Poslanica Kološanima 3.22-4.1 - Kojem Bogu služiš? (propoved)

Poslanica Kološanima 3.22-4.1 - Kojem Bogu služiš? Propoved održana u Protestantskoj Hrišćanskoj zajednici, u okviru serije "KaHristu". Kom Bogu služiš tj ko je tvoj Bog? Kako to proveriti?

Prethodno predavanje, iz poslanice Kološanima možete poslušati na sledećem LINKU (klikni link).





Današnji tekst je o odnosu robova i robovlasnika. Ako ste ga čitali kući možda se pitate – Kakve to veze ima samnom, danas, u Srbiji, u Novom Sadu? Ne samo da nema robova, nego robovlasništva nije bilo još od Turaka, tamo 1600-to i neke.

Međutim, nadam se da ću vas uveriti da današnji tekst i te kako ima veze sa nama. Jer pitanje ovog teksta nije odbrana i tumačenje robovlasničkih odnosa, nego je pitanje stava našeg srca, zadire duboko u nas i otkriva nam kakvi smo i kom Bogu zapravo služimo – Isusu Hristu ili sebi samima.

Kološanima 3:22-4:1. „22 Robovi, slušajte svoje zemaljske gospodare, ne samo dok ste im pred očima, kao oni što se ulaguju ljudima, nego iskrenog srca, bojeći se Gospoda. 23 Što god činite, činite iz duše,  kao da je za Gospoda, a ne za ljude, 24 znajući da će te za uzvrat od Gospoda dobiti nasledstvo. Gospodu Hristu služite! Jer, onome ko čini nepravdu biće uzvraćeno za ono što je skrivio i tu nema pristrasnosti. 4.1. Gospodari, dajte svojim robovima ono što je pravo i pravično, znajući da i vi imate Gospodara na nebu.“

POSLUŠNOST U NEPRAVDI!!!
Kako vidimo opisan je odnos koji se nikom od nas ne može desiti. Možda se nekada osećamo kao robovi naših poslodavaca, ili neki poslodavci misle da su robovlasnici, ali takav odnos više ne postoji. Samo u zabitima Brazila ili Mauritanije možemo naići na tragove ropstva.

Međutim u doba Hrista, robovlasništvo je bilo široko prihvaćena pojava. Prvo što trebamo shvatiti je da je veliki broj ljudi u Rimskom carstvu bio robovi. Procena je da je od 30-40 posto stanovništva bilo robovi. 

Da bi nam bilo jasnije, u Novom Sadu živi oko 350.000 stanovnika. Kada bi napravili paralelu, to bi značilo da bi danas, da je ista situacija kao u Rimu, 100.000-130.000 ljudi u NS bili robovi.

Druga stvar koju trebamo znati da su ljudi, uglavnom, postajali robovi u osvajačkim pohodima Rimljana. To znači da kada bi Rimljani pokorili neki narod veliki broj zarobljenika bi odveli u roblje. Tako na primer kada je Julije Cezar, Rimski car, pokorio Galiju, što je oblast današnje Francuske, u roblje je odveo oko pola miliona ljudi. Robovi su ljudi koji su rođeni slobodni (ili su njihovi preci bili slobodni) ali su u ratu izgubili svoju slobodu.

Treće – robovi su bili imovina, i ništa više od toga. Mogli su biti prodani, nisu imali pravo da išta poseduju, nisu mogli da sklapaju brak, niti su imali pravo nad svojom decom tj mogli su im ih u svakom momentu oduzeti. Do 2. veka kada su doneti zakoni o zaštiti roblja, robovlasnik je svog roba mogao nekažnjeno da ubije, ali i posle donošenja tih zakona, gazda je za ubistvo plaćao samo novčanu kaznu. Oni su imovina, alatke.  Jedan od njihovih pisaca naziva robove „govorećim poljoprivredim alatkama!“

Četvrto - Položaj roba je zavisio i od vrste posla kojim se bavio, te su robovi koji su radili u gospodarevoj kući bili u znatno boljem položaju od robova zemljoradnika. Mogli su imati prilično dobar život, ali i užasan, u kome su u nekoliko godina gubili svoje živote.

Teško iskustvo, koje je nemoguće razumeti sa našeg stanovišta. Udaljeni smo od toga i teško nam je zamisliti kako je to kada si samo roba za prodaju. Međutim za nas je mnogo interesantnije šta Apostol Pavle traži od ovih ljudi? 

Traži od njih da ne samo da izvršavaju svoje zadatke, nego da u tome budu revnosni, i to ne samo kada ih gazda gleda nego uvek. Da iz duše služe svojim gospodarima.
I mnogi optužuju hrišćanstvo zbog ovih stihova. Sa našeg stanovišta robovlasništvo je nemoralno, i postavlja se pitanje zašto Gospod Isus Hristos nije naredio ukidanje ropstva, pobunu protiv nehumanih uslova?

Razgovarali smo o tome i na sastanku vođa kućnih grupa. Neki zaključak je bio, da u načelu, princip hrišćanstva je da se na nasilje ne odgovara nasiljem. I u slučaju bunta, pobuna bi bila ugušena u krvi, kao kada se npr rob Spartak pobunio, i pobijeno je stotine hiljada robova u osveti Rima, o čemu ste mogli da gledate i filmove.

Hristova poruka deluje drugačije. Barkli – „Postoje neke stvari koje ne mogu biti postignute odjednom, i koje svet mora da čeka, dok kvasac radi svoj posao. Učenje Isusa Hrista je sadržalo moralno učenje koje je, kada su ga ljudi razumeli i primili, vodilo ka ukidanju svih institucija zlostavljanja.“

Znači poruka Isusa Hrista dovodi do slobode, kao kvasac. Iznutra, delujući u društvu, priprema ljude za promenu načina razmišljanja dok se ne stvore uslovi da se nešto promeni. Ne zato što Bog ne želi promenu, nego zato što mi ljudi nismo spremni. Ali Božiji principi vode do promene. 

To možemo videti i na tome da ljudske slobode dolaze iz zemalja koje su zasnovale svoje uređenje na hrišćanskim osnovama. Ne kažem da uvek drže te osnove, ali mnoge poruke Isusa Hrista deluju u našem društvu, a da to nismo ni svesni.

Sada ponovo želim da nam vratim misli na očekivanja Apostola Pavla. On kaže: 22 Robovi, slušajte svoje zemaljske gospodare, ne samo dok ste im pred očima, kao oni što se ulaguju ljudima, nego iskrenog srca, bojeći se Gospoda. 23 Što god činite, činite iz duše,  kao da je za Gospoda, a ne za ljude, 24 znajući da će te za uzvrat od Gospoda dobiti nasledstvo. Gospodu Hristu služite! Jer, onome ko čini nepravdu biće uzvraćeno za ono što je skrivio i tu nema pristrasnosti.

Apostol poziva robove koji su prihvatili hrišćansku veru na drugačiji sistem vrednosti. Prirodno je da kada ti neko oduzme slobode, da želiš da mu vratiš, ako ništa drugo da zabušavaš. Kada gleda gazda - ti radiš, kada ne gleda – staješ. Apostol kaže – vi nemojte tako, uvek radite kao da vas gledaju, jer vas gleda Gospod Isus Hristos.

Drugo poziva ih da služe iskrenog srca. Znači ne samo da budu poslušni, nego da imaju i ispravne motive za svoje delovanje. Treba da rade u strahu od Boga. I treće poziva ih da služe iz duše, zdušno, predano… Moram da naglasim, iako ću to kasnije razraditi, sve to ne treba da radi iz ljubavi prema svojim gazdama, nego zbog ljubavi prema Isusu, ali pozvani su za predan rad.

Naravno ispravan stav se traži i od vlasnika – 4.1. Gospodari, dajte svojim robovima ono što je pravo i pravično, znajući da i vi imate Gospodara na nebu. I oprostićete mi što večeras neću puno govoriti o odnosu gazda. Ovde je mnogo zastupljeniji odnos kada imamo nekog nad nama, ali kako vidimo ni gazde nemaju neki izbor u svome ponašanju, moraju nastupati prema podređenima svesni da je Bog iznad njih. 

Međutim, primetite da nepravičnost gazda ne daje opciju podređenom da se ponaša neispravno. Pismo kaže – činite sve kao Gospodu u svakoj situaciji, ne samo kada vama to odgovara, i kada vi mislite da je to ispravno.


Kada ovo čitamo, i pogledamo ove stihove u svetlu svega što sam rekao, vidimo dimenziju hrišćanskog života koja je nadljudska. Koliko čovek mora biti promenjen da bi mogao da živi na ovakav način? 

Bog nam je postavio visoke standarde u ovom tekstu (u stihovima koji su prethodili, a iz kojih su nam gosti propovedali) za oblast braka i roditeljstva, i izazov je veliki, ali tu nas pokreću  emocije, stalo nam je do naših bližnjih. Ali ovo je odnos za koje ti nije stalo, to je odnos sa osobom koja te drži kao stvar, imovinu, a od njih se traži ispravno ponašanje. Poslušnost i u nepravdi. Ja sam doživeo ovaj tekst kao dimenziju hrišćanstva koja prevazilazi naše ljudske snage, ali ujedno, i samim tim pokazuje same motive ili sadržaj našeg srca. Pokazuje za koga živim ili kojem Bogu služiš:

ZA KOGA ŽIVIM – ZA SEBE ILI ZA BOGA?
Stav koji ispoljavamo u ovakvim situacijama, koje su po svojoj prirodi nepravedne, pokazuje nam ko je gospodar našeg života, jer traži od nas da se suprotstavimo našoj prirodi, Hrista radi. Pokazuje šta je izvor naših odluka – naše misli, želje, osećanja ili ono što Hristos govori i od nas očekuje. Jer po našoj prirodi je reći – kada je on takav, i ja ću biti ovakav, milo za drago što kaže naš narod.

