Savremeni prevod Svetog pisma - prvo izdanje

Prva Biblija koju sam držao u rukama (pre dvadeset i nešto godina) je bio prevod Daničić/Karadžić. Daničićev prevod Starog zaveta - preveden 1865. godine, Karadžić Novi zavet - preveden 1847. Iako je ovaj prevod nekada bio savremen, i nesumnjiv je njegov značaj na razvoj savremenog srpskog jezika, meni je bio nerazumljiv. Pojedine reči nisam poznavao (npr. narod stade u oko - podigli su logor, kamp), oblik reči je bio arhaičan, konstrukcija rečenica nejasna. Često sam prvo morao da prevedem reči i rečenice da bi razumeo tekst. No to mi je 1994.-te bio jedino dostupno.

Druga Biblija na srpskom jeziku, je bila prevod Luje Bakotića, iz 1933. godine. Kao student, u vreme inflacije (1995.), platio sam ga skupo - 50 nemačkih maraka (danas bi to bilo preko 100 eura). Želeo sam da imam Bibliju koju lako čitam. Bakotić je bio delimični odgovor, jezik je bio jasniji, ali tekst često pogrešno preveden, događaji nejasno prevedeni, i uticaj prevodiočevog govornog područja (Srbin iz Like), je bio evidentan. Tako je Nemija jahao na živinčetu (magare), što je kod mene, u Vojvodini, uvek stvaralo sliku Nemije na kokoški (živina). No sa Bakotićem družim se već 22 godine.

Ekesperimentisao sam i sa drugim prevodima - Hrvatski prevod Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti (Dobar prevod, odustao sam od nje zbog uticaja na moj govorni jezik, primetio sam da počinjem da upotrebljavam hrvatske umesto srpskih reči. Nisam nacionalista, da me neko ne shvati pogrešno, ali sam smatrao da kao propovednik u Srbiji treba da propovedam na srpskom jeziku.). Od pre nekoliko godina dostupan mi je bio i Šarićev prevod, kao verzija štampana u Bosni, ali me on nikada nije privlačio zbog ličnosti prevodioca. Tu su bili i razni Novi zaveti - Čarnić, Stefanović, Sinodov. Pokušao sam da čitam Bibliju i na Engleskom - NIV, GNB...

Treća Biblija na srpskom jeziku jeste i povod pisanja ovog bloga - Savremeni Srpski prevod Biblije, u izdanju Biblijske Lige. Još uvek neobjavljen. Dobio sam nedovršeni primerak ovog prevoda (pre manje od dve nedelje), još uvek je u štrampi, ako Bog da za koji dan je štampa gotova. Biblije će biti dostupne od sredine marta meseca, početni tiraž 5.000 komada, a u maju još toliko. Za početak će biti distribuirane vernicima evanđeoskih crkava u Srbiji, a kasnije i šire. Ovo je moje prvo pisanje o ovom prevodu - planiram da napišem još koji blog, i iznesem moje mišljenje o kvalitetu prevoda, a sada za početak kratko, nekoliko uočenih stvari, tek posle nekoliko dana druženja, čisto da vam zagolicam maštu i da ga sa nestrpljenjem čekate (neću se baviti pitanjem tačnosti prevoda, o tome sledeći put). 

Izdavač je Međunarodna Biblijska Liga (Bible League International). Ime prevodioca za sada nije još dostpuno javnosti, mislim zbog politike izdavačke kuće, koja želi da ime prevoda više ne bude vezano za prevodioca nego da bude poznato kao Savremeni srpski prevod, skraćeno SSP, kao što je to uobičajno za savemene prevode (NIV, GNB...). 

Prevod nije direktno sa originalnih jezika, nego je zasnovan na originalnim jezicima, kako piše u predgovoru prvog izdanja. Stari zavet, tj njegov prevod, zasnovan je na takoznanom hebrejskom masoretskom tekstu iz najnovijeg izdanja dela Biblia Habraica Stuttgartensia iz 1984. godine, stim što je u nekoliko slučajeva prihvaćen tekst ih Kumranskih rukopisa ili iz Septuaginte, starogrčkog prevoda Starog zaveta. Prevod Novog zaveta zasnovan je na delu Greek New Testament (IV revidirano izdanje, 1993), koji je izdala kuća United Bible Sociaties, i Nestle-Alandovom Novum Testamentum Graece (XXXVII izdanje, 1993.). Kako napominje prevodioc, sporadična odstupanja od grčkog teksta datog u ovim delima zasnovana su na najnovijim saznanjima biblijske nauke.

