sam Pavle vodio, oni su najgori. I i II Korinćanima su najoštrija Pavlova pisma od svih koje je napisao. Poslanice opisuju sukobe između vernika, tolerisan blud i nemoral, a iznad svega takmičarski duh – ko je duhovniji, ko je bolji, ko više zna... 

To se ispoljavalo i kroz odnos prema Pavlu - jedni su tvrdili da su Pavlovi učenici, drugi koji se nisu slagali sa Pavlom su tvrdili da su Petrovi a „najduhovniji“ su bili Hristovi. U vezi poslednjih sam ironičan, jer nije se radilo o stvarnoj duhovnosti, nego oholosti, da smatraš da si iznad svih. 

Takodje čitamo da su tu crkvu zarazili gnostici, kult starog veka. Neću da dužim o njima ali osnova njihovog verovanja je bila da je materija zla i zato su poricali vaskrsnuće, opravdavali greh itd. 

Deo njihovog učenja je bilo i verovanje u prosvetljenje tj. gnosu. Ideja gnoze, mudrosti, nije bila da naučite nešto, nego da ste izabrani čovek kojemu je dodeljeno posebno znanje koje ostalima nije. Pravili su razliku između ljudi na više i niže; na prosvetljenje, izabrane, i nedostojne, nikakve.

I baš ti lažni učitelji i takmičari u duhovnosti optužuju Apostola Pavla i omalovažavaju njegov rad. Optužuju ga da je slab, da su mu reči slabe, da ne drži reč... Oni verovatno ismejavaju i Pavlove fizičke osobine. 

Nagovešteno nam je iz Pisma da je Pavle bio bolestan, verovatno kao posledica kamenovanja u Listri,  Dela Apostola 14:19., od čega se nikada nije potpuno oporavio, sa druge strane predanje crkve nagoveštava da je bio nizak, proćelav, neugledan i po svemu sudeći običan govornik.

I Korintski duhovnjaci su se nadnosili nad Pavlom, busali u grudi i tvrdili da je Pavle naspram njih ništa. Pavle im ovde odgovara, kada dođem videćemo ko je ko, jer sva vaša priča je prazno klepetanje. 19 stih: „Ali ću vam ja doći uskoro, ako Bog da, pa ću da ispitujem ne reči, nego moć onih koji su se naduli“. Drugim rečima, „nemate ni silu, ni život, ni ništa, samo prazne reči, a carstvo Božije nije u tome – ono je u sili“.

SILA SE VIDI!

Pravu sliku toga šta je to sila možemo videti u Isusovom pozivu učenicima: Luka 9:2 „Pa ih posla da propovedaju Božije carstvo i da leče bolesne.“ Luka 9:60 „A ti idi i objavljuj Božije carstvo.“ Luka 10:9 „Lečite bolesne u tom gradu i govorite im „Približilo se Božije carstvo““ Matej 10.7-8. „Idite i propovedajte govoreći „Približilo se carstvo nebesko!“ Bolesne lečite, gubave čistite, demone isterujte. Besplatno ste dobili, besplatno dajte“. 

Vidimo nekoliko značajnih stvari:

1. Carstvo je povezano sa čudima, sa izlićem sile, ali o tome ću govoriti sledeće nedelje ako Bog da. Autoritet da Bog čini čuda je tema sledeće propovedi.

2. Isus ih šalje da propovedaju Božije Carstvo. Na prvom mestu to znači da je svedočenje osvajanje za Božije Carstvo. Kao što Hristos nije došao na njegovo nego na neprijateljsko tlo da osvaja, tako i mi isto činimo. Osvajamo neprijateljsku teritoriju kada god propovedamo evanđelje i time rušimo dela zloga, menjamo smer ljudskih života. Reći ljudima o Hristu predstavlja čin borbe protiv zla...

Međutim želim da naglasim nešto drugo. Mi govorimo propovedaj evanđelje, radosnu vest o Hristu, svedoči o Hristovom spasonosnom delu. 

Kada govorimo o širenju vesti o Hristu Isusu mi podrazumevamo sledeće elemente: 

A. Bog je stvorio čoveka kako bi imao odnos prijateljstva sa njim; 

B. Čovek je odabrao neposlušnost i greh, i otišao od Boga; 

C. Kazna za greh je pakao; 

D. Kaznu je preuzeo Isus Hristos, platio je umesto nas;

E. Ako verujemo u to spasonosno delo, i pokajemo se za naše grehe, spasićemo se. 

Kako vidimo nema ni jedne reči o Carstvu Božijem. Ja lično ne govorim, „pokajte se, približilo se Carstvo Božije“. Zato sa se i zapitao da li nešto nedostaje našem propovedanju, kada kažem propovedanje ne mislim na propovedaonicu, nego kada svako od nas govori svojim prijateljima o Hristu Isusu? 