Ali za one koji žele slediti Hristov put poruka je sasvim drugačija: 23 Što god činite, činite iz duše,  kao da je za Gospoda, a ne za ljude, 24 znajući da će te za uzvrat od Gospoda dobiti nasledstvo. Gospodu Hristu služite!

Znači u svakoj situaciji naše razmišljanje i dela moraju biti obojeni svešću da smo Hristovi i njegovim pozivom. I pre nego što krenem dalje moram da vam dam objašnjenje, da vas ne zbunim. Da li nas ovi stihovi upućuju da po svaku cenu trebamo trpeti nepravdu na poslu. Ne, ne govorim o tome. 

Imamo pravo i da damo otkaz, i podnesemo prijavu zbog zloupotrebe, i da se suprotstavimo nepravdi, i da uradimo šta god da se zaštitimo. No jedno pravo nemamo, a to je da vratimo milo za drago. Ne može ono staro: „Ne možeš ti mene toliko malo plaćati koliko ja mogu malo raditi“. To nije opcija!


Daj otkaz, promeni radno mesto, šta god, ali nemoj ne raditi. Kao hrišćani mi moramo biti odraz našeg Gospoda, i samo kada primenimo obe opcije mi to jesmo – kada se borimo na ispravan način za naša prava i kada radimo zdušno uprkos nepravdi. Obe opcije nas čine sličnima Hristu. Stavio sam sliku Lava i Jagnjeta jer to su obe slike našeg Gospoda. Lav iz plemena Judina i jagnje zaklano za naše grehe. Sila i pokornosti. A mi smo pozvani da budemo kao Isus, i jedno i drugo, prema situaciji.

I samu seriju sam nazvao „Ka Hristu“, jer cilj našeg života treba biti to da ugodimo našem jedinom pravom Gospodaru Hristu tj Gospodu Hristu. Interesantno je da je ovo jedini tekst koji koristi taj naslov za Hrista u celom Novom Zavetu. Verujem da je to sa ciljem da naglasi centar našeg služenja. Njemu služimo i ne smemo to pobrkati ako želimo plodonosan život.

Pročitao sam sledeću priču koja to možda dobro ilustruje. Radi se o autobiografiji čoveka po imenu Džon Kenet Galbrajt, i njegovoj kućnoj pomoćnici Emili. Istinita priča. Naime Keneta je povao tadašnji predsednik SAD, Lindon Džonson. Zapisan je razgovor pa ću vam pročitati: „Dajte mi Ken Galbraith. Ovde je Lyndon Johnson.” „On spava, gospodine predsedniče. Rekao je da ga ne uznemiravamo.“ „Pa probudite ga, želim da razgovaram sa njime.“ „Ne gospodine predsedniče, ja radim za njega, ne za vas“. Posle kada su se predsednik i Ken čuli, kućna pomoćnica je dobila ponudu za posao u Beloj kući.

  • Podržite KaHristu tako što će te se prijaviti u listu čitalaca ovog bloga. Hvala. 

Ova pomoćnica je znala kome služi. Prava slika i za nas, i pitanje da li znamo kome služimo. Ko je naš pravi gazda? Mi i naše misli, naše želje ili Hristos? Možda nekima od nas to izgleda ekstremno, kao odricanje samog identiteta ljudskog bića, odricanje samoga sebe. To nije čudno, najčešća ljudska reakcija u odnosu prema Bogu je bunt. 


Međutim tu ima jedna „caka“. Bunt je opravdan sve dok nije protiv same naše prirode, protiv onoga što smo napravljeni. Podsetiću vas na staru legendu, mit o Ikaru i Dedalu. Jel se sećate iz škole te legende? 

Po njoj, Ikar i Dedal, da bi pobegli sa ostrva na kojem su bili zarobljeni prave krila od ptičijeg perja koje povezuju voskom. Kreću da lete, ali Ikar oduševljen letenjem zaboravlja opomenu oca, leti suviše blizu sunca, vosak u krilima se topi i on pada u more i umiri. Prema ovom mitu, on je pokušao da uradi nešto za šta nije bio namenjen, da pređe granicu koja mu je omogućena. Čovek može da leti, ali samo na određeni način.

Isto tako, čovek može da živi ispravno, ali samo na određeni način otkriva nam Sveto pismo. Tako da su njegove odluke, misli, želje inspirisane Bogom i bogopoznanjem. Na taj način smo dizajnirani. Neko je rekao da nismo programirani da budemo gospodari svoj duše. To ne umemo. I u kontekstu današnjeg teksta, ako ne služimo Bogu radeći na našim radim mestima, srce nam se ispunjava gorčinom, besom, ogorčenošću… Verovatno poznajete ovakve primere, na sve ličimo samo na Oca ne.

Često je citiran u ovom kontekstu Mahatma Gandi: „Dopada mi se vaš Hristos. Ne dopadaju mi se hrišćani. Vaši hrišćani su potpuno različiti od vašeg Hrista.

REŠENJE – OKRENIMO SE UZORU!!!
Zbog Hrista. Pavle kaže: „Što god činite, činite iz duše,  kao da je za Gospoda, a ne za ljude“. Velika tajna hrišćanskog života jeste zahvalnost i ljubav. Motiv našeg života jeste svest koliko je nama puno dato kroz Hristovu ljubav i oproštenje. Da je na krstu Hristos nama sve pružio, i oproštenje, i ljubav, i spasenje.

  • Podržite KaHristu, tako što će te podeliti tekstove na socijalnim mrežama. Hvala. 
Kada razumeš veličinu Božije ljubavi prema tebi, to te pokreće na zahvalnost. Ja sam strastveni pecaroš, i pre pojave silnih prodavnica opreme i mamaca, mi smo morali da sami kako se to kaže „vadimo gliste“. To je značilo da se sprijateljiš sa komšijom koji ima stajsko đubrivo, da bi ti dopustio da preturaš po njemu, jer najbolje gliste žive u đubretu. I jednom prilikom, tata i ja kopamo po đubretu, napolju plus  trideset, smrdi, prljavo, i kaže meni tata: „Sine moj, ja ovo ne bi radio ni da mi plaćaju“ ali zbog pecanja, i u đubre. Drugim rečima, kada nešto voliš nije teško.

Tako i kada Hrista voliš, tek tada nije teško, jer ta ljubav, kada ti se smiri duša, prevazilazi sve ostale.

Zbog nagrade:24 znajući da će te za uzvrat od Gospoda dobiti nasledstvo.“. Nagrada dolazi na kraju. Kao u priči o stajskom đubretu, nagrada je bila doživljaj kad riba zapeca. Pošto većina niste pecaroši ne mogu vam preneti taj osećaj, pa i neću pričati o tome. Ali na kraju našeg dela za zemlji sledi nagrada. Ne spasenje, ono je već dato, nego nagrada koja nas čeka u nebu. Svako će primiti šta je zaslužio. I to nas vodi do treće tačke:


Zbog Hristove opomene: Jer, onome ko čini nepravdu biće uzvraćeno za ono što je skrivio i tu nema pristrasnosti. 4.1. Gospodari, dajte svojim robovima ono što je pravo i pravično, znajući da i vi imate Gospodara na nebu.“ Svako će primiti šta je zaslužio. Nema izgovora. Jedan od bitnih principa hrišćanstva, a i života u opšte je: „Šta seješ, to i žanješ“.

I taj princip važi i za nas koji smo sledbenici Hrista. Preovlađujuća mantra u poslednje vreme je „ljubav će pobediti“, da nije bitno šta veruješ, kako živiš, jer će na kraju ipak, u Božijoj ljubavi Bog sve spasiti. No Pismo, iako puno govori o ljubavi, govori i o posledicama greha. Ko čini nepravdu biće mu uzvraćeno!

Takođe primetite kontekst ovog stiha – to govori robovima i njihovim gospodarima, roditeljima i deci, supružnicima. I kaže ko tu čini nepravdu, primiće šta je zaslužio. A šta je zaslužio? Bez pokajanja koje nam poklanja milost, zaslužujemo samo posledice za naša dela. Kazna ide za nepravdu. Bog nije neko ko ide za nama tražeći da nas kazni, ali nije ni neko ko se pravi da ne vidi. Biti hrišćanin znači i imati odgovornost za svoja dela.