U načelu, ovo je savremeni trend prevođenja Biblije, pri kome se koriste pomagala, kritička izdanja, koja služe kao osnova prevoda Biblije na govorne jezike širom sveta. Samim tim prevod je kvalitetniji jer ne zavisi od prevodiočevog poznavanja starogrčkog ili hebrejskog jezika, nego osnovu za prevod priprema tim poznavalaca, eksperta za te jezike, a ostali koriste njihovo znanje - kritička izdanja. Kvalitet prevoda je samim tim ujednačen, navedene su moguće varijacije značenja reči, pouzdanost tekst - da li je odeljak prisutan u svim drevnim verzijama Biblije. Bilo bi interesantno videti prevod direktno sa hebrejskog, ili starogrčkog, ali pitanje je koliko imamo ljudi dovoljno sposobnih za to delo, da poznaju dobro stare jezike, biblicistiku, istoriju starog sveta, arheološka istraživanja istog, dobro poznaju savremeni srpski jezik, i teološki su neostrašćeni (što nije slučaj kod pojedinih prevoda (čitaj Sinod), gde se često kao ključ prevoda koristi dogmatski pristup, a ne jezički). Tako da, moj prvi komentar - korišćenje pomagala u ovom slučaju je veliki plus, iako nije prevod sa orginalnih jezika. 

Veliki plus ove verzije prevoda su i dodatci:
- Fusnote sadrže napomene o pouzdanosti teksta, tumačenje i prevod imena mesta, geografske odrednice, napomena o merama korišćenim u Svetom pismu i pretvaraju meru u savremene merne jedinice... Takodje ako postoji mogućnost višeznačnosti reči, u fusnoti se nude ostale opcije.
- Naslovi i unakrsne odrednice što pomaže u razumevanju teksta prilikom čitanja a takodje ukazuje na srodne tekstove u drugim delovima Pisma. 
- Na kraju se nalaze mape, i glasar/rečnik sa objašnjenjima najvažnijih menje poznatih reči. 

Što se tiče jezika, uočavam veliki napredak što se tiče čitljivosti. Tekst se lako čita, smatram da je preveden u duhu srpskog govornog jezika, nema problema sa razumevanjem reči kao kod strarijih prevoda, niti lomljenja jezika prilikom glasnog čitanja. A sada dolazim do mana - nisam siguran da je prevodioc u svakoj situaciji izbegao uticaj drugih balkanskih jezika (hrvatskog) prilikom prevoda. Nisam lingvista i ne mogu da sudim, ali pojedine reči mi izgledaju kao hrvatizmi (što meni lično ne smeta). Komentarišem ovo posmatrajući značaj prevoda Svetog pisma na govorni jezik, gde su takvi prevodi postavljali standard jezičkih reformi. Prilično sam siguran da ovaj prevod neće poslužiti u tu svrhu i da će stručnjaci za srpski jezik pronaći dosta mana. Umesto Savremenog srpskog jezika može da nosi titulu Savremenog srpskog govornog jezika. Velika i dragocena pomoć u razumevanju, čitanju, ali ne i nosilac reformi.

I nekoliko tehničkih napomena, više kritika - izbor fonta nije najsretnije rešenje, silne kvačice čine tekst teže čitljivim, a tome doprinosi i kvalitet papira (providi se tekst sa druge strane). Povez čini mi se prilično kvalitetan (možda to nekome ne izgleda značajno ali za ljude koji 365 dana godišnje čitaju Bibliju u svojoj dnevnoj pobožnosti, podvlače bitne odeljke, dopisuju beleške na margine, kvalitet poveza je i te kako značajan - ne želimo svakih godinu dana menjati Bibliju koju koristimo).

I to je prvi uvid u novi prevod Biblije. Radostan momenat za ljude koji uživaju u čitanju Biblije i koji su do sada imali problem da izaberu koji prevod da koriste. Lično, mislim da se moja potraga za prevodom završava na duže vreme - zadovoljan sam onim što imam u rukama, prevod je odgovor na potrebe vernika u Srbiji. Neće više biti potrebno razjašnjavati jezik da bi razumeli poruku, događaji su tačno i razumljivo prevedeni, ispravljene su greške u prevodu prethodnih prevoda. Osim toga izdavači su spremni da koriguju prevod u kasnijim izdanjima pa će se broj grešaka, čak i lingvističkih umanjiti u budućnosti. 

