Prolećni kamp RR (Kraljevskih izviđača) - Zapali vatru

Prolećni kamp Royal Rangera (Kraljevskih izvidjača) u Vrdniku 
"Zapali vatru"
9-11.4.2012.
Prolećni kamp... jedva smo čekali da izađeno u prirodu... prva prilika prolećni raspust. Tri dana druženja, olimpijade, šuma, igara... Praktično smo učili veštine vatre - kako se pali vatra u prirodi, kako zapaliti vatru bez papira, korišćenje kresiva, A vatra, pagoda... Na kraju su izvidjači mogli da polažu te veštine. Duhovna poruka je bila vezana za sliku vatre u Svetom pismu - Mojsije i vatra koja ne sagoreva, stub od vatre u pustinji kao vodilja, zaštita, toplina... i Vatreni jezici iz Dela Apostola... 
Ni zima nas nije sprečila da organizujemo kamp... Prolećni raspust, ko će sedeti kod kuće. Hrabri momci su čak spavali u šatorima.

Psalam 1 - Pesma ograničenja ili pobede?

(Propoved sam govorio na VI Druženju bivših zavisnika u Sarajevu, beleške sa propovedi)

Pogledaćemo kratak crtani kao uvod:  http://cross.tv/73756


(Video je o bogatom Englezu, baronu Ficdžeraldu. Taj čovek je imao sina jedinca, koji je napustio očev dom i umro u dalekom svetu. Bogati otac nikada nije preboleo smrt svog sina. Ne znajući šta će sa bogatstvom koje se još i uvećavalo, ulagao ga je u vredne slike starih majstora. Kada je umro, testamentom je naložio da sve slike budu prodate. Kako je to bila sjajna kolekcija, kolekcionari i agenti raznih svetskih muzeja dođoše na aukciju. Na dan aukcije, advokat je pročitao testament pokojnika. Evo šta je u njemu pisalo: 

“Prva slika koja se ima prodati na aukciji je slika mog voljenog sina.” Bila je to slika nekog nepoznatog autora i ni na koji način vredna. Jedina osoba koja beše dovoljno zainteresovana da ponudi bilo kakvu cenu za tu sliku, bio je čovek koji je radio za porodicu, poznavao je momka sa slike i voleo ga. Želeo je sliku iz sentimentalnih razloga i zbog uspomena. Pošto je slika bila prodata, advokat je pročitao drugi deo testamenta: “Kogod kupi sliku mog sina, dobija sve. Aukcija je završena.” )

130 Psalam - Psalam bivšeg zavisnika


Propoved je održana na VI Druženju bivših ovisnika/zavisnika
u Sarajevu, mart 2012. godine.
Često propovedam iz ovog psalma. No svaki put mi Bog ukaže na druge aspekte života sa njim. A ovom prilikom mi ukazuje na pitanje našeg identiteta kao ljudi koji su nekada bili zavisnici od supstanci.

Tema ovogodišnjeg druženja je identitet. Šta je naš identitet? Ono što radimo? Gde smo rođeni? Kojoj crkvi pripadamo? Ili ono ko mi jesmo? Ko sam ja je ključno pitanje jer ono određuje naše postupke. Isus je rekao da se po plodovima prepoznaje drvo, jer drvo rađa samo one plodove koje može roditi. Ne može jabuka roditi trešnje, niti mi sa pogrešnim identitetom roditi dobre plodove.

Gospon policajac, ništa se ti ne pitaš!!!

Šetnja po Sarajevu
Blog nije o policiji, nego o slobodi, ali...

Nekada su u našim državama skupljali harač, drumarinu… I dalje to postoji. Samo da saobraćajna policija vidi strane table, u bilo kojoj zemlji Balkana, i spremi se za naplatu harača. Putujem relativno često, i nekada napravim greške u vožnji. Nije mi krivo kada ne poštujem pravila, kada si kriv, onda si kriv. Međutim sa druge strane postoje mesta u gradovima, komplikovane raskrsnice, skriveni semafori, na kojima onaj koji ne poznaje grad često pravi greške. Ne namerno, nego zato što ne zna kako da reaguje, ne primeti na vreme skretanje…  to su mesta skupljanja harača!