Zato što smo u Hristu. „Nikakve dakle sada nema osude onima koji su u Isusu Hristu. Jer je zakon Duha koji daje život u Isusu Hristu oslobodio me zakona grehovnog i od smrti. … Jer koji su po telu, telesno su raspoloženi, a koji su po duhu, duhovno su raspoloženi“ Rimljanima 8:1-2; 5

Primili smo Duha Svetog, Bog živi u nama, Njegova sila nam je na raspolaganju da živimo nemoguć život. Duboko prezirem svako naučavanje koje snižava očekivanja hrišćanskog života, jer dovodi do toga da ljudi manje očekuju od Boga. Razumem autore tog učenja i njihovu želju da pomognu ljudima i skinu im teret i muku sa pleća ali sa druge strane nas uskraćuju od težnje za višem, za snažnijem, za potpunijem…
Beređi Dušan Bera

  • Sledeće predavanje iz poslanice Kološanima možete pročitati OVDE


ZA DALJE PROUČAVANJE U KUĆNIM GRUPAMA:

TEKSTOVI ZA DALJE ČITANJE: Jevrejima 10; Dela 5:1-11; Matej 5-7

PITANJA ZA RAZMATRANJE PORUKE PROPOVEDI:  (za lično proučavanje)
1.      Zašto Isus nije propovedao protiv ropstva? Da li hrišćanstvo opravdava ropstvo kroz stihove u Kol.3:22-4.1? Šta je hrišćanski odgovor?
2.      Šta je čudno u zahtevu upućenom robovima? Zašto je to nadčovečno?
3.      Koji su motivi hrišćanina u njegovim delima? Zašto? Šta je tvoj motiv?
4.      Kakvi mi trebamo biti u našem svakodnevnom radu? Šta ćeš ti promeniti u svom životu? Kako ćeš to uraditi?

PITANJA ZA DALJE RAZMIŠLJANJE: (za kućne grupe)
  1. Šta je najznačajnije za tebe u nedeljnoj propovedi ili tekstu koji smo čitali? Gde vidiš Božiju poruku za tebe lično?
  2. Zašto Isus nije propovedao protiv ropstva? Da li hrišćanstvo opravdava ropstvo kroz stihove u Kol.3:22-4.1? Šta je hrišćanski odgovor i zašto?
  3. Zašto nam Sveto pismu upućuje zahteve o služenju? Šta znači biti iskren u radu? Šta znači raditi zdušno? Šta uraditi ako ne možemo podneti nepravdu?
  4. Koji su naši motivi za život služenja? Da li to i tvoj motiv, ako nije šta je? Kako nam Hristos kao motiv pomaže u drugim aspektima života?
  5. Kako razumeš reči iz 25 stiha? Na koga se oni odnose? Zašto ih govori između reči upućenih robovima i gazdama? Kakvu to opomenu nama daje?
  6. Kako razumeš stihove kao što je ovaj ili stihovi iz Jevrejima 10:32-39? 


Kako pobediti dosadu - 4 strateška saveta kako biti radostan/na?

Frensis de Seles je napisao „Zli je zadovoljan kada smo mi  žalosni i melanholični, zato što je on sam tužan i melanholičan, i biće takav za celu večnost.“ Suština je da je sama priroda sotone tuga, melanholija, žalost i on čini sve kako bi i nas učinio sličnim njemu.

Sa druge strane Džon Ortberg razmišljajući o Bogu i njegovoj radosti piše: „Mi nećemo razumeti Boga sve dok ne razumemo sledeće: „Bog je najsrećnije biće univerzuma. Bog takođe poznaje i tugu. Isus je, setimo se među ostalim stvarima, nazvan „čovekom tuge, vičnom patnji”. No žalost Božija, kao i gnev, jesu trenutni odgovor na pali svet. Ta žalost će biti izbačena zauvek iz njegovog srca kada svet bude u redu. Radost (sreća) je Božija osnova karakterna crta. Radost (sreća) je njegova večna odrednica. I Božija namera je da njegovo stvorenje odražava njegovu radost (sreću).”
4 navike razvoja duhovne discipline radosti

Postavimo sebi pitanje – na koga ličimo? Na našeg Nebeskog Oca ili na našeg neprijatelja? To je ozbiljno pitanje, jer ako hoćemo da budemo svetlo sveta, so zemlje, ukus neba... moramo da odražavamo osobine onoga koga predstavljamo. Toliko puta smo videli da su ljudi odbacili Radosnu Vest jer su nosioci te Vesti bili sve (opterećujući, teški, „zaguljeni“, „dušopterećujući“...), samo ne radosni.

Manifest iz Manile - Ispovest vere Evanđeoskih hrišćana

MANIFEST IZ MANILE

Manifest iz Manile (Manila Manifesto) je usvojen na Drugom međunarodnom kongresu o svetskoj evangelizaciji (Second International Congres on World Evangelization) održanom u Manili na Filipinima 1989. godine u organizaciji Lozanskog komiteta za svetsku evangelizaciju (više o Lozanskom komitetu)

Na Kongresu je učestvovalo više od tri hiljade predstavnika različitih, većinom evanđeoskih, crkava iz sto sedamdeset zemalja. Proglas se sastoji iz dva dela – 21 izjave koje su u drugom delu razrađene i objašnjene.

Dvadeset jedna izjava Manifesta iz Manile
1. Potvrđujemo našu stalnu predanost Lozanskom zavetu kao osnovi naše saradnje u Lozanskom pokretu.
2. Potvrđujemo da nam je Bog u Svetom pismu Starog i Novog zaveta dao autoritativnu objavu svoga karaktera i volje, svojih dela otkupljenja i njihovog značenja, i Njegov nalog za misiju.
3. Potvrđujemo da je biblijsko evanđelje Božija trajna poruka našem svetu i odlučili smo da ćemo ga braniti, objaviti i ostvariti.
4. Potvrđujemo da su ljudi, iako stvoreni na Božiju sliku, grešni i krivi, kao jesu izgubljeni bez Hrista: ta istina neminovno prethodi evanđelju.
5. Potvrđujemo da je istorijski Isus i proslavljeni Hristos jedna te ista osoba, i da je taj Isus Hristos apsolutno jedinstven, jer je on sam utelovljeni Bog, onaj koji je poneo naše grehe, pobednik nad smrću i sudija koji dolazi.
6. Potvrđujemo da je na krstu Isus Hristos preuzeo naše mesto, poneo naše grehe i umro za nas; i da je to jedini razlog Božijeg voljnog opraštanja onima koji se pokaju i poveruju.
7. Potvrđujemo da druge religije i ideologije nisu alternativni putevi do Boga, i pošto je Hristos jedini put, da ljudska duhovnost, ako ju Hristos nije otkupio, ne vodi do Boga, već u osudu.
8. Potvrđujemo da smo obavezni da na vidljiv način prikažemo Božiju ljubav kroz brigu za one kojima je uskraćena pravda, dostojanstvo, hrana i utočište.
Učesnici II Kongresa o svetskoj
evangelizaciji Lozanskog komiteta -
Manila, 1989.
9. Potvrđujemo da objavljivanje Božijega kraljevstva pravde i mira zahteva razotkrivanje svih nepravdi i zlostavljanja, kako ličnih tako i društvenih; mi nećemo odustati od tog proročkog svedočenja.
10. Potvrđujemo da je svedočanstvo Duha Svetoga o Hristu neophodno za evangelizaciju; bez tog natprirodnog dela nije moguće ni novo rođenje ni nov život.
11. Potvrđujemo da je za duhovnu borbu neophodno duhovno oružje; podjednako moramo propovedati Reč u sili Duha, kao i uporno moliti, jer samo tako možemo izvojevati Hristovu pobedu nad zlim silama i poglavarstvima.
12. Potvrđujemo da je Bog celokupnoj Crkvi i svakom njenom članu poverio zadatak objavljivanja Hrista širom sveta; čeznemo videti sve laike i ruko-položenje ljude mobilizirane i obučene za taj zadatak.
13. Potvrđujemo da mi koji se nazivamo udovima Tela Hristovog moramo u svom zajedništvu prevazilaziti rasne, polne i društvene prepreke.
14. Potvrđujemo da su darovi Duha dodeljeni svim ljudima koji poznaju Boga, kako ženama tako i muškarcima, kao i da se njihovo partnerstvo u evangelizaciji mora, radi opšteg dobra, prihvatiti sa dobrodošlicom.
15. Potvrđujemo da mi koji objavljujemo evanđelje moramo to činiti i našim primerom, svetim i ljubavlju ispunjenim životom; jer u suprotnom naše svedočanstvo gubi verodostojnost.
16. Potvrđujemo da se svaka hrišćanska zajednica mora evangelizacijskim svedočenjem i milosrdnim služenjem okrenuti prema svom lokalnom društvu.
17. Potvrđujemo nužnu potrebu da crkve, misijske i druge hrišćanske organizacije sarađuju u evangelizaciji i društvenom delovanju, odbacujući takmičenje i izbegavajući dupliranje.
18. Potvrđujemo svoju dužnost proučavanja društva u kome živimo, želeći da razumemo njegove strukture, vrednosti i potrebe, što bi dovelo do razvijanja odgovarajuće misijske strategije.
19. Potvrđujemo da je svetska evangelizacija hitna potreba i da je moguće dosezanje naroda do sada nedosegnutih evanđeljem. Zato odlučujemo da ćemo se u poslednjoj dekadi dvadesetog veka, s novim elanom posvetiti tim zadacima.
20. Potvrđujemo svoju solidarnost s onima koji trpe radi evanđelja, i pripremićemo se i sami za tu mogućnost. Svugde ćemo raditi na širenju verskih i političkih sloboda.
21. Potvrđujemo da Bog poziva celokupnu Crkvu da čitavom svetu prenese potpuno evanđelje. Zato odlučujemo objavljivati evanđelje verno, uporno i požrtvovno, sve dok On ne dođe.


