Kolika je moja kutija ili raznoliko a jedinstveno!

Da li smo mi jedini na svetu koji su ovo doživeli sa Hristom? Jedini u ovom gradu? Smešne misli, ali devedesetih, kada sam počeo moj put vere, nisam poznavao puno drugih sličnih meni, osim ljudi iz Hrišćanske zajednice. Iskustvo koje sam doživeo kada sam se prvi put molio da mi Bog oprosti grehe, da očisti moje srce, da postane moj Spasitelj i Gospodar - bilo je toliko posebno, drugačije, neopisivo. Kao da sam otkrio skriveno blago - tako Gospod i govori o novom životu, Matej 13:44 - "Kraljvstvo nebesko je kao blago skriveno u njivi: čovek ga nađe, sakrije, proda sve što ima i kupi tu njivu". Dao bih sve zbog onoga što sam doživeo, tog osećaja, saznjanja, iskustva da ti je duša konačno cela - ali ako ima i drugih koji su to doživeli, ja ih pre nisam susretao...

Danas sam na Balatonu, Mađarska, na konferenciji predstavnika Alfa kursa iz Evrope i Bliskog istoka. Slavimo zajedno Boga. Različiti narodi od Jermenije do Islanda, od Libije do Norveške. Različite crkve, tradicije, načini izražavanja - a ipak jedno. Neminovno sam se setio sličnog iskustva - tu blizu Balatona, nekoliko desetina kilometara od ovog mesta, na susednom jezeru (Valenca), davne 1994-te godine. Moja prva hrišćanska konferencija u životu.

Konferencija studenata iz cele Evrope (EUS- Evanđeosko Udruženje Studenata). Ne sećam se teme, ne sećam se naučavanja, ne sećam se radionica, ne sećam se imena ljudi koji su bili na konferenciji. Sećam se međutim slavljenja, momenata kad smo zajedno, pesmom, upućivali naše molitve Bogu. Posmatrao sam ih. Jedni bi tiho, mirno pevali, sa izrazom dostojanstva. Druge sam video često na kolenima u toku tih pesama. Treći uzdignutih ruku, iz sveg glasa... Četvrti igrajući, tapšući, skačući. Često pored osobe koja je na kolenima igrala bi i vrtela se druga osoba. Svako je izražavao svoj doživljaj Boga na njegov način. Ta slika različitosti i jedinstva je rodila u meni jednu duboku ljubav - volim Hristovu crkvu takva kakva jeste, raznolika a jedinstvena.

Naučio sam odmah na početku: jedinstvenost ne znači uniformnost. To je i logično: ako verujemo da je Bog stvorio čoveka po svome obličju (što ja verujem), mi u isto vreme vidimo da se svaka osoba razlikuje po izgledu, karakteru... svi stvoreni po jednom obličju a razlikujemo se. A ipak svi odražavamo jednu istu Slavu - obličje Živog Boga.  Stvoreni smo po Božijem obličju a razlikujemo se. Ako je tako, onda je i logično da Boga ne može odraziti jedna crkvena grupa, ma koliko bila sjajna. Bog je više od toga. Svaka crkva doprinosi slici Boga na svoj način, svaka dodaje deo slike, uklapa puzlu. Samo zajedno u našoj različitosti dajemo sliku jedinstvenog Boga.

Različitost teologije je bogatstvo, ne nedostatak kako ljudi često misle. Nemoguće je jednim teološkim konceptom objasniti Boga, jer onda je Bog sveden na nivo teologije jedne grupe - previše usko, previše ljudsko. Bog čiju volju možeš da objasniš nije Bog, nego slika čoveka. Često u Pismu mi nalazimo da važe suprotnosti - Hristos kaže na jednom mestu "Ko nije sa nama protiv nas je" a na drugom "Ko nije protiv nas, sa nama je". Protivrečnost? Ne. Jednostavno važi i jedno i drugo. Ili stalna debata oko slobode ljudske volje i predodređenja za spasenje? Šta je istina? U Pismu nailazimo na oba stava, i obe strane u raspravi imaju snažne argumente. Možda zato što je na neki božanski način istina i jedno i drugo? Bog je širi od određene teološke pozicije, i određene prakse crkve (način na koji radimo to što radimo). Naravno, određene stvari koje se tiču spasenja, dela Hristovog, ličnosti Boga su jasne, ali u mnogim oblastima izgleda da postoji više mogućnosti.

