Ove nedelje trag koji pratim vodi kroz seminarski rad koji sam napisao za predmet „Kultura i hrišćanstvo“, kod profesora dr Terija Krosa (Terry Cross), u okviru master studija „Vođstvo i crkvena administracija“ na Univerzitetu Lee.
Tema je zaokupila moju pažnju i iscrpela gotovo svu moju kreativnu energiju. Zato sam odlučio da sa vama podelim rad u celini, bez većih izmena — kao poziv da zajedno razmislimo o pitanjima koja je otvorio.
Uvod
Mikro-drame
generisane veštačkom inteligencijom povezuju poznate priče, automatizovanu
produkciju i digitalne platforme osmišljene da zadrže pažnju. Susreti sa
ponavljajućim prikazima nasilja nad ženama, seksualne prinude i spasavanja
podstakli su centralno pitanje ovog rada: kako generativna veštačka
inteligencija i komercijalni podsticaji mogu doprineti ponavljanju štetnih
stereotipa?
U ovom radu
zastupam tezu da mikro-drame generisane veštačkom inteligencijom mogu
reprodukovati i pojačavati pojednostavljene predstave nasleđene iz ljudske
kulture. Rad nudi kulturnu i
teološku analizu zasnovanu na literaturi i ličnim zapažanjima, bez
pretpostavljanja namerne manipulacije ili tvrdnje da utvrđuje posledice po
publiku.
Prvo poglavlje razmatra razvoj i privlačnost
mikro-drama. Drugo istražuje stereotipe, komercijalizaciju slobodnog vremena i
reprodukovanje kulturnih obrazaca pomoću veštačke inteligencije. Treće razvija
hrišćanski odgovor kroz odgovornu produkciju, obuku roditelja, crkvene prakse i
pripovedanje koje potvrđuje ljudsko dostojanstvo.
Pojava i privlačnost mikro-drama generisanih veštačkom inteligencijom
Ovo poglavlje predstavlja mikro-drame kao novi
oblik zabave i razmatra kako sklonosti publike, digitalne platforme i
produkcija pomoću veštačke inteligencije oblikuju njihov razvoj i privlačnost.
Izazovi veštačke inteligencije
Iako veštačka inteligencija ima dužu istoriju,
široka javna dostupnost konverzacione generativne veštačke inteligencije
predstavlja relativno skorašnji razvoj. OpenAI je 30. novembra 2022. predstavio
ChatGPT, omogućivši javnosti da isprobava generativnu veštačku inteligenciju
putem besplatno dostupnog interfejsa za razgovor (OpenAI, 2022).
Do 2025. ova industrija znatno se proširila.
Izveštaj Univerziteta Stanford The AI
Index 2026 Annual Report navodi da je industrija proizvela više od 90
procenata značajnih najnaprednijih modela i da su privatna ulaganja u veštačku
inteligenciju u Sjedinjenim Američkim Državama dostigla 285,9 milijardi dolara.
U SAD su tokom 2025. zabeležene i 1.953 novofinansirane kompanije u ovoj
oblasti, više od deset puta iznad broja u sledećoj zemlji na listi.
Istovremeno, procenjena godišnja vrednost alata generativne veštačke
inteligencije za američke potrošače dostigla je 172 milijarde dolara početkom
2026. godine (Sajadieh i dr., 2026, 9–10).
Ulaganja u industriju veštačke inteligencije
nastavljaju da rastu, što otvara pitanja o rizicima razvoja sve moćnijih
sistema bez jasno utvrđenih pravila i delotvornog nadzora. OpenAI je u avgustu
2026. izvestio da su agenti tokom internih procena sajber-bezbednosti zaobišli
kontrole izolacije, neovlašćeno pristupili internetu i komunicirali putem
neodobrenih kanala (OpenAI, 2026). Sem Haris i istraživač bezbednosti veštačke
inteligencije Rajan Grinblat razmatraju zabrinutost zbog neusklađenosti veštačke
inteligencije sa ljudskim ciljevima i rizika od gubitka kontrole. Njihov
razgovor ističe opasnost da tehnološke sposobnosti napreduju brže od zaštitnih
mera i upravljanja potrebnih da bi se one kontrolisale (Harris, 2026).
Pojava mikro-drama generisanih veštačkom inteligencijom
Ovaj odeljak predstavlja mikro-drame i ulogu
veštačke inteligencije u njihovom stvaranju, uspostavljajući kontekst za
razmatranje ponavljajućih predstava.
Šta je mikro-drama?
Mikro-drama je oblik kratkog, serijalizovanog
pripovedanja koji povezuje narativni kontinuitet televizijskih drama sa kratkim
epizodama namenjenim gledanju na mobilnim uređajima i praćenju sadržaja
skrolovanjem na platformama poput Instagrama i TikToka. Za razliku od kratkih
videa usredsređenih na izdvojene upečatljive trenutke ili mimove, mikro-drame
razvijaju povezanu priču kroz uzastopne epizode. Svaka epizoda nastoji da brzo
privuče pažnju, izazove emocionalni odgovor i unapredi radnju, doprinoseći zaokruženoj
narativnoj celini (Cao i dr., 2026, 1).
Cao i njegove kolege prepoznaju Kinu kao važno
središte razvoja mikro-drama, ističući ulogu platformi za vertikalne kratke
video-sadržaje, kao što su Douyin i TikTok, u distribuciji ovog formata. Takođe
razlikuju tri oblika produkcije zasnovane na veštačkoj inteligenciji: igrane
drame unapređene veštačkom inteligencijom, mikro-drame u anime stilu i hibridne
produkcije koje povezuju snimljene scene sa okruženjima i digitalnim glumcima
generisanim veštačkom inteligencijom (Cao i dr., 2026, 15).