A. POTPUNO EVANĐELJE
Evanđelje je radosna vest o Božijem spasenju od sile zla, uspostavljanju Njegovog večnog kraljevstva i Njegove konačne pobede nad svime što se protivi njegovoj svrhi. U svojoj ljubavi Bog je ovo naumio učiniti pre stvaranja sveta i sproveo je svoj oslobađajući plan nad grehom, smrću i sudom kroz smrt našega Gospoda Isusa Hrista. Hristos je taj koji nas oslobađa i ujedinjuje u svom zajedništvu otkupljenih (Kol 2,15; 1 Kor 15,24-28; Ef 1,4; Kol 1,19; Titu 2,14).

1. NAŠA LJUDSKA NEVOLJA
Posvećujemo se propovedanju celokupnog evanđelja, to jest, biblijsko evanđelje u njegovoj punini. U tom cilju, trebamo razumeti zašto je evanđelje potrebno ljudskim bićima.
Muškarci i žene imaju usađeno dostojanstvo i vrednost jer su stvoreni na sliku Božju da bi ga upoznali, voleli i služili mu. Ali kroz greh je svaki deo njihove ljudskosti izopačen. Ljudska bića su postala egoistična, buntovnici koji misle samo na sebe, koji ne vole Boga ni bližnjega kao što bi trebali. Posledica je da su otuđeni i od svoga Stvoritelja i od ostatka njegova stvorenja, što je osnovni uzrok bola, izgubljenosti i usamljenosti od koje mnogi ljudi danas pate. Greh također često izbija u anti-društvenom ponašanju, u nasilnom iskorištavanju drugih, te u iscrpljivanju zemaljskih resursa nad kojima je Bog postavio muškarce i žene kao svoje upravitelje. Čovečanstvo je, bez ikakvog izgovora, krivo i na širokom je putu koji vodi uništenju.
Iako je Božija slika u ljudskim bićima iskrivljena, ona su još uvek sposobna za ljubav i razvijanje odnosa, plemenita dela i divnu umetnost. Pa ipak, čak i najuzvišenije ljudsko dostignuće je ozbiljno oštećeno i ne omogućava ulazak u Božiju prisutnost. Muškarci i žene su, takođe, i duhovna bića, ali duhovna praksa i tehnike samopomoći mogu u najboljem slučaju samo ublažiti potrebe koje osjećamo; ne mogu dotaknuti ozbiljnu stvarnost grijeha, krivice i suda. Ni ljudska religija, ni ljudska pravednost, ni socio-politički programi ne mogu spasiti ljude. Nikakvo samo-spasenje nije moguće. Prepušteni sami sebi, ljudska su bića zauvek izgubljena.
Stoga odbacujemo lažna evanđelja koja poriču ljudski greh, božanski sud, božanstvo i utelovljenje Isusa Hrista, te neophodnost krsta i vaskrsnuća. Također odbacujemo poluevanđelja, koja umanjuju greh i zamenjuju Božju milost ljudskim samodoprinosom. Priznajemo da smo i sami ponekad umanjivali vrijednost evanđelja. No odlučujemo u svom objavljivanju evanđelja prisjećati se Božjih radikalnih dijagnoza i njegova jednako radikalnog leka (Dela 2,27; Post 1,26.27; Rim 3,9-18; 2 Tim 3,2-4; Post 1,26.28; 2,15; Rim 1,20; 2,1; 3,19; Mt 7,13; 5,46; 7,11; 1 Tim 6,16; Dela 17,22-31; Rim 3,20; Ef 2,1-3; Gal 1,6-9; 2 Kor 11,2-4; 1 Jovanova 2,22.23; 4,1-3; 1 Kor 15,3.4; Jr 6,14; 8,11).

2. RADOSNA VIJEST ZA DANAS
Radosni smo jer nas živi Bog nije ostavio u našoj izgubljenosti i očaju. U svojoj ljubavi da bi nas izbavio i obnovio došao je po nas po Isusu Hristu. Radosna vest je zato fokusirana na istorijsku osobu Isusa, koji je došao objavljujući Božije kraljevstvo i živeo životom poniznog služenja, koji je umro za nas, postao grehom i prokletstvom umesto nas, i koga je Bog opravdao vaskrsnuvši ga od mrtvih. Onima koji se pokaju i veruju u Hrista, Bog odobrava udeo u novom stvorenju. On nam daje novi život, u koji je uključeno oproštenje naših greha i stalnu, transformišuću silu njegovog Duha. On nas prihvata u njegovo novo uspostavljeno društvo, koje se sastoji od ljudi svih rasa, naroda i kultura. I On nam obećava da ćemo jednoga dana ući u njegov novi svet, u kome će zlo biti uništeno, priroda obnovljena, a Bog će vladati zauvek.
Ovu radosnu vest moramo hrabro objavljivati, gde god je to moguće, u crkvi i na javnim mestima, kroz radio i televiziju, i na otvorenom, jer Božija sila je za spasenje, i naša je obaveza da je objavimo. U svom propovedanju moramo verno objaviti istinu koju je Bog otkrio u Bibliji i revnovati da  prenesemo u naš kontekst.
Potvrđujemo i da je apologetika, to jest “obrana i potvrda evanđelja” integralna za biblijsko razumevanje misije i suštinska za delotvorno svedočenje u savremenom svetu. Pavle se “raspravljao” s ljudima na osnovu Pisma, s ciljem da ih “uveri” u istinu evanđelja. I mi moramo to isto činiti. Zapravo, svi hrišćani moraju biti spremni dati razlog nade koja je u njima.
Ponovno smo bili suočeni sa naglaskom izraženom u Lukinom evanđelju da je evanđelje radosna vest za siromašne i upitali se šta to znači većini svetskog stanovništva koje je potlačeno, trpi i oskudeva. Podsetili smo se da zakon, proroci i mudrosne knjige, kao i Isusovo učenje i služba ističu Božiju brigu za materijalno siromašne i našu naslednu dužnost da ih štitimo i brinemo za njih. Pismo takođe govori o duhovno siromašnima koji traže milosrđe jedino od Boga. Evanđelje dolazi kao radosna vest i jednima i drugima. Duhovno siromašni, koji se, bez obzira na svoje ekonomske okolnosti, ponize pred Bogom, po veri primaju besplatan dar spasenja. Nema drugog puta po kojem bi neko mogao ući u kraljevstvo Božije. Uz to, materijalno siromašni i nemoćni primaju kao Božija deca novo dostojanstvo i ljubav braće i sestara koji im nastoje pomoći u oslobađanju od svega što ih ponižava i tlači.
Kajemo se za svako zanemarivanje Božije istine u Pismu i odlučujemo objaviti tu istinu i braniti je. Kajemo se, takođe, što smo bili ravnodušni prema položaju siromašnih, i što smo pokazivali pristrasnost prema bogatima, i odlučujemo slediti Isusa u propovedanju radosne vesti svim ljudima kako rečima tako i delima (Ef. 22,4; Lk 10; 15; 19; Dela 8,35; Mk 1,14.15; 2 Kor 5,21; Gal 3,13; Delaj 2,23.24; 2 Kor 5,17; Dela 2,38.39; Ef 2,11-19; Otk 21,1-5; 22,1-5; Ef 6,19.20; 2 Tim 4,2; Rim 1,14- 16; Jr 23,28; Fil 1,7; Dela 18,4; 19,8-9; 2 Kor 5,11; 1 Pt 3,15; Lk 4,18; 6,20; 7,22; Pnz 15,7-11; Am 2,6.7; Zah 7,8-10; Poslovice 21,13; Sof 3,12; Mt 5,3; Mk 10,15; 1 Jov 3,1; Dela 2,44.45; 4,32-35).