I na kraju lična napomena - velikim delom iza ovog prevoda stoje novosadski pastori Evanđeoskih crkava. Godinama se nalazimo na molitvenom doručku, jednom mesečno. Nekada su ti sastanci blagoslov, nekada znaju biti teret, i na površinu isplivaju naša neslaganja. Ponekada sam razmišljao da ne želim nikada više da se pojavim na tim sastancima. Drugi put bi radosno išao da se susretnem sa drugim vođama. Kao crkva - uprkos svim problemima pre nekoliko godina razgovor o potrebi za Biblijom na savremenom srpskom jeziku, pretvorio se u lobiranje (znali smo da postoji prevod ali nije bilo spremnosti da se on objavi) u Biblijskim društvima, i pored sve naše nesloge i sloge, konačno se javio i plod naših sastanaka. Kao crkva, puni smo mana, ali Bog sve vodi na dobro, i čini veličanstvena dela. Hvala Bogu za moje kolege i koleginice, pastore Novog Sada. 

Šta imaš u torbi?

Šta imaš u torbi? Obično pitanje, ništa posebno. Može li ikakva duhovna poruka doći iz takvog pitanja? Ni ne razmišljamo o tome.

Često putujem, i dok ovo pišem na putu sam. Imam sistem pakovanja, i retko potrošim više od petnaestak minuta na pakovanje. Ranije bi potrošio više sati, razmišljao šta da nosim. Sada ubacujem stvari po uhodanom sistemu, ne razmišljam više o sadržaju.    

U utorak, imao sam privilegiju da slušam jednog od, kako ja smatram, heroja vere današnjeg vremena - Bil Hajbelsa. Bil je pastor jedne od najvećih lokalnih crkava današnjice - Vilov Krik, Čikago. Dvadeset hiljada ljudi dolazi na nedeljne sastanke. Čovek iskustva, dubok u svom razmišljanju... Njegove knjige su duboko uticale na moj život. Obradovao sam se pozivu da ga slušam uživo, hvala Global Leadership Summit na pozivu! Naučio sam puno, ali ono što želim da napišem jeste priča o dve torbe.

Četiri proročke slike iz istorije Novog Sada

Danas je 1. februar, Dan Grada Novog Sada. Moj grade, sretan ti 275 rodjendan. Tim povodom, četiri slike iz istorije Novog Sada, četiri proročke slike. 

SLIKA 1: MESTO GDE JE ZLO STALO

Između 1526. i 1687. godine, područje Novog Sada je bilo u sastavu Osmanskog (Turskog) carstva. Turci su vladali ovim krajevima preko 150 godina, i u njihovoj vlasti je bila teritorija sve do iza Budimpešte. Petrovaradin je ostao u osmanskom posedu sve do Velikog bečkog rata (1683-1699. godine), kada ga osvajaju Austrijanci (Habzburzi).

Pokušavajući da povrate izgubljenu tvđavu, Turci započinju nekoliko pohoda, ali doživljavaju strahovite poraze u bici kod Slankamena (1691. godine) i bici kod Sente (1697. godine), a usled loših vremenskih prilika napuštaju opsadu Petrovaradina 1694. godine. U nastojanju da izmeni odluke Karlovačkog mira, Osmansko carstvo preduzima novi pohod na Austriju i ključna bitka s dešava na široj teritoriji Novog Sada.

Princ Eugen Sevojski došao je Futog, 9. Jula 1716, sa 42.000 pešaka i 23.000 konjanika, a u Petrovaradinskoj tvrđavi je boravilo 8.000 vonjika. Tokom, 26, 27, i 28. jula Veliki vezir Damid Ali-Paša je prešao Savu sa oko 120.000 vojnika. Bitka između Austrijanaca i Turaka se odigrala kod Petrovaradina početkom avgusta 1716. godine, a okončala se velikim turskim porazom, posle čega Osmansko carstvo (i islamski uticaj) definitivno nestaje sa ovih prostora. Mnogi potesi u okolini Petrovaradina i danas nose nazive koji datiraju iz turskog perioda: Vezirac, Alibegovac, Mišeluk, Tekije, itd. 

Bitka kod Petrovaradina, bakrorez
Istorijski izvori govore da su Turci izgubili bitku zbog iznenadne panike koja je zahvatila turske redove, i da su počeli bez nekog značajnog razloga da se povlače, što je iskoristila austrijska vojska (sačinjavali su je Austrijci, Mađari i Srbi) i nanela strahovit poraz. Legenda govori da je tog dana padao sneg, ali verovatno je bila ogromna oluja koja je donela hladno vreme i zbunila tursku vojsku.