Da li mi govorimo pogrešnu poruku? Ili smo samo ispustili jednu značajnu komponentu? Ovo je veoma ozbiljno pitanje, jer ako propovedamo pogrešno, krivi smo pred Bogom, a ako smo nešto ispustili, onda ljudi mogu doći u zabludu.

Odmah da vam skinem teret, kada posmatramo poruku koju su propovedali Apostoli, mi vidimo da je suština ista - Radosna vest Evanđelja je da je Carstvo Božije otvoreno za ljude kroz Hristovu smrt i vaskrsnuće, s tim što naglašava jednu radikalnu komponentu. Ono podrazumeva prelazak iz jednog stanja u drugo, iz carstva ljudskog, zamaljskog u Carstvo Božije. 

Drugim rečima, poruka evanđelja nije samo poveruj da bi ti bilo dobro, što ima smisla, nego pređi iz tame u svetlost, iz smrti u život. Nemojte me shvatiti pogrešno ne govorim protiv toga da se ljudi dovode Bogu nudeći im izlaz, jer i sam Hristos je umro radi toga, ali ljudi moraju razumeti da izlaz je moguć samo kada pređeš iz carstva u Carstvo.

Kada čujemo reč Carstvo, o čemu odmah pomislimo? Koji su njegovi elementi?

Naravno, kada mislimo o carstvu, mi govorimo i o Caru... Pitanje pripadanja Carstvu jeste pitanje ko je tvoj Car

Šta to znači? Tekst koji nam može pomoći se nalazi u I Samuilovoj 8. Izraelci traže kralja i Bog im opisuje prava zemaljskog kralja: „11 I reče: ovo će biti način kojim će car carovati nad vama: sinove vaše uzimaće i metati ih na kola svoja i među konjike svoje, i oni će trčati pred kolima njegovijem; 12 I postaviće ih da su mu tisućnici i pedesetnici, i da mu oru njive i žnju ljetinu, i da mu grade ratne sprave i što treba za kola njegova. 13 Uzimaće i kćeri vaše da mu grade mirisne masti i da mu budu kuvarice i hlebarice. ... 15 Uzimaće desetak od useva vaših i od vinograda vaših, i davaće dvoranima svojim i slugama svojim. ...“ 

Šta vidimo kada čitamo ovaj tekst, kakva su prava cara? On ima vlast nad našim životom. On je onaj koji upravlja. On je onaj koji odlučuje. Ovde je opisan samovoljni zemaljski kralj i Bog pravi razliku u odnosu na njega, pokazujući Izrailjcima da greše što to žele, jer On, Bog nije takav. Međutim jeste gospodar, tako ga i zovemo Gospod Bog.

Teške reči u kulturi u kojoj smo navikli da sami sebi budemo gazde, gospodari, barem prividno. Razmislite samo šta je ljudima najveći problem? Da prihvate da ih Bog voli? Možda nekome ko je imao negativna iskustva u životu. Da prihvate da im Bog oprašta? Možda nekoj ponosnoj osobi. Ali da prihvate da Bog vlada u njihovim životima? Jako teško...

Baš to predstavlja element prihvatanja Carstva, i predstavlja IV Princip Carstva - Bog je Car nad svime, i nad mojim životom

Slika koja može da vam pomogne jeste slika iz filmova. Kada bi neki vitez prihvatio da bude pod kraljem, trebao bi kleknuti ispred kralja, i kralj bi mačem dotakao njegova ramena. To je značilo da mu daje pravo nas životom i smrti. Znak da će biti poslušan. Pitanje koje moramo da odgovorimo sebi jeste jesmo li mi poslušni, spremni da slušamo? 

Ako nismo, onda ni ne živimo život Carstva nego klepećemo, u prazno pričamo, kao što to čine i ljudi iz Poslanice Korinćanima. U tom slučaju Hristos jeste naš Spasitelj, ali definitivno nije naš Gospod, jer reč Gospod znači Gospodar. I pošto nije naš Gospodar mi smo neposlušni podanici, i samim tim ne upotrebljivi u Njegovom Carstvu. 

Šta mislite šta je ključna osobina uspešne vojske? Čitao sam knjigu o Spartancima, sigurno znate da su bili čuveni kao vojnici u starom dobu. Gledali ste verovatno film 300. Suština njihove obuke je bila naučiti ih disciplini, poslušnosti. Već sa deset godina bi odlazili u vojnički logor i učili se disciplini, poslušnosti i zato su bili nepobedivi. U armiji vojnik koji je sposoban ali neposlušan je loš vojnik. Hrišćanin koji ne sluša Cara nad carevima je neupotrebljiv za Božije carstvo. On nema Silu.

ŠTA ZNAČI BITI HRIŠĆANIN CARSTVA?

Šta znači biti poslušan Caru? Prepoznao sam sledeća četiri elementa. Neka ona budu naš test. 

