Duže vreme planiramo putovanje u Italiju za novogodišnje
praznike (poseta tetki) i kao dobar vozač odlučio sam da odvezem automobil na
redovni servis. Ulje, filteri… a i imao sam problema sa upravljačem, malo mi se
tresao volan u vožnji. Sve u svemu, planirao sam da će nas to koštati oko
10,000 dinara. Teška srca sam bio spreman da se odvojim od te sume – putujemo u
Italiju, Nova godina, Božić jedan, pa drugi… i plus na kola odvojiti sto evra,
baš mi se nije dalo, ali bezbednost na prvom mestu.
Posle dva dana, kada sam trebao da preuzmem kola, nazovem
mehaničara (dragi brat iz crkve, kome sam iskreno zahvalan za svaku popravku),
i on mi kaže: „Nešto nije u redu sa kolima, ne mogu da ih upalim, sumnjam na boš-pumpu“.
Udarac u želudac, više nije 10,000 dinara, odjednom je 50-90 hiljada. „Moramo
sačekati ponedeljak, pa ću odneti pumpu u servis, i videćemo cenu“.
Kako reći supruzi da ponovo nećemo praviti kuhinju, i da sve što smo uštedeli ide u kola? I to drugi put, isto nam se desilo pre dve godine!!! Tada smo se dogovorili smo da konačno napravimo kuhinju, kola su nam se pokvarila i ništa od kuhinje dve godine. Moram priznati da sam bio pun tuge, gorčine… zašto ponovo!!!
Kako reći supruzi da ponovo nećemo praviti kuhinju, i da sve što smo uštedeli ide u kola? I to drugi put, isto nam se desilo pre dve godine!!! Tada smo se dogovorili smo da konačno napravimo kuhinju, kola su nam se pokvarila i ništa od kuhinje dve godine. Moram priznati da sam bio pun tuge, gorčine… zašto ponovo!!!