Za potrebe ovog rada, izraz mikro-drama generisana
veštačkom inteligencijom označava mikro-dramu u kojoj veštačka inteligencija
značajno doprinosi priči, scenariju, dijalogu ili audiovizuelnim elementima.
Ljudski stvaraoci mogu usmeravati, prerađivati i povezivati ove rezultate, ali
uloga veštačke inteligencije prevazilazi manju uredničku ili tehničku pomoć.
Rast mikro-drama i sve veća uloga veštačke inteligencije
Izveštaj iz avgusta 2026. predvideo je da će
ekonomija vertikalnog videa izvan Kine te godine dostići 150 milijardi dolara,
uz godišnji rast od 41 procenat. Navike gledanja takođe ukazuju na dugotrajniju
angažovanost: intenzivni korisnici aplikacije My Drama gledali su sadržaj
prosečno 13,1 sat nedeljno, u poređenju sa 9,5 sati pet meseci ranije. Nalazi
ukazuju i na to da vertikalne serije postaju deo dužeg gledanja kod kuće,
umesto da samo popunjavaju kratke periode dnevnog skrolovanja (Advanced Television,
2026).
Pozivajući se na podatke iz industrije, Roj Heni
navodi da su 334 aplikacije za kratke drame izvan Kine tokom 2025. ostvarile
približno 1,2 milijarde preuzimanja i 2,33 milijarde dolara prihoda. U Kini je
tržište mikro-drama 2024. dostiglo 50,44 milijarde juana, premašivši prihode
bioskopskih blagajni te zemlje (Hanney, 2026, 2).
Ovi podaci ukazuju na širenje vertikalnog videa i
mikro-drama, iako ne razlikuju dosledno snimljene produkcije, produkcije
potpomognute veštačkom inteligencijom i one koje je ona generisala. Time se
otvara pitanje koje usmerava naredno razmatranje: šta ovaj format čini tako
uspešnim u privlačenju i zadržavanju gledalaca?
Privlačnost mikro-drama i uloga veštačke inteligencije
Privlačnost mikro-drama generisanih veštačkom
inteligencijom može se razmotriti kroz poznate narativne obrasce, gledanje na
mobilnim uređajima, povratne informacije publike i promene u načinima
produkcije (Hanney, 2026, 2).
Poznate priče i emocionalna privlačnost
Mikro-drame oslanjaju se na prepoznatljive priče o
iznenadnoj romansi, nemilosrdnim direktorima, izdanim ljubavnicima,
reinkarniranim suparnicima i osveti. Ramačandran izdvaja imućne žene iz urbanih
sredina, starosti od trideset do šezdeset godina, kao važnu publiku, naročito
za romanse, priče o moćnim direktorima i osvetničke zaplete. Kako primećuje
Ronan Vong, mobilni vertikalni format obraća se trajnim ljudskim nagonima kroz
poznate teme: „Od antičke grčke drame do današnjih mikro-drama, i dalje pripovedamo
priče o ljubavi, osveti, komediji i tragediji“ (Ramachandran, 2025).
Mikro-drame održavaju povezanu priču kroz kratke
epizode, od kojih svaka spaja emocionalnu napetost sa razvojem zapleta (Cao i
dr., 2026, 15). Ova struktura podstiče angažovanost korisnika, koju Hao Čen
opisuje kroz interakcije korisnika sa sadržajem i njihovu saznajnu i
emocionalnu uključenost, odnosno činioce koji mogu ojačati lojalnost i podstaći
buduću potrošnju (Chen, 2023, 9–12). Emocionalne situacije privlače pažnju, dok
kontinuitet priče podstiče dalje gledanje, povezujući pripovedanje sa komercijalnim
ciljem održavanja angažovanosti.
Povratne informacije publike i algoritamska personalizacija
Veštačka inteligencija omogućava stvaraocima
mikro-drama da testiraju ideje pre nego što izdvoje celokupan budžet za
produkciju. U Ramačandranovom izveštaju Anatolij Kasjanov opisuje korišćenje
pilot-epizoda generisanih veštačkom inteligencijom radi procene reakcija
publike pre snimanja, uz njenu primenu u sinhronizaciji, titlovanju i
optimizaciji radnog procesa. Testiranje alternativnih scena i tokova priče može
ponuditi konkurentsku prednost, omogućavajući producentima da sadržaj prilagode
sklonostima gledalaca već u ranoj fazi produkcije (Ramachandran, 2025).
Ponašanje publike oblikuje i distribuciju.
Istraživanje TikToka koje su sproveli Beker i Urman pokazalo je da praćenje
naloga, označavanje videa kao dopadljivih i udeo odgledanog videa utiču na
preporuke, tim redosledom po jačini uticaja. Duže gledanje videa zato može
podstaći preporučivanje sličnog sadržaja i bez lajkovanja ili komentarisanja
(Boeker i Urman, 2022, 2298). Amnesty International prikazuje mogući efekat
„zečje rupe“: mladi korisnici koji su pokazali interesovanje za sadržaje o
mentalnom zdravlju dobijali su sve više preporuka usredsređenih na tu temu,
uključujući potencijalno štetan materijal (Amnesty International, 2023, 6). U
slučaju mikro-drama, zadržavanje pažnje tako može uticati i na nastavak
gledanja i na sadržaj koji se potom preporučuje.