I zato volim Crkvu Hristovu, različitu kakva jeste. Jedan igra, drugi kleči, treći je u miru, a sve to proslavlja Hrista. Samo zajedno mi jesmo ono što trebamo biti.

Danas ponovo u istom okruženju - Mađarska, konferencija. Ponovo isto iskustvo raznolikosti. Volim to. Jedan igra, razmahao se. Drugi u miru. Oboje zajedno slave vaskrslog Hrista. Izražavaju svoje oduševljenje, radost, posvećenost na sasvim različit način, a opet legitimno. Ja volim eksploziju oduševljenja, plešem, tapšem... ali cenim moga brata i sestru pored mene koji slavi Boga na drugačiji način. Samo zajedno mi slavimo Boga, jer istina nije ni u plesu, ni u miru, istina je da Bog voli da mi zajedno slavimo Boga. Zato volim Hristovu crkvu.

 Umara me pokušaj ljudi da mi nametnu njihov pogled kako duhovnost treba da izgleda, spremnost da kritikuju sve moguće što se ne uklapa u njihovu kutiju. Kada bi samo hrišćani naučili da cene jedni druge, i prihvataju različitost umesto da pokušavaju da sve strpaju u svoju kutiju kako duhovnost treba da izgleda? Kutiju kako ljudi treba da slave Boga,

kako da propovedaju, kako da se oblače... ukrašenu ukrasnim papirom "duhovnosti" i "ispravnosti", što zapravo nije ništa drugo nego ljudski pokušaj da se nešto definiše i spusti u ljudske okvire. Gnjavatori koji ubijaju milost! Bog je veći od toga, i crkva je veća od toga.

Nadam se da vodim crkvu koja mi je poverena u tom pravcu, da svako može da ima mesto, da može da se izrazi. Nadam se da kao pastor dajem tu poruku ljudima - naš Bog je veći od naše male kutije. I konačno, nadam se da i u ovom blogu dajem tu poruku slobode i raznolikosti. Volim crkvu Hristovu raznoliku kakva jeste, verujem u nju, podsećam se toga, i ispovedam to ponovo! Apostol Pavle kaže čudesne reči u Efescima 1:22-23: "I sve je podčinio pod Njegove noge i postavio ga nad svime da bude glava Crkvi, koja je Njegovo telo, punoća Onoga koji ispunjava sve u svemu." Da li si ikada razmišljao o veličini ovih reči? Crkva je punina Božijeg dela kroz Hrista! Čudesno! Nerazumljivo! Ali ukazuje na veličinu Crkve Hristove - ne moje denominacije, nego Njegovog tela raznolikog kako već jeste. Volim Crkvu Hristovu kada je tako sagledam! Kada proširim moju kutiju! Ti?  

Nadgrobni spomenik nad živima

Kapsula korišćena za izvlačenje rudara
2010-te, spaseno je 33 rudara iz rudnika Sant Jose, u Atakama pustinji. Posle eksplozije u rudniku, rudari su ostali zatrpani na dubini od 500 metara. 68 dana kasnije, posle herojske borbe rudara, ali i spasioca, izvučeni su na površinu zamlje (ako nekog interesuju detalji možete to pročitati OVDE). 

Radi se o više rekorda: 
- najduže provedenom vremenu ispod zemlje, 
- o operaciji spasavanja sa najveće dubine, 
- inovacije primenjene prilikom spasavanja ravne su onima primenjenim prilikom leta u svemir - herojsko delo. 

Kako je tekla operacija spasavanja?
Posle neseće danima nije bilo znaka da je iko preživeo. Dubina na kojoj su bili zarobljeni, geološka nestabilnost rudnika stvarala je sumnju da je iko ostao živ. Spasioci su bušili, pokušavajući da dopru do mogućeg mesta gde bi se mogli nalaziti preživeli, bezuspešno. 

Sedamnaest dana bez znaka o živima. Kada je nestala nada da će ih pronaći žive, prilikom izvlačenja bušilice kojom su bušili na određenoj lokaciji, pronašli su zalepljenu poruku - "Mi smo sigurni u skloništu, nas 33". I operacija spasavanja je počela.