Značenje: Turci i Islam se od tog momenta povlače iz Evrope. Više ne uspevaju da značajno ugroze Evropu, nego se sve više i više povlače. Džamije koje su postojale u Vojvodini i Mađarskoj, sada postoje samo kao spomen u knjigama. Ključ je bila bitka kod Petrovaradina.

SLIKA 2: IME NOVI SAD 

Na početku hazburške vladavine krajem 17. veka, građanima pravoslavne veroispovesti bilo je zabranjeno da stanuju u Petrovaradinu. Srbi su, zbog toga, 1694. godine osnovali novo naselje na levoj obali Dunava, današnji Novi Sad. Najstarije ime naselja na levoj obali Dunava bilo je Racka varoš (Ratzen Stad), a korišćen je i naziv Petrovaradinski Šanac (Peterwardeiner Schantz).

Marija Terezija, austro-ugarska kraljica, 1. februara 1748. godine dodeljuje gradu status slobodnog grada, grb i novo ime. Tekst objave o proglašenju gradom glasi:

„Mi, Marija Terezija, Božjom milošću carica rimska, a kraljica Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Rame, Srbije, Galicije, Lodomerije itd. itd. dajemo glasom ovoga pismena na znanje svakome, koga se tiče [...] da taj toliko puta spominjani naš Petrovaradinski kameralni grad, koji leži na drugoj strani Dunava u bačkoj županiji na zemljištu Sajlovo, silom naše kraljevske moći i ugleda iz ranije navedenih razloga [...] učinimo svojim slobodnim kraljevskim gradom i da ga uvrstimo, primimo i upišemo u broj, krug i red ostalih naših slobodnih kraljevskih gradova naše kraljevine Ugarske tako i naših naslednih zemalja, ukidajući mu dosadašnje ime Petrovaradinski Šanac, nađosmo za dobro da se ubuduće zove i da mu naslov bude Neoplanta, mađarski Újvidék, nemački Neu-Satz, srpski Novi Sad i bugarski Mlada Loza.“

Značenje: Neoplanta, na latinskom je „nova biljka“, odnosno na srpskom Novi Sad „nova bašta, zasad“, ili „mlad vinograd“. Za Grke je to „novi život“, za Mađare „novi vidik“, Nemci su mu dali ime „novi rasadnik“. 

SLIKA 3: GRB NOVOG SADA

Novi Sad je status grada dobio 1.februara 1748. godine, a istog dana je dobio i sadašnje ime i grb. U to vreme Novi Sad je bio deo Austo-Ugarske monarhije, a grb je dodelila Austro-Ugarska carica Marija Terezija.

Grb Novog Sada predstavlja štit barokne forme, u čijem se gornjem plavom polju nalaze tri okrugle kule bakarne boje. Na svakoj kuli se nalazi šest otvorenih prozora. Srednja kula je nešto viša i šira, a nad njom je bela golubica u letu (Nojev golub), koja u kljunu nosi maslinovu grančicu. U donjem 
zelenom polju ispod kule se nalazi sedam traka, četiri srebrne i tri plave, koje simbolizuju reku Dunav. Okolo periferije štita stoji natpis: „Pečat kraljevskog slobodnog grada Novog Sada“ (lat. Sigillum Regiae Liberaeque Civitatis Neoplantensis).

Značenje grba je sledeće: Posle potopa, Noje je pustio golubicu iz broda da proveri da li je potop završen (zapisano u knjizi Postanja, Sveto Pismo), a njen povratak sa grančicom u kljunu, značio je da je zemlja počela da se suši. Na grbu Novog Sada simbolika je sledeća: ispod grada je Dunav koji plavi, slika poplave zla, koje su doneli Turski ratovi (XV-XVII vek), koji su zbrisali stanovnike ovoga kraja. Posle velikog potopa nastao je blagosloveni mir, a nastanak Novog Sada, novog slobodnog kraljevskog grada, je bio prvi simbol obnove i razvoja. Golubica simboliše da je potop zla završen, da su nastala nova vremena. 