Gledanje na mobilnim uređajima i vertikalno pripovedanje
Značajna promena povezana sa mikro-dramama jeste
njihovo prilagođavanje vertikalnim ekranima mobilnih telefona, nasuprot
horizontalnom formatu tradicionalno korišćenom na televiziji. Sve veća upotreba
pametnih telefona podstakla je ovu promenu, jer vertikalni video ispunjava
ekran bez potrebe da gledalac okreće uređaj. Mulier, Slabink i Vermeir navode
izveštaj iz industrije iz 2017. prema kojem su korisnici držali telefone
uspravno tokom 94 procenta vremena (Mulier, Slabbinck i Vermeir, 2020, 1).
Ovaj prelazak podrazumeva i drugačiji pristup
pripovedanju. Džastin Sausedo i Vivijan „Anan“ Vang iz scenarističkog tima
Lunar Ticks iz Los Anđelesa tokom pandemije prešli su sa tradicionalnog filma i
televizije na mikro-drame. Horizontalne produkcije opisuju kao one koje nastoje
da prošire perspektivu gledalaca ili preispitaju njihov način razmišljanja, dok
vertikalne produkcije daju prvenstvo neposrednoj zabavi i sklonostima publike.
Njihovo objašnjenje predstavlja naglasak na zadovoljavanju gledalaca kao jednu
od osnovnih odlika njihovog pristupa ovom formatu (Ramachandran, 2025).
Produkcija pomoću veštačke inteligencije i niži troškovi
Mikro-drame komercijalno su privlačne zato što je
njihova produkcija relativno jeftina i što mogu neposredno dopreti do gledalaca
putem digitalnih platformi. Ronan Vong iz kompanije AR Asia poredi ih sa
jednostavnim mobilnim igrama: i jedne i druge promovišu se na internetu, često
ponavljaju poznate formule i ostvaruju prihod kroz kupovine unutar aplikacija.
Pojedinačne produkcije obično imaju kratak period komercijalne popularnosti
(Ramachandran, 2025).
Projekat c.ai
Series kompanije Character.AI predstavlja primer uloge veštačke
inteligencije u produkciji. Prema navodima portala The Verge, ljudski pisci osmislili su priče i scenarije kratkih
animiranih epizoda, dok je veštačka inteligencija generisala slike i zvuk. Ovi
materijali zatim su obrađeni uobičajenim softverom. Automatizacija ovih
produkcijskih zadataka mogla bi omogućiti stvaraocima da proizvedu više epizoda
uz niže troškove, zadržavajući ljudsko učešće u pisanju i montaži
(Pulliam-Moore, 2026).
Povod za analizu
Ovo istraživanje podstaknuto je mojim ličnim
zapažanjima kao korisnika društvenih mreža. Do početka 2026. malo sam znao o
mikro-dramama generisanim veštačkom inteligencijom. Primeri na koje sam
povremeno nailazio u svom toku objava delovali su ograničeno i u vizuelnom
kvalitetu i u pripovedanju. Međutim, nakon što sam otvorio nekoliko videa čiji
su naslovi privukli moju pažnju, primetio sam da se sličan sadržaj pojavljuje
sve češće. Uočio sam i napredak u vizuelnoj prezentaciji i razvoju priče, iako
su primetne slabosti ostale.
Još važnije, počeo sam da prepoznajem ponavljajuće
teme i predstave koje su podstakle pitanja razmatrana u ovom radu:
• Nasilje nad ženama. Više drama
prikazivalo je muškarce kako šamaraju žene, uključujući muževe koji udaraju
supruge i poslodavce koji napadaju zaposlene žene. U sadržaju sa kojim sam se
susretao, rodno zasnovano nasilje iznova je služilo kao izvor dramskog sukoba.
• Seksualni napad uz upotrebu omamljujućih
sredstava. Drugi ponavljajući zaplet uključivao je davanje takvih sredstava
kako bi se osobi umanjila sposobnost pristanka pre seksualnog kontakta. Ovakvi
prikazi otvaraju pitanja o tome kako ove priče predstavljaju prinudu, pristanak
i seksualno nasilje.
• Poligamni i istopolni odnosi. Oni su se
povremeno pojavljivali među preporučenim sadržajima, iako sam retko nastavljao
da ih gledam. Otvaraju pitanja o predstavljanju odnosa, koja se razlikuju od
prethodno razmatranog nasilja i prinude.
Ova zapažanja odražavaju moje iskustvo gledanja, a
ne sistematski ili reprezentativan uzorak. Zato ne mogu utvrditi koliko su ove
teme zastupljene u mikro-dramama generisanim veštačkom inteligencijom u celini.
Ipak, njihovo ponavljanje pruža polazište za razmatranje načina na koji takav
sadržaj predstavlja osobe i odnose, kada te predstave postaju stereotipne i
kakvu odgovornost stvaraoci i platforme imaju za njihovu produkciju i
distribuciju.
Stereotipi, komercijalizacija slobodnog vremena i odgovornost za sadržaj
Ovo poglavlje razmatra pojam stereotipa i ispituje
da li se ponavljajući obrasci u mikro-dramama mogu razumeti u njegovom svetlu.
Takođe istražuje kako društvene mreže i internet mogu doprineti tom procesu.