3. JEDINSTVENOST ISUSA KRISTA
Pozvani smo svedočiti o Hristu u svetu koji je sve više pluralistički. Stara verovanja oživljavaju i nastaju nova. Slično i u prvom veku je “mnogo bogova i mnogo gospodara”. A ipak, apostoli su hrabro potvrđivali jedinstvenost, neophodnost i središnju ulogu Isusa Hrista. I mi smo pozvani na isto.
Pošto su muškarci i žene stvoreni na sliku Božiju i pošto se u stvorenju vide obeležja njegovog Stvoritelja, moguće je da religije koje se pojavljuju sadrže elemente istine i lepote. Međutim, to nisu alternativna evanđelja. Budući da su ljudska bića grešna, a “sav je svet u vlasti zloga”, čak i religiozni ljudi trebaju Hristovo otkupljenje. Prema tome, mi nemamo pravo da kažemo da se spasenje može pronaći van Hrista ili bez jasnog prihvatanja, kroz veru, njegovog dela.
Zbog Božijega saveza s Avraamom, smatra se ponekad da jevrejski narod ne treba priznati Isusa za svog Mesiju. Mi potvrđujemo da ga oni trebaju, kao i svi drugi. Odstupanje od novozavetnoga modela donošenja evanđelja “najprije  Jevrejima” bio bi oblik antisemitizma i nelojalnost Hristu. Zato odbacujemo tezu da Jevreji imaju svoj vlastiti savez, koji čini veru u Isusa nepotrebnom.
Ujedinjuju nas naša zajednička uverenja o Isusu Hristu. Ispovedamo ga kao večnoga Sina Božijega, koji je postao potpuno čovek ostavši istovremeno potpuno božanski, koji je bio naša zamena na krstu, poneo naše grehe i umro umesto nas, zamenivši svoju pravednost za našu nepravednost, i koji je pobedonosno vaskrsnuo u preobraženom telu i koji će se vratiti u slavi da sudi svetu. Jedino je on utelovljeni Sin, Spasitelj, Gospod i Sudija, i jedino je on, zajedno s Ocem i Duhom, dostojan slavljenja, vere i poslušnosti svih ljudi. Postoji samo jedno evanđelje, jer postoji samo jedan Hrist, koji je zbog svoje smrti i vaskrsnuća jedini put spasenja. Zato, odbacujemo i relativizam koji smatra sve religije i duhovnosti jednako vrednim pristupima Bogu, i sinkretizam koji pokušava pomešati veru u Hrista s drugim verama.
Pošto je Bog uzdigao Isusa na najviše mjesto, kako bi ga svako priznao, to je i naša želja. Podstaknuti Hristovom ljubavlju, moramo biti poslušni Hristovom Velikom poslanju i voleti njegove izgubljene ovce. Posebno nas motiviše “ljubomora” za njegovo sveto ime, i čeznemo da vidimo kako prima čast i slavu koje mu pripadaju.
Priznajemo da smo u prošlosti ponekad bili krivi kada smo prema sledbenicima drugih vera zauzimali stavove neznanja, arogancije, nepoštovanja i čak neprijateljstva. Kajemo se zbog toga. Ipak, odlučni smo pozitivno i beskompromisno svedočiti jedinstvenost našega Gospoda Isusa Hrista, u njegovom življenju, smrti i vaskrsnuću, u svim aspektima našega evangelizacijskog delovanja, uključujući i međureligijski dijalog (1 Kor 8,5; Ps 19,1-6; Rim 1,19.20; Dela 17,28; 1 Jovanova 5,19; Dela 10,1.2; 11,14.18; 15,8-9; Jovan 14,6; Post 12,1-3; 17,1.2; Rim 3,9; 10,12; Dela 13,46; Rim 1,16; 2,9.10; Dela 13,38.39; Jovan 1,1.14.18; Rim 1,3.4; 1 Pt 2,24; 1 Kor 15,3; 2 Kor 5,21; 1 Kor 15,1-11; Mt 25,31.32; Dela 17,30.31; Otk 5,11-14; Dela 4,12; Fil 2,9-11; 2 Kor 5,14; Mt 28,19.20; Jovan 10,11.16; 2 Kor 11,16; 2 Kor 11,2.3; 1 Tim 2,5-7).

4. EVANĐELJE I DRUŠTVENA ODGOVORNOST
Autentično evanđelje treba da se odrazi u promenjenom životu muškaraca i žena. Kad objavljujemo Božiju ljubav moramo služiti u ljubavi, kad propovedamo Božije kraljevstvo moramo ispunjavati njegove zahteve za pravdom i mirom.
Evangelizacija je primarna jer je naš prioritet evanđelje, cilj nam je da svi ljudi mogu imati mogućnost primiti Isusa Hrista za svog Gospoda i Spasitelja. Štaviše, ne samo da je Isus objavljivao kraljevstvo Božije, već je prikazao njegov dolazak delima milosrđa i moći. I mi smo danas pozvani da integrišemo reči i dela na sličan način. Pozvani smo da u duhu poniznosti propovedamo i poučavamo, služimo bolesnima, hranimo gladne, brinemo za zatvorenike, pomažemo nemoćnima i ugroženima, i oslobađamo potlačene. Iako mi prepoznajemo različitost duhovnih darova, poziva i konteksta, potvrđujemo da su dobra vest i dobra dela neodvojiva.
Objavljivanje Božijega kraljevstva, kao imperativ, zahteva proročko odbacivanje svega što nije u skladu s njim. Među zlim delima koja ne odobravamo su i nasilje, uključujući i institucionalizovano nasilje, politička iskvarenost, svi oblici iskorištavanja ljudi i zemlje, podrivanje porodice, zatraženi abortusi, trgovina drogom i kršenje ljudskih prava. U našoj brizi za siromašne pogađa nas problem zaduženosti u dve trećine sveta. Zgroženi smo, takođe, neljudskim uslovima u kojima žive milioni ljudi stvoreni na sliku Božiju kao i mi.
Naša stalna posvećenost društvenom delovanju nije zamena kraljevstva Božijega za hristijaniovano društvo. Naprotiv, ono je priznavanje da biblijsko evanđelje ima neizbežne društvene implikacije. Prava misija uvek treba da bude otelovljena. Ona zahteva ponizno ulaženje u svetove pojedinih ljudi, poistovećivanje s njihovom društvenom stvarnošću, njihovom tugom i patnjom, te njihovom borbom za pravdu protiv sila koje ih tlače. Ovo se ne može postići bez ličnih žrtvi.
Kajemo se jer nas je ograničenost naše brige i vizije često sprečavala u objavljivanju Isusa Hrista kao Gospodara nad celokupnim životom, privatnim i javnim, lokalnim i globalnim. Odlučujemo poslušati njegovu zapovest „tražite najpre kraljevstvo Božije i njegovu pravednost” (1 Sol 1,6-10; 1 Jovanova 3,17; Rim 14,17; Rim 10,14; Mt 12,28; 1 Jovanova 3,18; Matej 25,34-46; Dela 6,1-4; Rim 12,4-8; Mt 5,16; Jr 22,1-5; 11-17; 23,5-6; Am 1,1-2.8; Iz 59; Lev 25; Job 24,1-12; Ef 2,8-10; Jovan 17,18; 20,21; Fil 2,5-8; Dela 10,36; Mt 6,33).


B. SVUKUPNA CRKVA
Celokupna crkva je pozvana da objavljuje evanđelje. Za evangelizacijski zadatak pozvan je Božiji narod u celini. Međutim, bez Božijega Duha Svetoga sav njihov napor bi ipak bio besplodan.

5. BOG KAO EVANGELIZATOR
Sveto pismo tvrdi da je sam Bog glavni evangelizator. Duh je Božiji Duh istine, ljubavi, svetosti i sile, i zato je evangelizacija nemoguća bez Njega. On je taj koji pomazuje poslanika, potvrđuje reč, priprema slušaoca, presvedočuje grešnika, prosvetljuje slepoga, mrvima daje život, omogućava pokajane i verovanje, pridružuje nas Telu Hristovom, potvrđuje nam da smo deca Božija, vodi nas ka hristolikom karakteru i službi, i šalje nas da budemo Hristovi svedoci. Glavni zadatak Duha Svetoga u svemu ovome je proslaviti Isusa  Hrista, prikazujući nam ga i oblikujući ga u nama.
Svaka evangelizacija uključuje duhovnu borbu s poglavarstvima i silama zla, u kojoj samo duhovno oružje može nadvladati, a naročito Reč i Duh, povezani s molitvom. Zato pozivamo hrišćane da budu marljivi u svojim molitvama za obnovu crkve i za evangelizaciju sveta.
Svako pravo obraćenje uključuje iskustvo sile, u kojemu se objavljuje vrhovni autoritet Isusa Hrista. Nema većeg čuda od ovoga, u kojemu vernik biva oslobođen od ropstva sotone i greha, straha i ispraznosti, tame i smrti. Iako su Isusova čuda u toku boravka na zemlji pre smrti na krstu bila posebna, budući da su to bili znaci Njegovog mesijanstva i najava savršenog kraljevstva, u kome će mu se pokoriti sva priroda, mi nemamo slobodu danas ograničavati silu živog Stvoritelja. Odbacujemo i skepticizam koji poriče čuda i samouverenost koja ih zahtijeva; i bojazan koja se kloni punoće Duha i trijumfalizma koji beži od slabosti u kojoj se Hristova moć savršeno odražava.
Kajemo se za sve pokušaje u samodovoljnosti, kako evangelizacije u vlastitoj snazi, tako i određivanja Duhu Svetome šta da radi. Odlučujemo da u budućnosti nećemo “žalostiti” ili “gasiti” Duha, već nastojati širiti radosnu vest “u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini” (2 Kor 5,20; Jovan 15,26.27; Lk 4,18; 1 Kor 2,4; Jovan 16,8-11; 1 Kor 12,3; Ef 2,5; 1 Kor 12,13; Rim 8,16; Gal 5,22.23; Dela 1,8; Jovan 16,14; Gal 4,19; Ef 6,10-12; 2 Kor 10,3-5; Ef 6,17; Ef 6,18-20; 2 Sol 3,1; Dela 26,17.18; 1 Sol 1,9-10; Kol 1,13.14; Jovan 2,11; 20,30.31; 11,25; 1 Kor 15,20-28; Jr 32,17; 2 Tim 1,7; 2 Kor 12,9.10; Jr 17,5; Ef 4,30; 1 Sol 5,19; 1 Sol 1,5).