Centar Duga iznad Sarajeva
U toku vikenda putovali smo u Sarajevo na „Šesto Druženje bivših zavisnika“. Vozim kroz Sarajevo, sa otvorenim očima (do sada sam više puta bio olakšan za džeparac u ovom gradu, od strane saobraćajne policije). Prolazim kroz raskrsnicu, kada odjednom saobraćajna policija iza mene. Razmišljam, pitam saputnike – jesam nešto pogrešio… Niko ne zna, svetlo je bilo zeleno, vozili smo po ograničenjima.  No prilazi policajac, „Gospodine prošli ste kroz crveno svetlo, kazna je 150 eura“… i priča nastavlja dalje, dok na kraju nisam ostao bez 20 eura… Harač! Ubeđen sam da sam ušao na zeleno, ali dokaži ako možeš… Nekada je lakše platiti harač (nisam rekao i ispravnije), nego dokazati da nisi pogrešio (isto iskustvo doživljavaju vozači i u Srbiji…). Posle na konferenciji, čuo sam da je i grupa iz Beograda (pola sata kasnije), na istoj raskrsnici platila drumarinu (prošli su bolje, koštalo ih je samo deset eura).

Međutim tema ovog bloga nije korumpiranost policije. Mnogo mi je značajniji razgovor sa policajcem. Kada je saznao gde idem (na konferenciju bivših zavisnika), rekao je – „Pa zar tako nešto postoji?“, mislio je na reč „bivši“. Pošto je u kolima bio moj prijatelj, brat Kole, oslobođeni heroinski zavisnik, moj odgovor je bio: „Postoji, evo ga jedan na zadnjem sedištu.“ Pozvali smo ga da poseti konferenciju i sam se uveri, ali njegov komentar je bio klasičan – jednom narkoman, uvek narkoman. Oni se ne menjaju, uvek se vraćaju i tako dalje…
Na sastanku - vreme slavljenja!

Kao komentar na ovaj događaj (stavio sam policajčev komentar na fejsbuk status), jedna prijateljica je rekla: „Sreća pa se panduri ništa ne pitaju“. Marina, bravo za komentar! Sreća, i hvala Bogu da se policajac ništa ne pita, nego se pita Bog. A potvrda – oko 150 učesnika konferencije. Momci i devojke koji zajedno imaju sigurno barem 200 godina odležanih zatvorski kazni, nebrojene dane po klinikama, metadonskim centrima, nekada su bili odbačeni od društva, porodice, gubavci savremenog doba a sada slobodna DECA BOŽIJA. Slobodni godinama, 18, 16, 10, 5… godina. 
Čuli smo svedočanstva toliko snažna da smo svi plakali slušajući ih, ne zbog beznađa, nego zbog radosti promene koju Bog donosi u naše živote, priče dece zavisnika koji su ponovo našli roditelje, priče zavisnika roditelja koji su ponovo postali tate i mame, priče ljudi bez nade a sada imaju nadu.  
Moci i devojke iz Centra Duga
 Tema o kojoj smo govorili je bila identitet, a zaključak, ono što je bilo više ne postoji, sada smo DECA BOŽIJA, to je naš identitet. A naša priroda jeste priroda dece Božije – staro je nestalo, novo je evo nastalo! – kako nas uči Pismo.
A ti gospodine policajac, nemaš pojma, i dobro da se ti ne pitaš, nego Bog! Jer naš Bog je Bog slobode! A sloboda od zavisnosti, heroina ili bilo čega drugog, ne samo da postoji, ne samo da je moguća, nego je svaki zavisnik može pronaći. Neka se samo raspita u svome gradu za momke i devojke iz Reta, Remara, Vrata Nade, Centra „Duga“, Raskršća, Metanoje… stotine i stotine njih koji su nekada išli ka smrti a sada imaju život.