Pojam stereotipa i industrija kulture
Hilton i fon Hipel definišu stereotipe kao
uverenja o osobinama i ponašanju povezanima sa određenim društvenim grupama. Ta
uverenja takođe objašnjavaju zašto se određene osobine pojavljuju zajedno,
oblikujući okolnosti u kojima se stereotipi primenjuju i načine na koje se mogu
menjati. Autori navode dokaze da negativni stereotipi mogu predvideti stavove
prema drugim grupama čak i kada pozitivni stereotipi to ne mogu (Hilton i von
Hippel, 1996, 240).
U eseju „How to Look at Television“ Adorno
priznaje da stereotipi pomažu ljudima da organizuju i predvide iskustvo:
„Budući da su stereotipi neophodan element organizovanja i predviđanja
iskustva, koji nas sprečava da zapadnemo u mentalnu dezorganizaciju i haos,
nijedna umetnost ne može u potpunosti bez njih“ (Adorno, 1954, 229). Međutim,
kada stereotipi postanu kruti i počnu da se tretiraju kao nepromenljive
stvarnosti, mogu odvratiti ljude od preispitivanja unapred usvojenih predstava
u svetlu novih iskustava.
Stereotipi postaju posebno opasni kada se koriste
u propagandne svrhe, jer ponavljanje poruka može učvrstiti nepromenljive sudove
o određenim grupama. U razmatranju fašističkog antisemitizma Horkhajmer i
Adorno opisuju kako neprijateljstvo prema Jevrejima postaje deo ideološkog
paketa koji se prihvata nezavisno od ličnog iskustva. Kako primećuju, „iskustvo
se zamenjuje klišeom“ (Horkheimer i Adorno, 2002, 166–68). Slogani i unapred
pripremljene kategorije tako mogu potisnuti lično rasuđivanje, podstičući ljude
da druge opažaju kroz nametnute grupne oznake umesto kao pojedince.
Pored stereotipa o određenim grupama, ponavljajuće
priče mogu prenositi i pretpostavke o tome koji su oblici ponašanja normalni,
prihvatljivi ili poželjni. Time se otvara pitanje koje usmerava ovaj odeljak:
kako ponavljajući likovi i zapleti mogu oblikovati gledaočevo razumevanje
ljudi, odnosa i onoga što predstavlja normalno ili prihvatljivo ponašanje?
Slobodno vreme, komercijalni interesi i oblikovanje sadržaja
Iako Adornova i Horkhajmerova analiza počiva na
marksističkim pretpostavkama, Truman prepoznaje njenu vrednost ne prihvatajući
njene ideološke osnove. U sedmom poglavlju, „The Culture Industry“, objašnjava
kako se, prema njihovom tumačenju, kapitalistička dominacija širi izvan radnog
mesta na slobodno vreme, pretvarajući zabavu i u komercijalni proizvod i u
sredstvo oblikovanja svesti. Slobodno vreme postaje oblast organizovana oko
profita, u kojoj ponavljajuće slike, priče i stereotipi mogu normalizovati određene
ideje i društvene odnose (Trueman, 2024, pogl. 7).
Ovaj proces ne zavisi nužno od svesne namere da se
publikom manipuliše. Kako Truman objašnjava razmatrajući Adorna, filmovi i
televizijski programi nastaju kroz međudelovanje sklonosti publike, tržišnih
trendova, budžetskih ograničenja i odluka brojnih učesnika (Trueman, 2024,
pogl. 7). Ovi produkcijski uslovi pomažu i u objašnjenju ponavljanja poznatih
narativnih obrazaca. Adorno primećuje da ograničeno vreme za pripremu scenarija
i potreba za velikom količinom materijala podstiču oslanjanje na ustaljene formule.
Kratke televizijske drame zahtevaju i likove koje publika može brzo prepoznati
(Adorno, 1954, 229). Primenjeno na mikro-drame generisane veštačkom
inteligencijom, to sugeriše da pritisak da se sadržaj brzo proizvodi i privuče
pažnju može dati prednost poznatim likovima i sukobima u odnosu na složenije
prikaze.
Vanvari naglašava važnost privlačenja pažnje
gledalaca u prve tri sekunde: „Ako prve tri sekunde prodaju seriju, narednih
osam epizoda prodaje pretplatu.“ Dramatične uvodne scene odmah uvode sukob ili
iznenađenje kako bi zaustavile skrolovanje, dok neizvesni završeci epizoda
podstiču nastavak gledanja i, na platformama koje naplaćuju sadržaj, kupovinu
narednih epizoda. Takođe primećuje da stalni zahtevi za dramatičnim obrtima
mogu narušiti doslednost likova i logiku priče (Wanvari, 2026).
Stereotipne predstave u mikro-dramama generisanim veštačkom inteligencijom
Dokazi da veštačka inteligencija može
reprodukovati stereotipne narativne obrasce pojavljuju se u izveštaju
organizacija UNESCO i IRCAI iz 2024. godine. Istraživači su modelu Llama 2 Chat
zadali da generiše po 1.000 priča o dečacima, devojčicama, ženama i muškarcima.
Analiza učestalosti reči pokazala je rodne razlike u okruženjima, opisima i
društvenim ulogama. Priče o ženama, na primer, češće su pominjale muževe nego
što su priče o muškarcima pominjale supruge. Iako istraživanje nije razmatralo
mikro-drame, njegovi nalazi potkrepljuju zabrinutost da priče generisane
veštačkom inteligencijom mogu reprodukovati poznate rodne stereotipe (UNESCO i
IRCAI, 2024, 12).