SLIKA 4: VRATA NARODA

Prva naselja na teritoriji Novog Sada datiraju od mlađeg kamenog doba - neolita (od oko 4500. godine pne.). Pored područja Petrovaradina, na kojem su nađeni tragovi naselja iz skoro svih epoha, na Bačkoj strani Dunava (na Klisi, Slanoj Bari, Starom gradu, Detelinari) takođe su pronađeni tragovi praistorijskih naselja. U 4. veku pre nove ere se na području današnjeg Novog Sada pojavljuju Kelti - Skordici, koji na desnoj obali Dunava, na području današnjeg Petrovaradina, podižu utvrđenje, a tragovi Kelta pronađeni su i na području Detelinare (prilikom seobe u Malu Aziju – novozavetna Galatija). Zatim se, u 1. veku pre nove ere, na ovom području pojavljuju Rimljani, koji u 1. veku nove ere na desnoj obali Dunava podižu prvu veću tvrđavu pod imenom Kuzum (Cusum) i uključuju je u provinciju Panoniju. U Bačkoj, od 1. veka nove ere stanovalo sermatsko pleme Jazigi.

U 4. veku, u doba Sobe naroda utvrđenje Kuzum je porušeno od strane Huna, a ovo područje zatim dolazi pod vlast Ostrogota (5. vek), Gepida (5-6. vek), Longobarda (6. vek), Vizantije (koja u 6. veku obnavlja utvrđenje Kuzum i daje mu ime Petrikon), Avara (6-8. vek) i  Franaka (8. vek). Sredinom 6. veka, područje naseljavaju Sloveni. U 9. veku, tvrđava Petrikon (ili na slovenskim jezicima - Petrik) ulazi u sastav Bugarskog carstva, a u 11. veku tvrđava ponovo postaje deo Vizantije, da bi, posle borbi Vizantije i Mađara, krajem 12. veka, ušla u sastav srednjovekovne Kraljevine Ugarske. 

Između 1526. i 1687. godine, ovo područje je u sastavu Osmanskog carstva. Tokom osmanske uprave, neka od naselja na bačkoj strani Dunava su iščezla, dok su druga nastavila da postoje i bila su nastanjena Srbima. Petrovaradin je ostao u osmanskom posedu sve do Velikog bečkog rata (1683-1699. godine), kada ga osvajaju Austrijanci (Habzburzi). 

Posle velikih ratova, Vojvodina je bila pusta zemlja, prazna. Austrija je želela da je naseli, i tokom Austrijske vladavine vratili su se mnogi narodi koji su tu pre živeli: Srbi, Mađari, Hrvati, Bugari, Rumuni. Osim njih doselili su i mnogi drugi: Nemci, Jevreji, Romi, Katalonci, Itlijani, Francuzi, Slovaci, Česi, Rusini, Cincari, Grci, Jermeni a u kasnijim vekovima i Makedonci, Albanci, Goranci, Turci...

Pojedini narodi su nestali sa pozornice, Francuzi, Katalonci, Cincari... međutim danas u Vojvodini živi živi preko 25 nacionalnih ili etničkih zajednica. Samo u okolini Novog Sada, svako selo je druga grupa - Veternik (srpski dobrovoljci postradali u I svetskom ratu), Futog (Nemci i Srbi), Kisač i B. Petovac (Slovaci), Budisava (Mađari), Petrovaradin (Hrvati)...

Značenje: Svi narodi su došli u ove krajeve tražeći bolji život. Na početku je bilo jako teško – doseljeni Nemci su u tom periodu imali poslovicu koja je glasila - „Prvima smrt, drugima patnja, trećima hleb“. Drugi su došli bežeći od verskog progonstva u njihovim zemljama (Pravoslavni, Protestanti, Katolici). Vojvodina je bila mesto nove nade.


Podržite Blog KaHristu. Komentarišite. Podelite na društvenim mrežama. Postanite naš čitalac. 


A kakve veze sve to ima sa blogom KaHristu? 


Moja molitva je da Novi Sad ponovo bude mesto gde se zlo zaustavlja, mesto rađanja nove nade, mesto novog rođenja. Prorok Isaija u 58 poglavlju govori: Jer će te Gospod voditi uvek, i sitiće dušu tvoju na suši, i kosti tvoje krepiće, i bićeš kao vrt zaliven i kao izvor kojemu voda ne presušuje. I tvoji će sazidati stare razvaline, i podignućeš temelje koji će stajati od kolena do kolena, i prozvaćeš se: koji sazida razvaline i opravi puteve za naselje. st.11-12. Na razvalinama izgraditi budućnost.
Beređi Dušan Bera