6. LJUDSKO SVEDOČANSTVO
Bog kao evangelizator pruža svojim ljudima privilegiju da budu njegovi “saradnici”. Jer, iako bez Njega mi ne možemo svedočiti, on obično izabere da svedoči kroz nas. On poziva samo neke od nas da budu evanđelisti, misionari ili pastori, ali poziva svoju čitavu crkvu i svakoga njenog člana da bude Njegov svedok.
Povlašćeni zadatak pastora i učitelja je da vode Božiji narod (laos) ka zrelosti i pripremati ih za službu. Pastori ne smeju da svojataju službe, već ih trebaju umnožavati, podstičući druge da koriste svoje darove i obučavajući učenike kako bi obučavali učenike. Dominantna uloga sveštenika nad laicima je bila veliko zlo u istoriji crkve. Oduzelo je i laicima i sveštenstvu uloge koje im je Bog odredio, dovela je do raskola među sveštenicima, slabi crkvu i sprečava širenje evanđelja. Iznad svega, ono je u osnovi nebiblijsko. Mi, dakle, koji vekovima insistiramo na “sveštenstvu svih svetih”, sada takođe insistiramo na službi svih vernika.
Sa zahvalnošću prepoznajemo da deca i mladi svojim oduševljenjem i verom obogaćuju crkveno bogosluženje i evangelizaciju. Naš zadatak je da ih obučimo u učeništvu i evangelizaciji kako bi oni mogli dosegnuti svoju generaciju za Hrista.
Bog je na svoju sliku stvorio kako muškarce tako i žene, i prihvata ih jednako u Hristu, te je izlio svoga Duha na svako telo, kako na sinove, tako i na kćeri. Uz to, budući da Duh Sveti daje svoje darove ženama jednako kao i muškarcima, mora im se dati mogućnost praktikovanja primljenih darova. Proslavljamo njihovu prepoznatljivu ulogu u povijesti misije i uvjereni smo da Bog i danas poziva žene za iste uloge. Iako se u potpunosti nismo složili oko toga kakvog oblika treba biti njihovo vođstvo, slažemo se oko partnerstva u evangeliziranju sveta koje je Bog namenio i muškarcima i ženama. Iz tih razloga, i jednima i drugima treba omogućiti odgovarajuću obuku.
Svedočenje laika, i muškaraca i žena, odvija se ne samo kroz lokalnu crkvu (vidi 8. odlomak), već i kroz prijateljstvo, u domovima i na poslu. Čak su i beskućnici ili nezaposleni uključeni u poziv da budu svedoci.
Naša prva odgovornost je svedočenje našim prijateljima, rodbini, komšijama i kolegama. Evangelizacija u domovima se  takođe podrazumeva, i za bračne parove, i za samce. Hrišćanski dom ne samo da treba biti primer Božijih standarda za brak, polne odnose i porodicu, ne samo da treba da pruža utočište ljubavi i mira napaćenim ljudima, već da bi i naše komšije koji inače ne odlaze u crkvu, mogle čuti evanđelje u ugodnoj atmosferi hrišćanskog doma.
Drugi kontekst za laičko svedočenje jeste radno mesto, jer upravo tamo većina hrišćana provodi barem pola svog vremena, a posao je i božanski poziv. Hrišćani mogu svedočiti o Hristu rečima svojih usta, svojom postojanom vrednoćom, poštenjem i promišljenošću, svojom brigom za pravdu na radnom mestu, a posebno ako drugi mogu videti iz kvaliteta njihovog svakodnevnog rada da to čine na slavu Božiju.
Mi se kajemo za našu uključenost u obeshrabrivanju laičke službe, a posebno žena i mladih. Odlučujemo da ćemo u budućnosti podsticati sve Hristove sledbenike da zauzmu svoje mesto, s pravom i prirodno, kao njegovi svedoci. Jer, istinska evangelizacija proizlazi iz srca prepunog ljubavi za Hrista. Upravo zato služba pripada svim Njegovim ljudima, bez isključenja (2 Kor 6,1; Dela 8,26-39; 14,27; Ef 4,11; Dela 13,1-3; Dela 1,8; 8,1.4; 1 Kor 1,28; Ef 4,11-12; Mt 28,19; 2 Tim 2,2; 1 Sol 5,12-15; 1 Kor 12,4-7; Ef 4,7; Mt 21,15.16; 1 Tim 4,12; Post 1,26.27; Gal 3,28; Dela 2,17-18; 1 Pt 4,10; Rim 16,1-6.12; Fil 4,2.3; Mk 5,18-20; Lk 5,27-32; Dela 28,30.31; Dela 10,24.33; 18,7.8; 24- 26; 1 Kor 7,17-24; Tit 2,9.10; Kol 4,1; Kol 3,17.23.24; Dela 4,20).

7. INTEGRITET SVEDOKA
Ništa ne propagira evanđelje jasnije od promenjenoga života, i ništa više ne nanosi ljagu na njega nego lična nedoslednost. Pozvani smo da se ponašamo na način koji je dostojan Hristovog evanđelja, čak šta više da ga “ukrasimo”, povećavajući njegovu lepotu svetim življenjem. Jer svet koji nas posmatra s pravom traži očigledne dokaze za izjave koje Hristovi učenici daju o Njemu. Snažan dokaz je naš integritet.
Naše objavljivanje poruke da je Hristos umro kako bi nas doveo Bogu govori ljudima koji su duhovno žedni, ali nam neće verovati ako im ne pružimo dokaz ličnog poznanja živoga Boga, ili ako našem javnom proslavljanju nedostaje stvarnost i relevantnost.
Naša poruka da Hristos izmiruje međusobno otuđene ljude će izgledati stvarna samo ako je vidljivo da volimo jedni druge i opraštamo jedni drugima, da služimo drugima u poniznosti, i nastojimo dosegnuti i one izvan našega društva saosećajnim, požrtvovanim služenje onima u potrebi.
Izazov koji stavljamo pred druge da se odreknu samih sebe, uzmu svoj krst i slede Hrista, je uverljiv samo ako smo i sami umrli sebičnim ambicijama, nepoštenju i pohlepi, i ako živimo jednostavno, zadovoljno i darežljivo. Ne odobravamo propuste u hrišćanskoj doslednosti koje vidimo i kod hrišćana i kod crkava: materijalna pohlepa, profesionalan ponos i rivalitet, takmičenje u hrišćanskoj službi, ljubomora mlađih vođa, misionarski nepotizam, nedostatak uzajamne odgovornosti, spuštanje hrišćanskih standarda na području seksualnosti, te rasnu, društvenu i seksualnu diskriminaciju. Sve to je svetovnost koja dopušta prevladavajućoj kulturi da potkopa crkvu umesto da crkva postavlja izazove i menja kulturu. Duboko smo postiđeni zbog vremena kada smo, kao pojedinci i u našim hrišćanskim zajednicama, potvrđivali Hrista rečima, ali ga poricali delima. Naša nepostojanost oduzima verodostojnost našem svedočenju. Priznajemo svoje postojane borbe i neuspehe, ali takođe odlučujemo u Božijoj milosti da gradimo integritet u sebi i u crkvi (2 Kor 6,3.4; Fil 1,27; Tit 2,10; Kol 4,5.6; Izr 11,3; 1 Pt 3,18; 1 Jovanova 1,5.6; 1 Kor 14,25.26; Ef 2,14-18; Ef 4,31-5,2; Gal 5,13; Lk 10,29-37; Mk 8,34; Mt 6,19-21.31-33; 1 Tim 6,6-10.17.18; Dela 5,1-11; Fil 1,15-17; 1 Kor 5,1- 13; Jak 2,1-4; 1 Jovanova 2,15-17; Mt 5,13; Mt 7,21-23; 1 Jovanova 2,4; Ef 4,1).

8. LOKALNA CRKVA
Svaka hrišćanska zajednica je lokalni odraz Hristovog Tela i ima iste odgovornosti kao i ostale lokalne zajednice. Ona je i “sveto sveštenstvo” koje prinosi Bogu duhovne žrtve slavljenja i “sveti narod” koji širi kroz svedočenje Njegovu veličanstvenost. Crkva je, dakle, zajednica koja slavi i svedoči, koja se sastaje i razilazi, koja je pozvana i poslana. Slavljenje i svedočenje su neodvojivi.
Verujemo da lokalna zajednica ima primarnu odgovornost u širenju evanđelja. Pismo prikazuje ovo kao razvoj: “naše je evanđelje došlo do vas”, a zatim je “otišlo od vas”. Na taj način evanđelje stvara crkvu koja širi evanđelje, što stvara još više crkava u neprekidnoj lančanoj reakciji. Šta više, ono što Pismo uči, strategija potvrđuje. Svaka lokalna crkva mora evangelizipvati područje na kome se nalazi, i ima resurse da to učini.
Ovim podstičemo svaku zajednicu na redovno proučavanje ne samo vlastitog članstva i programa, već i društva u celini, kako bi razvili odgovarajuću strategiju misije. Možda će članovi crkve odlučiti da organizuju obilazak čitavog područja, u cilju da prožmu za Hrista određeno mesto na kojem se sastaju ljudi, organizovati niz evangelizacionih sastanaka, predavanja ili koncerata, raditi sa siromašnima ili utemeljiti novu crkvu u susednoj opštini ili naselju. Istovremeno, ne smeju zaboraviti crkveni globalni zadatak. Crkva koja šalje misionare ne sme zanemariti svoje područje, a crkva koja evangelizira svoje okruženje ne sme zanemariti ostatak sveta.
Pri svemu tome zajednice i denominacije treba da tamo gde je to moguće, rade s drugim zajednicama, nastojeći zameniti duh takmičenja sa duhom saradnje. Crkve bi takođe trebale sarađivati i sa paracrkvenim organizacijama, posebno u oblasti evangelizacija, učeništva i socijalnom služenju, jer su i takve organizacije deo Hristovog Tela i imaju vrednu, specijalizovanu stručnost od koje crkva može imati veliku korist.
Božija namera za crkvu je da bude znak njegovog kraljevstva, to jest, pokazatelj o tome kako izgleda ljudsko društvo kada dolazi pod Njegovu vladavinu pravednosti i mira. I kod pojedinaca, i kod crkava, evanđelje mora biti proživljeno da bi ga mogli delotvorno proneti. Kroz našu ljubav jedni za druge danas se objavljuje nevidljivi Bog, a posebno kada se zajedništvo odražava u malim grupama, i kada nadilazi razlike u rasi, polu, položaju i dobu, razlike koje dele druge društvene zajednice.
Duboko se kajemo jer su mnoge naše zajednice okrenute prema sebi, uređene za održavanje umesto za misiju, ili su zaokupljene crkvenim aktivnostima na štetu svedočenja. Odlučujemo usmeriti svoje crkve iznutra prema napolje, kako bi sudelovale u postojanom dosezanju ljudi, dok im Gospod ne pribroji svakodnevno one koji se spašavaju (1 Kor 12,27; 1 Pt 2,5.9; Iv 17,6.9.11.18; Fil 2,14-16; 1 Sol 5,8; Dela 19,9.10; Kol 1,3-8; Dela 13,1-3; 14,26-28; Fil 1,27; Lk 12,32; Rim 14,17; 1 Sol 1,8-10; 1 Jovanova 4,12; Jovan 13,34.35; 17,21.23; Gal 3,28; Kol 3,11; Dela 2,47).