Ovaj rad ne pretpostavlja da stereotipi u
mikro-dramama generisanim veštačkom inteligencijom nastaju iz svesne namere da
se oblikuju uverenja gledalaca. Umesto toga, razmatra mogućnost reprodukovanja
i učvršćivanja štetnih stereotipa kroz spoj sadržaja generisanog veštačkom
inteligencijom, distribucije na društvenim mrežama i komercijalnog pritiska da
se zadrži pažnja.
Zapažanja koja su podstakla ovo istraživanje
odnose se na ponavljajuće scene nasilja nad ženama i seksualnog napada uz
upotrebu omamljujućih sredstava, često uvedene već u prvim sekundama
mikro-drama sa kojima sam se susretao. U tim prikazima žene se mogu
pojavljivati prvenstveno kao ranjive žrtve koje čekaju spasavanje, dok muškarci
postaju napadači, zaštitnici ili osvetnici. Takve uloge otvaraju pitanje da li
se osobe svode na predvidljive funkcije u pričama osmišljenim da zadrže pažnju.
Muškarac koji udara ženu, na primer, može odmah
uspostaviti odnose moći, poniženja i nepravde, stvarajući očekivanje spasavanja
ili osvete. Ipak, samo prisustvo nasilja ne dokazuje stereotipizaciju. Važno je
da li žena ima mogućnost samostalnog delovanja i sopstvenu perspektivu, kako se
predstavlja muška moć i da li priča preispituje ili učvršćuje neravnopravne
uloge. Predmet zabrinutosti jeste način na koji ove scene predstavljaju nasilje
i pretpostavke o ženama i muškarcima koje pozivaju gledaoce da prihvate.
Veštačka inteligencija kao ogledalo naše kulture
Javne rasprave o veštačkoj inteligenciji često su
usredsređene na zaposlenje, sposobnosti koje prevazilaze ljudsku inteligenciju
i pitanja kontrole i regulacije. Ove teme jesu važne, ali mikro-drame
generisane veštačkom inteligencijom otvaraju neposrednije pitanje: šta je
veštačka inteligencija naučila iz priča koje smo već ispričali o sebi?
Veštačka inteligencija ne izmišlja svoje narativne
obrasce nezavisno od ljudske kulture. Materijal za njenu obuku sastoji se od
sadržaja koji su stvorili ljudi, kroz koji smo predstavljali osobe, odnose,
želje i sukobe. Priče o muškoj dominaciji, ženskoj ranjivosti, seksualnoj
pretnji, spasavanju i osveti postojale su mnogo pre generativne veštačke
inteligencije. Mi smo obezbedili kulturni materijal iz kojeg ovi sistemi uče,
uključujući njegove predrasude i pojednostavljene predstave o ljudskim bićima.
Tumačenje „AI ogledala“ Šenon Valor pojašnjava
ovaj odnos. Ona tvrdi da sistemi mašinskog učenja usvajaju pristrasne
asocijacije iz podataka koje su stvorili ljudi i da ih mogu pojačavati, a ne
samo reprodukovati (Vallor, 2024, 43–45). Razmatrajući slike žena generisane
veštačkom inteligencijom, opisuje kako se iskrivljeni ideali lepote nasleđeni
iz ljudskih medija reprodukuju u veštačkim slikama koje se potom vraćaju u
medije i oglašavanje (Vallor, 2024, 137–38). Dobijene predstave zato odražavaju
ljudske izbore i kulturne pretpostavke čak i kada ih proizvodi mašina.
U mikro-dramama generisanim veštačkom
inteligencijom ovo nasleđe susreće se sa ekonomijom pažnje. Sistemi
preporučivanja optimizovani za angažovanost mogu nagrađivati sadržaj zbog
sposobnosti da zadrži pažnju, umesto zbog doprinosa dobrobiti gledalaca. Kada
nasilje, poniženje ili seksualna pretnja privlače trajno interesovanje,
komercijalni podsticaji mogu ohrabriti dalju upotrebu ovih poznatih obrazaca.
Može nastati ciklus uzajamnog pojačavanja: ljudska kultura obezbeđuje
materijal, veštačka inteligencija ga reprodukuje većom brzinom i u većem obimu,
a reakcije publike podstiču širenje i produkciju sličnih priča. Zabrinjava
mogućnost da nam se naše sopstvene pojednostavljene predstave vraćaju sve češće
i postaju sve vidljivije.
Hrišćansko rasuđivanje i odgovornost u zabavi generisanoj veštačkom inteligencijom
Ovo poglavlje razvija hrišćanski odgovor na
pitanja razmatrana u prethodnim poglavljima, usredsređujući se na odgovornost
stvaralaca i platformi, ulogu porodica i lokalnih crkava i mogućnost da priče
generisane veštačkom inteligencijom potvrđuju ljudsko dostojanstvo i podstiču
saosećanje.
Odgovornost stvaralaca i platformi
Problemi prepoznati u ovom radu zahtevaju
odgovornost stvaralaca, platformi i javnih ustanova. Srazmeran odgovor treba da
zaštiti slobodu izražavanja, istovremeno se baveći predvidivom štetom i
razlikujući zakonsku regulaciju od pravila platformi i etičkih odgovornosti
stvaralaca (UNESCO, 2023, 8–9). Moguće mere uključuju jasno označavanje
sadržaja generisanog veštačkom inteligencijom, zaštitu maloletnika i dostupne
mehanizme prijavljivanja (UNESCO, 2023, 45–48). U kontekstu mikro-drama
predlažem i transparentne standarde za prikazivanje seksualne prinude i
nasilja, kao i veću kontrolu korisnika nad preporukama. Ne opravdava svaki
uznemirujući prikaz uklanjanje sadržaja; u zavisnosti od konteksta, prikladniji
mogu biti upozorenja o sadržaju, ograničavanje preporučivanja ili kritičko
medijsko obrazovanje.
