Žena koja je prodala svoje oči

Lee Chal Sun
Ovo je priča o jednostavnom heroju vere. O jednoj velikoj ženi, posvećenoj, borcu. Ženi misionaru, pastoru. Kontraverzna priča, možda će nekog šokirati, možda i sablazniti, ali moram da je ispričam. Samo dok je čitate, skinite naočare naše kulture... sa naočarima kulture možda ćete videćete fanatizam, bez njih heroja.

Već treću nedelju sam u Koreji, ozbiljno patim od nedostatka kuće. Nedostaje mi porodica, crkva, sve... Prepun sam utisaka, a nekad mi se čini i prezasićen. Pitam se da li mogu više išta da primim? Šta novo može da se desi? Prolutao sam Korejom uzduž i popreko, video crkve, muzeje, istorijska mesta... Sedeo sa mnogim vođama, vođama velikih crkava (20,000 ljudi), dekanima (o tome nisam pisao, niti planiram). Sedeo u domovima Koreanaca, na podu, jedući sa njima, moleći se. Video lepotu Koreanske crkve, video i loše stvari. Jeo stvari kojima ni ime ne znam. Šta je još ostalo da se vidi?


Pitam se da li da išta i delim sa ljudima, dosadiću im. Da li da ponovo pišem? Ili da zadržim utiske za crkvu, kada se vratim? To je i bilo moje razmišljanje pre današnjeg iskustva.


Danas putujemo iz grada Džondžu u Dedžung, i odjednom pastor koji nas vozi skreće sa puta. Uglavnom ja i moj saputnik ne znamo kuda idemo. Često se desi da stanemo i saznamo da treba ga propovedamo, ili da imamo neki sastanak. Tako i ovaj put, odjednom nešto što nismo očekivali. Pastor želi nešto da nam pokaže.


Hrišćanski jo-jo

Kućna grupa koja nas je ugostila. Znak prstima - srce. Često ga pokazuju.
Ova kućna grupa se redovno moli za Srbiju.
Još uvek u Koreji, grad Jeonju, centralna Koreja. Prošli smo južni deo Koreje uzduž i popreko... Uveliko me hvata nostalgija za porodicom, crkvom kojoj pripadam, ljudima koje volim. Sa druge strane, ono što doživljavam u Koreji ne prestaje da me inspiriše.

Večeras sedim u stanu jedne obične koreanske porodice. Mala sobica, nas petnaestak u njoj. Nisu pastori, vođe ovo su "obični" vernici (Susretali smo se ovde sa pastorima koji vode crkve od 20.000 ljudi, ogromne organizacije, škole, fakultete - o njima nisam pisao, imam svoje razloge.). Večeras je sastanak njihove kućne grupe. Sedimo na podu, za niskim stolovima prepunim hrane. Potrudili su se da nas ugoste. Piletina sa knedlama od riže i povrćem, razno povrće kuvano, dinstano, soja supa sa tofuom i povrćem (moje omiljeno). Obavezan kim či - ukiseljeno povrće u sosu od ljute paprike, koje Koreanci jedu uz svaki obrok. Ljuto i slatko su dominantni ukusi. 

I dalje se mučimo sa štapićima za jelo, ali po pravilu odbijamo viljuške. Više puta nam se desi da mather familius (majka, glava porodice), videći kako se mučimo sa nekim jelom, uzme porciju, izmeša, pokaže kako se jede. Samo što nas ne nahrani. Čak i restoranu, konobarica, vide da ne znam kako se jede neko jelo, priđe, uzme porciju, i na Koreanskom počne da objašnjava, seče, meša. U početku sam se bunio, nisam ja dete. Sada prihvatim, ne vredi se buniti, biće kako kaže. "Molim vas, ne više paprike...", sipa, sipa, džabe opiranje. Tako se to jede, i tačka. Malo se šalim, iako je opis istinit, ne smeta mi. Vidi se iskrena briga, i želja da se ugosti gost. Tako i večeras, domaćini se slomiše oko nas. 
Poseban problem je jezička barijera. Koreancima je engleski jezik jako težak. Konstrukcija njihovog jezika je potpuno drugačija od evropskih jezika. Retko ko govori engleski. Ako i govore engleski, teško razumeju grublji akcenat, kao što je moj. Komunikacija samo rukama, nogama, osmehom, tapšanjem po leđima, i naravno kroz prevodioca. Često samo sedimo, ne znajući šta se dešava oko nas. Uhvatio sam sebe da u metrou prisluškujem razgovor na engleskom, čisto da nešto razumem oko sebe. Ali u ovoj situaciji mi ne smeta, osećam se kao kod kuće, ovi ljudi su moja braća i sestre u Hristu Isusu, povezani smo dubokim vezama. 