9. SARADNJA U EVANGELIZACIJI
U Novom zavetu, evangelizacija i jedinstvo su blisko povezani. Isus je molio da jedinstvo njegova naroda odražava njegovo jedinstvo s Ocem, kako bi svet mogao verovati u njega, a Pavle podstiče Filipljane da se “jednodušno zajednički bore za veru evanđelja”. Za razliku od ove biblijske vizije, postiđeni smo zbog sumnji i suparništva, dogmatizma u nebitnim stvarima, borbi za prevlast i izgrađivanja vlastitih kraljevstava koje narušavaju naše evangelizacijsko svedočanstvo. Mi potvrđujemo da je saradnja u evangelizaciji neophodna, najpre zato što je to volja Božija, a onda i zato što evanđelje pomirenja gubi na snazi zbog našeg nejedinstva, kao i zato što, ako uopšte želimo  izvršiti zadatak evangelizacije, moramo se zajednički uključiti u njegovo ostvarenje.
“Saradnja” znači pronaći jedinstvo u različitosti. To uključuje zajednički rad ljudi različitih temperamenata, poziva i kultura, nacionalnih crkava i misijskih agencija, svih uzrasta i oba pola.
Odlučni smo jednom zauvek staviti iza sebe, kao naše otrežnjenje iz kolonijalne prošlosti, pojednostavljeno razlikovanje između zapadnih zemalja koje šalju misionare i zemalja Istočne Evrope i Trećeg sveta koje primaju misionare. Velika i nova činjenica našega doba je internacionalizacija misije. Ne samo da sada velika većina evanđeoskih hrišćana nisu zapadnjaci, već će broj misionara iz Trećeg sveta uskoro nadmašiti one sa Zapada. Verujemo da misijski timovi koji imaju različitu narav, ali isto srce i um, snažno svedoče o Božijoj milosti.
Kada kažemo “čitava crkva” mi time ne tvrdimo da je univerzalna crkva i evanđeosko hrišćanstvo sinonimi. Priznajemo da postoje mnoge crkve koje nisu deo evanđeoskoga pokreta. Stavovi evanđeoskih hrišćana prema Rimokatoličkoj i Pravoslavnim crkvama razlikuju se u velikoj meri. Neki od evanđeoskih hrišćani se mole, razgovaraju, proučavaju Sveto pismo i deluju zajedno s ovim crkvama. Drugi se snažno protive bilo kakvom obliku dijaloga ili saradnje s njima. Svi su svesni da među nama postoje ozbiljne teološke razlike. Gde god je to prikladno i sve dok se ne kompromituje biblijska istina, možemo sarađivati sa njima na područjima kao što je prevođenje Biblije, proučavanje savremenih teoloških i etičkih pitanja, društvenog rada i političkog delovanja. Ali sve jedno želimo jasno istaći da zdrava evangelizacija zahteva zdravu posvećenost biblijskom evanđelju.
Neki od nas su članovi crkava koje pripadaju Svetskom savezu crkava i veruju da je pozitivno, a ipak kritičko sudelovanje u njegovom radu naša hrišćanska dužnost. Drugi među nama nisu povezani sa Svetskim savezom crkava. Svi ipak podstičemo Svetski savez crkava da usvoji dosledno biblijsko shvatanje evangelizacije.
Priznajemo svoj deo odgovornosti za rascepkanost Hristovog Tela, što je i veliki kamen spoticanja za evangelizaciju sveta. Odlučujemo nastaviti tražiti ono jedinstvo u istini za koje je Isus molio. Uvereni smo da je pravi put prema bližoj saradnji otvoreni i strpljivi dijalog na temelju Biblije sa svima koji dele našu zabrinutost. Ovome se radosno posvećujemo (Jovan 17,20.21; Fil 1,27; Fil 1,15.17; 2,3.4; Rim 14,1-15,2; Fil 1,3-5; Ef 2,14-16; 4,1-6; Ef 4,6.7; Dela 20,4; Jovan 17,11.20- 23).


C. CEO SVET
Potpuno evanđelje je povereno celoj crkvi kako bi bilo objavljeno po čitavom svetu. Zbog toga, neophodno je razumeti svet u koji smo poslani (Mt 16,15).

10. SAVREMENI SVET
Evangelizacija se odvija u kontekstu, a ne u vakumu. Potrebno je održavati pažljivu ravnotežu između evanđelja i konteksta. Moramo razumeti kontekst kako bi u njemu mogli delovati, ali ne smemo dopustiti da kontekst iskrivi evanđelje.
Iz tog razloga,  zabrinuti smo zbog uticaja “moderne” kao nadolazećeg pogleda na svet proizišlog iz industrijalizacije s njenom tehnologijom kao i iz urbanizacije i njenog ekonomskog poretka. Ovi faktori zajedno stvaraju okruženje koje značajno oblikuje način na koji posmatramo naš svet. Uz to, sekularizacija razara veru prikazavši Boga i natprirodno beznačajnim; urbanizacija mnogima dehumanizuje život; dok su masmediji doprineli obezvređivanju istine i autoriteta, zamenivši reč slikom. U kombinaciji, te posledice „moderne“ mnogima iskrivljuju poruku koju propovedaju i podrivaju njihovu motivaciju za misiju.
1900. godine, samo 9 posto svetske populacije je živelo u gradovima; a smatra se da će do 2000. živeti u njima više od 50 posto. Taj globalni prelaz ljudi u gradove, nazvan “najveća migracija u ljudskoj istoriji”, predstavlja veliki izazov za hrišćansku misiju. S jedne strane, gradsko je stanovništvo krajnje kosmopolitsko, i narodi mogu doći na naš prag, u gradu. Možemo li razviti globalne crkve u kojima evanđelje uklanja etničke granice? S druge strane, mnogi su stanovnici grada siromašni emigranti koji su istovremeno otvoreni za evanđelje. Mogu li Božji ljudi biti presvedočeni da se presele se u takve siromašne urbane sredine, kako bi služili ljudima i sudelovali u preobražaju grada?
Modernizacija donosi blagoslove kao i opasnosti. Izgradnjom komunikacijskih veza i transporta širom sveta, otvaraju se neviđene mogućnosti za evanđelje, prelazeći stare granice i prodirući u zatvorena društva, bilo tradicionalna ili totalitarna.  Hrišćanski mediji imaju snažan uticaj kako u sejanju semena evanđelja a tako i u pripremanju tla. Najveće misionarske radio stanice su posvećene objavljivanju evanđelja putem radija na svakom poznatijem jeziku do 2000. godine.
Priznajemo da se nismo dovoljno borili da shvatmo modernizaciju. Nekritički smo koristili njene metode i tehnike, i na taj se način izložili svetovnosti. Odlučujemo da ćemo u budućnosti ozbiljno shvatiti izazove i mogućnosti, odupirati se svetovnim pritiscima modernizma, objaviti Hristovu vlast nad savremenom kulturom u celini, i na taj način sudelovati u misiji u savremenom svetu bez svetovnosti (Dela 13,14-41; 14,14-17; 17,22-31; Rim 12,1.2).