Hrišćani i crkve mogu doprineti informisanim
javnim angažovanjem. Opšti pozivi na zabranu platformi nisu dovoljan odgovor,
ali je jednako neprimereno ignorisati njihov kulturni uticaj. Crkve mogu
podizati svest, podsticati kritičko promišljanje i učestvovati u razgovorima o
odgovornoj produkciji i distribuciji sadržaja. Smernice UNESCO-a podržavaju
saradnju u medijskom obrazovanju koje osposobljava korisnike da kritički
pristupaju sadržaju i razumeju kako ga platforme preporučuju (UNESCO, 2023,
49). Škole, univerziteti i teološke ustanove mogli bi primeniti ovaj pristup
uključivanjem pismenosti u oblasti veštačke inteligencije, medijske etike i
razmatranja stereotipa u nastavu. Ovaj predlog oslanja se i na naglasak koji
Miao i Holms stavljaju na obrazovanje o veštačkoj inteligenciji koje obrađuje
etička pitanja i priprema nastavnike za odgovornu upotrebu (Miao i Holmes,
2023, 25–26).
Osposobljavanje roditelja za digitalno okruženje
Porodica ima središnju ulogu u odgoju dece, ali
roditelji treba da razumeju i medijsko okruženje u kojem se njihova deca
susreću sa idejama o ljudima, odnosima i prihvatljivom ponašanju. Obuka
roditelja zato treba da obuhvati rizike na internetu, metode zadržavanja pažnje
i praktične načine razgovora sa decom o uznemirujućem sadržaju. U kontekstu
mikro-drama generisanih veštačkom inteligencijom, to može uključivati pomoć
roditeljima da prepoznaju kako emocionalno snažne scene i ponavljajući prikazi
mogu predstavljati nasilje, poniženje ili neravnopravne odnose kao uobičajene
ili poželjne.
Crkve mogu doprineti organizovanjem radionica za
roditelje, samostalno ili u saradnji sa školama i stručnim edukatorima.
Praktičan primer je Left to Their Own
Devices?, inicijativa hrišćanske organizacije Care for the Family, koja
osposobljava roditelje da razumeju iskustva dece na internetu i odgovore na
digitalne izazove u porodičnom životu (Care for the Family, bez dat.).
Oslanjajući se na ovaj pristup, crkve bi mogle ponuditi smernice o granicama
primerenim uzrastu, roditeljskim kontrolama i razgovorima o pričama koje deca
gledaju. Takva obuka pomogla bi roditeljima da donose informisane odluke i
podržavaju decu u procenjivanju medijskog sadržaja.
Hrišćansko rasuđivanje i prakse duhovnog oblikovanja
Crkva takođe ima odgovornost da osposobi vernike
za procenjivanje priča sa kojima se susreću. Opisana kao „stub i temelj istine“
(1 Tim 3:15, prema NIV), pozvana je da poučava istinitom razumevanju Boga,
čoveka i sveta. U središtu ove odgovornosti nalazi se biblijska tvrdnja da
svaki čovek nosi Božji lik (Post 1:27). Ona pruža osnovu za preispitivanje
predstava koje ljude svode na stereotipe. Hrišćansko rasuđivanje zato treba da
razmotri kako priča prikazuje ljudsko dostojanstvo i kakve stavove prema drugima
podstiče.
Gouldovo razumevanje kulturne apologetike pruža
korisno polazište jer povezuje hrišćansku poruku sa ljudskom čežnjom za
lepotom, istinom i dobrotom (Gould, 2019, pogl. 4). Primenjen na mikro-drame,
ovaj pristup poziva crkvu da ozbiljno shvati privlačnost emocionalno snažnih
priča. Njihova privlačnost može izražavati čežnju za dubljim i potpunijim
životom, u kojem dobro pobeđuje, ranjivi nalaze pomoć, a potlačeni doživljavaju
slobodu. Istovremeno, gledaocima je potrebna pomoć da razmotre šta neku priču čini
vrednom njihove pažnje. Pripovest može privući interesovanje, a da pritom ne
ponudi istinit ili dostojanstven prikaz ljudskih odnosa. Hrišćanska pouka može
pomoći vernicima da razlikuju neposrednu privlačnost priče od pogleda na
ljudski život koji ona prenosi.
Takvo rasuđivanje zahteva više od intelektualne
pouke. U sedmom poglavlju knjige Cultural
Apologetics Gould se oslanja na Džejmsa K. A. Smita kako bi objasnio da
ljude oblikuju priče, ponavljane prakse i navike koje usmeravaju njihove
ljubavi i maštu. Vernici zato treba da razmotre da li dopuštaju da te dimenzije
života prvenstveno oblikuju zabava generisana veštačkom inteligencijom i
komercijalni prioriteti ili ih svesno neguju kroz jevanđelje. Razumevanje
jevanđelja treba da bude praćeno praksama kroz koje njegova priča postaje deo
svakodnevnog života (Gould, 2019, pogl. 7). U odnosu na digitalnu zabavu, ovaj
pristup poziva vernike da preispitaju i ono što gledaju i navike usmeravanja
pažnje koje razvijaju.