1. Poslušnost Reči. Na prvom mestu, iznad svega je poslušnost Njegovoj Reči. Hrišćani carstva Božijeg na neprikosnoveno prvo mesto stavljaju Božiju Reč. Bog nam kroz Njegovu Reč  govori o sebi i odnosu sa njime, ali na drugom mestu je to da je Božija Reč naš Ustav. Ona je najveći zakonski akt našeg Carstva. 

Tu imamo zakone, odredbe, usputstva, savete, uslove i obećanja. Hrišćanin Carstva postupa po Božijoj Reči. Kada ima pitanje, Božija Reč je prvo mesto kome se obraća. Kada imaš dileme, u Božijoj Reči traži odgovor na svoja pitanja i kada dobije odgovor onda ga primenjuje.

Svet nas pritiska da menjamo stavove u vezi seksualnosti, političkih pitanja, odgoja dece, morala... ali hrišćanin Carstva svoj život gradi na Božijoj Reči a ne na onome šta je moderno, savremeno ili čak i određeno zakonom. 

2. Poslušanost principima. Hrišćanin Carstva je osoba koja živi po Principima Carstva. U toku ovih propovedi govorim različite principe kako bi naučili da živimo po tim principima. Velika je istina da mi činimo samo ono što verujemo. Često ne činimo ono što želimo da radimo, često ne činimo ono što mislimo da je ispravno, ali uvek činimo ono šta verujemo, što su naša ubeđenja. Zato Pismo i govori – Upoznaćete istinu i ona će vas osloboditi. Samo ako verujemo istinu mi možemo i živeti istinu.

3. Poslušnost životom. Greh jeste jedna od tema koja se tiče poslušnosti, jer je greh suprotan poslušnosti Bogu. Greh uvek predstavlja pobunu, neposlušnost. Ako zamislimo da je u našem srcu vladarska stolica, na njoj možemo sedeti ili mi ili Bog. Neko uvek upravlja našim odlukama, našim srcem, ili Bog ili mi. Kada god učinimo greh mi biramo da skinemo Boga sa prestola, da mu kažemo da On ne upravlja nego mi, i mi se popnemo na presto. Greh je uvek čin pobune protiv Boga. Ali nije priblem sam greh, jer ko od nas ne greši. Ja znam da nema takve osobe na ovom svetu. Nije problem greh, nego da li prihvatamo da smo pogrešili, da li se kajemo zbog toga, da li smo spremni da siđemo sa prstola i vratimo kroz pokajanje Boga na presto nađeg srca.

4. Poslušnost delima. Apostol Jakov nas u njegovoj poslanici poziva da praktikujemo našu veru. 2:14-20. „Kakva je korist, braćo moja, ako ko kaže da ima veru a dela nema? Zar ga može vera spasti? Ako, na primer, brat ili sestra goli budu, ili nemaju šta da jedu, i kaže im koji od vas: idite s mirom, ugrejte se, i nasitite se, a ne da im potrebe telesne, šta im to pomaže? Tako i vera ako nema dela, mrtva je po sebi. No može ko reći: ti imaš veru, a ja imam djela. Pokaži mi veru svoju bez dela svojih, a ja ću tebi pokazati veru svoju iz dela svojih. Ti veruješ da je jedan Bog; dobro činiš; i đavoli veruju, i drhću. Ali hoćeš li razumeti, o čovječe sujetni! da je vera bez dela mrtva?“

Ako veru ne prate naša dela, nešto žestoko nije u redu sa nama. Apostol kaže da smo zapravo duhovno mrtvi, promašili, nema ništa u nama. Jednaki smo đavolu što se tiče naše vere. Hrišćanin Carstva jeste osoba koja deluje i koja je spremna da deluje u svakoj situaciji za Božije Carstvo.

Ako vam je ova tema interesantna, nastavak se nalazi OVDE.
PITANJA ZA DISKUSIJU U KUĆNIM GRUPAMA: 
1. Kako bi se ti osećao/la u situaciju u kojoj se nalazi Apostol Pavle zbog crkve u Korintu? Kako bi rešavao/la taj problem? Koji je Apostolov pristup, kako ga razumeš? 
2. Kada čuješ reči "Carstvo je u sili, ne u rečima" kako ih ti doživljavaš? Koje misli ti padaju na pamet? 
3. Isus šalje učenike da propovedaju Carstvo Božije - šta oni treba da govore? Šta znači propovedati dolazak Carstva? 
4. IV Princip Carstva jeste da je Bog Car u našem životu. Šta praktično znači pustiti Boga da vlada u našim živorima? Kako on caruje? 
5. U kojoj od navedenih 4 oblasti si ti najslabiji/ja? Gde trebaš da napreduješ da bi postao/la Hrišćanin Carstva Božijeg? 
AUDIO LINK: http://sr.cross.tv/97862
Beređi Dušan Bera 
Ako vam je moj današnji tekst bio od koristi, podelite ga na društvenim mrežama. Hvala puno.

Blog je nastao kao zapisan tekst moje propovedi na temu Carstva Božijeg, propovedan u toko 2013-te.


Нема коментара:

Постави коментар