11. IZAZOV ZA 2000-TU. I NADALJE
Svetska se populacija bliži 6 milijardi. Jedna trećina od njih nominalno ispoveda Hrista. Od preostalih 4 milijardi polovina je čula za njega, a druga polovina nije. U svetlu tih brojki procenjujemo svoj evangelizacioni zadatak uzimajući u obzir četiri kategorije ljudi.
Prvo, postoji potencijalna misionarska radna snaga, oni koji su predani. U ovom je veku ta kategorija hrišćanskih vernika porasla od 40 miliona u 1900. na oko 500 miliona danas, i u ovome trenutku raste dvostruko brže od bilo koje velike religijske grupe.
Drugo, postoje nominalni hrišćani tj oni koji nisu predani. Oni su prihvatili hrišćanski poziv (krstili su se, povremeno odlaze u crkvu i čak se nazivaju hrišćanima), ali im je stran smisao lične odanosti Hristu Isusu. Ima ih posvuda, po svim crkvama širom sveta. Njih hitno treba ponovno evangelizirati. Treće, postoje ne-evangelizirani. To su ljudi koji imaju minimalno znanje o evanđelju, ali nisu imali valjanu priliku da se odazovu. Oni su verovatno nadomak hrišćana, koji samo trebaju otići do susedne ulice, puta, sela ili grada kako bi ih pronašli.
Četvrto, postoje nezahvaćeni. Ima dve milijardi ljudi koji možda nikada nisu čuli za Isusa kao Spasitelja, i nisu nadomak hrišćana koji su njihovi sunarodnici. Postoji, zapravo, 2000 naroda i narodnosti u kojima ne postoji snažan, autohton crkveni pokret. Od pomoći je kada ih smatramo pripadnicima manjih “etničkih grupa”,  koji dalje povezane sa međusobno srodnim grupama (npr. zajednička kultura, jezik, dom ili zanimanje). Naj efikasniji glasnici evanđelja za njihovo dosezanje su oni vernici koji pripadaju njihovoj kulturi i poznaju njihov jezik. Inače bi ka njima trebali otići glasnici evanđelja iz drugih kultura, ostavljajući svoju sopstvenu kulturu i požrtvovano se poistovetiti s ljudima koje žele dosegnuti za Hrista.
Sada postoji oko 12 hiljada takvih nedosegnutih etničkih grupa koje su unutar 2 hiljade većih naroda, dakle, zadatak nije nemoguć. Do sada je samo oko 7 posto misionara uključeno u taj način evangelizacije, dok preostalih 93 posto deluje u polovini sveta koji je već evangeliziran. Ako želimo ispraviti tu neravnotežu, biće potrebno strateško preraspoređivanje zaposlenih.
Faktor koji nas zabrinjava i koji utiče na svaku od ovih kategorija je nepristupačnost. Mnoge zemlje ne daju vize slobodnim misionarima, koji nemaju drugu kvalifikaciju ili doprinos da ponude. Međutim, takva područja nisu potpuno nedostupna jer naše molitve mogu proći kroz svaki zastor, vrata ili prepreku. Hrišćanska televizija i radio, audio i video kasete, filmovi i literatura takođe mogu dosegnuti one koje je nemoguće drukčije dosegnuti. To mogu takozvani “graditelji šatora” koji kao Pavle zarađuju sebi za život. Oni putuju radi svoga zanimanja (npr. poslovni ljudi, univerzitetski profesori, tehnički specijalisti i učitelji jezika), i koriste svaku priliku da govore o Gospodu Isusu Hristu. Oni ne ulaze u zemlju lažno se predstavljajući, jer njihov ih posao doslovno odvodi tamo; jednostavno, svedočenje je bitan sastojak njihova hrišćanskog načina življenja, gde god oni bili.
Duboko smo posramljeni jer je prošlo gotovo dve hiljade godina od smrti i vaskrsnuća Isusa, a još ga uvek dve trećine svetskog stanovništva nije upoznalo. S druge strane, zadivljeni smo brojnim dokazima o Božijoj moći, čak i na najneuobičajnim prostorima sveta.
2000-ta. godina je za mnoge postala prekretnica. Možemo li se posvetiti evangeliziraciji sveta tokom poslednje decenije ove hiljdugodišnjice? Nema ničeg magičnog u datumu, ipak, zar ne bismo trebali dati sve od sebe kako bismo postigli taj cilj? Hristos nam je zapovedio da odnesemo evanđelje svim narodima. Zadatak je hitan.
Odlučni smo da ga poslušamo s radošću i nadom (Dela 18,1-4; 20,34; Lk 24,45-47).

12. TEŠKE SITUACIJE
Isus je jasno govorio svojim učenicima da očekuju protivljenje. “Ako su mene progonili”, rekao je, “i vas će progoniti”. Čak im je rekao da se raduju zbog progonstva, i podsetio ih je da je uslov za plodonosnost smrt.
Ta predviđanja, da je trpljenje hrišćana neophodno i korisno, vredi za svako doba, uključujući i ovo naše. Postojale su hiljade mučenika. Danas je situacija vrlo slična. Gorljivo se nadamo da će „glasnost i perestrojka“ dovesti do verske slobode u Sovjetskom Savezu i u Istočnoj Evropi, i da će islamske i hinduističke zemlje postati otvorenije za evanđelje. Ne odobravamo nedavno brutalno gušenje kineskoga demokratskog pokreta, i molimo se da hrišćanima ne donese nove patnje. Međutim, gledano u celini, čini se da drevne religije postaju manje tolerantne, prognani manje dobrodošli, a svet manje prima evanđelje.
U ovoj situaciji želimo dati tri izjave vlastima koje preispituju svoj stav prema hrišćanskim vernicima.
Prvo, hrišćani su lojalni građani, koji žele dobrobit svom narodu. Mole za njegove vođe i plaćaju porez. Svakako, oni koji su priznali Isusa kao Gospoda, ne mogu istovremeno zvati Gospodom bilo koju drugu vlast, i ako im to bude zapoveđeno ili da čine bilo šta drugo što Bog zabranjuje, ne smeju poslušati. Ali oni su savesni građani. Takođe, oni doprinose dobrobiti zemlje stabilnošću svojih brakova i porodica, poštenjem u poslovanju, napornim radom i dobrovoljnom delovanju u služenju hendikepiranima i onima u potrebi. Jednostavno, vlasti ne moraju strahovati od hrišćana.
Drugo, hrišćani odbacuju nedostojne načine evangelizacije. Iako narav naše vere traži da objavljujemo evanđelje drugima, naša je praksa da ga iznosimo otvoreno i iskreno, dajući slušateljima potpunu slobodu prihvatanja ili neprihvatanja. Želimo biti obzirni prema onima koji pripadaju drugim religijama i odbacujemo svaki pristup koji bi ih prisiljavao da se obrate.
Treće, hrišćani iskreno žele versku slobodu za sve ljude, ne samo slobodu za hrišćanstvo. U zemljama u kojima prevlađuje hrišćanstvo, hrišćani su na čelu onih koji zahtevaju slobodu za sve verske manjine. U pretežno nehrišćanskim zemljama hrišćani ne traže ništa više od onoga što zahtevaju za druge u sličnim okolnostima.
Sloboda“ispovedanja, praktikovanja i širenja” religije, kao što stoji u Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima, može i treba biti zajamčeno pravo. Silno se kajemo za svako nedostojno svedočanstvo za koje bi sledbenici Isusa mogli biti krivi. Odlučujemo ne uvrediti nepotrebno nikoga ni u čemu, kako se ne bi nanosila ljaga Hristovom imenu. Međutim, uvredu krsta ne možemo zanemariti. Radi Hrista raspetog molimo se da možemo biti spremni po njegovoj milosti trpeti, i čak umreti. Mučeništvo je oblik svedočanstva koje je Hristos obećao kao posebnu  nagradu (Jovan 15,20; Mt 5,12; Jovan 12,24; Jr 29,7; 1 Tim 2,1.2; Rim 13,6.7; Dela 4,19; 5,29; 2 Kor 4,1.2; 2 Kor 6,3; 1 Kor 1,18.23; 2,2; Fil 1,29; Otk 2,13; 6,9-11; 20,4).

ZAKLJUČAK: OBJAVLJIVATI HRISTA DOK NE DOĐE
Tema Drugog Luzanskog kongresa je bila: “Objavljivati Hrista dok ne dođe”. Mi naravno verujemo da je Hristos došao; došao je kad je Avgust bio car Rima. Međutim jednoga dana, kao što znamo iz njegovih obećanja, doći će ponovno u nezamislivom sjaju kako bi svoje kraljevstvo učinio savršenim. Zapovedio nam je da bdimo i budemo spremni. U međuvremenu, razmak između njegova dva dolaska treba biti ispunjen izvršavanjem hrišćanskoga misionarskog zadatka. Rečeno nam je da odnesemo evanđelje do kraja sveta, i obećano nam je da će kraj veka doći tek kad to učinimo. Oba će se kraja (zemaljskog prostora i vremena) desiti istovremeno. Isus je obećao da će do kraja sveta biti s nama.
Dakle, hrišćanska misija je hitan zadatak. Ne znamo koliko dugo još imamo vremena. Sigurno je da nemamo vremena za gubljenje. Radi hitnosti naše odgovornosti, neophodni su nam drugi kvaliteti, posebno jedinstvo (moramo zajednički evangelizovati) i žrtva (moramo izračunati i prihvatiti cenu). Naš je zavet u Luzanu bio: “moliti, planirati i delovati zajedno na evangelizaciji čitavoga sveta”. Naš proglas u Manili je da je cela Crkva čitavom svetu prenese potpuno evanđelje, objavljujući Hrista dok ne dođe, sa svom neophodnom hitnošću, jedinstvom i žrtvom. (Lk 2,1-7; Mk 13,26.27; Mk 13,32-37; Dela 1,8; Mt 24,14; Mt 28,20).

Manifestu iz Manile je prethodio - Zavet iz Lozane, kongres koji se održao 1974. 

Za prevod na srpski sam koristio izuzetno dobro urađen prevod na hrvatski jezik Ljubinke Jambrek, objavljen u: KAIROS - Evanđeoski teološki časopis / Godište II. (2008), br. 2 str. 349-364, kao i engleski izvornik. Moram priznati da se više radi o prilagođavanju hrvatskog prevoda na srpski jezik i nadam se da mi to gospođa Ljubinka neće zameriti. Nisam znao kako da stupim u kontakt sa njom i zatražim dozvolu za korišćenje njenog prevoda. Smatram za značajno da se pojedini dokumenti vezani za Evanđeosko hrišćanstvo prevedu na srpski jezik i budu dostupni evanđeoskim hrišćanima u Srbiji.