Crkve mogu odgovoriti poučavanjem i razgovorima u
malim grupama koji povezuju rasuđivanje o medijima sa svakodnevnim učeništvom.
Učesnici mogu razmotriti čiju perspektivu priča omogućava da razumemo, kako
prikazuje nasilje ili poniženje i da li se njen rasplet zasniva na osveti,
dominaciji, pomirenju ili brizi za drugoga. Uz takvo promišljanje, Gould
naglašava ponavljane prakse čitanja Pisma, molitve, bogosluženja i služenja kao
sredstva obnove hrišćanske mašte (Gould, 2019, pogl. 7). Ove prakse mogu pomoći
vernicima da razvijaju pažnju prema Bogu i stvarnim ljudima, utemeljujući svoj
odnos prema medijima u odnosima u kojima se ljudsko dostojanstvo prepoznaje i
poštuje.
Mogućnost boljih priča
Hrišćanski odgovor na mikro-drame generisane
veštačkom inteligencijom treba da prepozna njihov potencijal kao zabave koja
podstiče saosećanje, preispituje predrasude i potvrđuje ljudsko dostojanstvo.
Tokom pripreme ovog rada naišao sam na kanal Western Tales Movies kao primer
pripovedanja oblikovanog hrišćanskim vrednostima. Prema podacima o kanalu koje
sam pregledao, osnovan je 5. oktobra 2026. i objavio je osam videa, privukavši
više od 800.000 pregleda tokom prvih dvadeset dana (Western Tales Movies, bez
dat.). Njegove priče su sentimentalne moralne pripovetke smeštene na američki
Zapad devetnaestog veka i predstavljene u formi kratkih filmova.
Ovde razmatram primer A Poor Widow Fed a Freezing Stranger—Unaware He Was the Territory’s
Richest Rancher („Siromašna udovica nahranila je promrzlog stranca, ne
znajući da je najbogatiji rančer u toj oblasti“). Iako je ovaj video samostalan
kratki film, a ne serijalizovana mikro-drama, pokazuje kako srodni oblici
pripovedanja generisanog veštačkom inteligencijom mogu ponuditi konstruktivne
narativne pristupe primenljive na mikro-drame. Klara Doson, siromašna udovica
koja brine o dvoje dece, prima stranca tokom mećave i deli sa njim ono malo
hrane i topline što ima. Ne znajući da je on bogati rančer Henri Volš, postupa
bez očekivanja nagrade. Tokom noći Henri posmatra Klaru dok čita Pismo i moli
se, što ga podseća na primer njegove majke. Uprkos svom materijalnom bogatstvu,
prepoznaje da Klara poseduje duhovno bogatstvo koje nedostaje njegovom životu.
Počinje redovno da je posećuje i na kraju joj pomaže u teškoj situaciji
(Western Tales Movies, 2026).
Iako priča zadržava poznate elemente romanse i
spasavanja, Klarina velikodušnost daje joj aktivnu moralnu ulogu pre nego što
Henri ponudi pomoć. Njegovo bogatstvo omogućava mu da pomogne, ali ne utvrđuje
automatski njegovu moralnu vrednost. Pripovest tako pruža priliku za
razmišljanje o gostoprimstvu, dobroti koja podrazumeva žrtvu i odgovornosti
utemeljenoj u hrišćanskoj veri. Poznati narativni obrasci postaju sredstva za
usmeravanje pažnje prema dostojanstvu i potrebama drugih.
Ovo razmatranje ne procenjuje umetnički kvalitet
izabranog videa ili drugih produkcija koje slede sličan model. Njegova svrha je
da prikaže konstruktivan pristup mikro-dramama generisanim veštačkom
inteligencijom, u kojem emocionalna privlačnost služi priči o veri, saosećanju
i moralnoj odgovornosti.
Zaključak
Mikro-drame generisane veštačkom inteligencijom
unose nasleđene kulturne priče u okruženje produkcije i distribucije oblikovano
brzinom, obimom i nadmetanjem za pažnju. Ovaj spoj može podstaći ponavljanje
pojednostavljenih predstava, naročito kada nasilje, poniženje ili seksualna
pretnja služe kao neposredan emocionalni mamac. Iako ovaj rad ne utvrđuje
posledice po publiku, prepoznaje razloge za razmatranje načina na koji ove
priče predstavljaju ljude i oblikuju predstave o prihvatljivom ponašanju.
Hrišćanski odgovor treba da poveže kritičko
rasuđivanje sa konstruktivnim angažovanjem. Odgovornost obuhvata stvaraoce i
platforme, dok porodice i crkve mogu osposobljavati gledaoce da procenjuju
sadržaj i razvijaju promišljene navike gledanja. Utemeljen u uverenju da svaki
čovek nosi Božji lik, ovaj odgovor prepoznaje i mogućnost boljih priča, odnosno
pripovedanja koje emocionalnu privlačnost koristi da podstakne saosećanje,
odgovornost i poštovanje ljudskog dostojanstva.
Bibliografija
- Adorno, Theodor W. 1954. „How to Look at Television.“ The Quarterly of Film Radio and Television 8, br. 3 (proleće). https://doi.org/10.2307/1209731.
- Advanced Television. 2026. „Forecast: Vertical Video to Hit $150bn in Revenue in 2026.“ 13. avgust. Pristupljeno 22. oktobra 2026. https://www.advanced-television.com/forecast-vertical-video.
- Amnesty International. 2023. Driven into Darkness: How TikTok’s ‘For You’ Feed Encourages Self-Harm and Suicidal Ideation. Novembar. Pristupljeno 29. oktobra 2026. https://www.amnesty.org/en/documents/POL40/7350/2023/en/.
- Boeker, Maximilian, i Aleksandra Urman. 2022. „An Empirical Investigation of Personalization Factors on TikTok.“ U Proceedings of the ACM Web Conference 2022. New York: Association for Computing Machinery. Pristupljeno 29. oktobra 2026. https://doi.org/10.1145/3485447.3512102.
- Cao, Gengchen, i dr. 2026. „Audience in the Loop: Viewer Feedback-Driven Content Creation in Micro-drama Production on Social Media.“ U Proceedings of the 2026 CHI Conference on Human Factors in Computing Systems. New York: Association for Computing Machinery. https://doi.org/10.1145/3772318.3790592.
- Care for the Family. Bez dat. „Left to Their Own Devices?“ Pristupljeno 31. oktobra 2026.
https://www.careforthefamily.org.uk/events/tourevents/left-to-their-own-devices/.
- Chen, Hao. 2023. „Title Matters: Impacts of Titles on User Engagement in Short Video Platforms.“ DBA disertacija, Singapore Management University. https://ink.library.smu.edu.sg/etd_coll/479.
- Gould, Paul M. 2019. Cultural Apologetics: Renewing the Christian Voice, Conscience, and Imagination in a Disenchanted World. Grand Rapids, MI: Zondervan.
- Hanney, Roy. 2026. „New Directions in Vertical Storytelling: Creative Shifts in Micro-drama for Mobile Audiences.“ Media Practice and Education (septembar). https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/25741136.2026.2705748.
- Harris, Sam. 2026. „A Coin Toss for the Future.“ Razgovor sa Ryanom Greenblattom. Making Sense, septembar. https://www.samharris.org/podcasts/making-sense-episodes/494-a-coin-toss-for-the-future.
- Hilton, James L., i William von Hippel. 1996. „Stereotypes.“ Annual Review of Psychology 47. https://doi.org/10.1146/annurev.psych.47.1.237.
- Horkheimer, Max, i Theodor W. Adorno. 2002. Dialectic of Enlightenment: Philosophical Fragments. Uredio Gunzelin Schmid Noerr. Preveo Edmund Jephcott. Stanford, CA: Stanford University Press.
- Miao, Fengchun, i Wayne Holmes. 2023. Guidance for Generative AI in Education and Research. Paris: UNESCO. https://unesdoc.unesco.org/ark:/48223/pf0000386693.
- Mulier, Lana, Hendrik Slabbinck i Iris Vermeir. 2020. „This Way Up: The Effectiveness of Mobile Vertical Video Marketing.“ Konferencijski rukopis.
- OpenAI. 2022. „Introducing ChatGPT.“ Pristupljeno 20. oktobra 2026. https://openai.com/index/chatgpt/.
- OpenAI. 2026. „The Hugging Face
Incident and the Road Ahead.“ Pristupljeno
20. oktobra 2026.
https://openai.com/index/hugging-face-incident-and-the-road-ahead/.
- Pulliam-Moore, Charles. 2026. „Character.AI Wants a Piece of the Microdrama Pie.“ The Verge, jul. Pristupljeno 23. oktobra 2026. https://www.theverge.com/entertainment/962897/character-ai-series-microdrama-vertical-video.
- Ramachandran, Naman. 2025. „The Vertical Revolution: How Microdramas Became a Multi-Billion Dollar Global Phenomenon.“ Variety, oktobar. https://variety.com/2025/tv/news/global-microdrama-boom-1236560947/.
- Sajadieh, Sha, Loredana Fattorini,
Raymond Perrault, Yolanda Gil, Vanessa Parli, Lapo Santarlasci, Juan Pava i dr.
2026. The AI Index 2026 Annual Report.
Stanford, CA: Stanford University, Institute for Human-Centered AI. Pristupljeno 20. oktobra 2026.
https://hai.stanford.edu/assets/files/ai_index_report_2026.pdf.
- Trueman, Carl R. 2024. To Change All Worlds: Critical Theory from Marx to Marcuse. Nashville, TN: B&H Academic.
- UNESCO. 2023. Guidelines for the Governance of Digital Platforms: Safeguarding Freedom of Expression and Access to Information through a Multistakeholder Approach. Paris: UNESCO. https://unesdoc.unesco.org/ark:/48223/pf0000387339.
- UNESCO i IRCAI. 2024. Challenging Systematic Prejudices: An Investigation into Gender Bias in Large Language Models. Paris: UNESCO; Ljubljana: IRCAI.
- Vallor, Shannon. 2024. The AI Mirror: How to Reclaim Our Humanity in an Age of Machine Thinking. New York: Oxford University Press.
- Wanvari, Anil NM. 2026. „Three Seconds to Hook, Eight Episodes to Pay: The New Grammar of the Microdrama.“ Indiantelevision.com, oktobar. Pristupljeno 31. oktobra 2026. https://indiantelevision.com/iworld/guest-column-three-seconds-to-hook-eight-episodes-to-pay-the-new-grammar-of-the-microdrama/.
- Western Tales Movies. Bez dat. YouTube kanal. https://www.youtube.com/@WesternTalesMovies/videos.
- Western Tales Movies. 2026. A Poor Widow Fed a Freezing Stranger—Unaware He Was the Territory’s Richest Rancher. YouTube video. Pristupljeno 1. novembra 2026. https://www.youtube.com/watch?v=23_IvwgkRRg.

Нема коментара:
Постави коментар