Razlog zašto gostujemo na ovoj kućnoj grupi, je to što se ta kućna grupa redovno moli za Srbiju. Molitveni zadatak koji su uzeli na sebe je zastupanje moje zemlje - mole se za promene, za evanđelje u Srbiji. Došli smo da sa njima podelimo molitvene potrebe, i ostavimo neki duhovni blagoslov. 

Pričao sam im o hrišćanskom jo-jou. Znate ona dečija igračka, kolut privezan za kanap. Pustiš jo-jo, on se odmotava do kraja kanapa, i onda kada dođe do kraja, trgneš kanap, i jo-jo se namota ponovo nazad u tvoju ruku. Tako doživljavam moju posetu Koreji. 
Jedna od prvih crkava u Koreji, sagrađena oko 1905 godine. Ulazi se isključivo
izuven, sedi na podu....

Posmatrano sa našeg kraja sveta, Koreja je na kraju sveta, na kraju kontinentalne ploče. Iza Koreje je samo Japan, i onda Pacifik. Nema dalje. U Delima Apostolskim, 1:8 stoji zapisano: "Primi ćete silu Duha Svetog, kada siđe na vas, i bićete moji svedoci u Jerusalimu, Samariji i sve do kraja sveta." Jedna od poslednjih Hristovih zapovesti ovde na zemlji. Duh Sveti će sići na vernike, posledica toga će biti sila koja će učiniti da oni rašire evanđelje do kraja zemlje. Prvo njihovim najbližim, a onda sve dalje i dalje. 

Planina očaja

Molitvena planina Baptističke crkve iz Seula, u oblasti Gangwon-do, Koreja. Pozvani smo od pastora Davida Lija, da posetimo ovo mesto. Koncept molitvene planine je specifičan za Koreanske crkve, verovatno povezan sa njihovom kulturom. Crkve kupuju delove planine i prave tu svoje molitvene centre, mesta gde se hrišćani mogu povući na par dana, moliti, meditirati, razmišljati. Već smo do sada posetili Molitvenu planinu Jindo crkve Celovitog Evanđelja iz Seula, ali ova se razlikuje. Celokupna je zasnovana na knjizi Put Hrišćanina.
Put hrišćanina je napisao Engleski hrišćanin, puritanac, baptista, Džon Banjan. Objavljena je davne 1687 godine, i od tada nebrojeno puta prevedena. Banjan je propovednik koji je mnoge godine proveo u zatvoru zbog svoje vere, jedan od mučenika evanđeoske crkve. Pastor Li, naš domaćin je posvetio veliki deo svoje službe izgradnji centra koji je posvećen ovoj knjizi. Širom planine su postavljeni kipovi, objekti koji govore priču ove knjige. Projekat fascinantan, nešto što vredi doživeti. Ali to nije tema mog bloga. 

Po mom pogledu na svet nisam puritanac ni pijetista (kao Banjan, deo puritanskog pokreta). Ugledam se na Zinzeldorfa (Moravljanski reformator), koji je rekao, otpilike ovako: "Pijetista (kao Banjan), u svom fokusu ima greh. U Hristovoj milosti nalazi olakšanje za svoju greh i tugu. Moravljanin u svom fokusu ima Hristovu milost. Kada dođe greh, on je u svojoj radosti posramljen." Drugim rečima, pokušavam da sledim put gde imam Hrista u fokusu, ne moj greh. To ne znači da nisam doživeo nešto na toj stazi.

Tema mog bloga je Brdo očaja ili pećina očaja. Na svom putu, (kako piše u knjizi) hrišćanin je zalutao, i zarobljen je od ogromnog diva očaja, koji ga drži u ćeliji. Nema dalje, tu je zaglavljen. Posle završenog obilaska sa naši domaćinom, vratio sam se nazad i seo kod vrata ćelije. Sedeo sam pored ove ćelije dugo. Ćelija očaja, zarobljenosti. Današnjim jezikom mogli bi je nazvati ćelija burnout-a, sagorevanja. 

Jedan od glavnih razloga zašto sam prihvatio poziv na ovo putovanje (osim što volim da putujem), jeste što se osećam sagorelim. Bez snage. Ja nikada nisam želeo da budem pastor, punovremeno u službi. To nije bio moj životni plan. Želeo sam da završim fakultet (što se i desilo), da se bavim mojim zanimanjem (očuvanje prirode, melioracije), da živim tih i miran život. Desilo se da mi Bog nikada nije dao izbor, i ja sam sledio taj put. To ne znači da ne volim to što radim, naprotiv, jako volim moju crkvu, ljude koji su mi povereni, služenje. Ali ne volim pritisak. Pastor pokušava da bude pastir svima, a ljudi vole da vuku svako na svoju stranu. Pokušavaš da usaglasiš, pomogneš, na kraju se desi da si svima kriv, kome god da pokušam da pomognem. Ali to je samo deo priče.
Drugi deo priče je moja porodica. Otac mi je umro pre dve godine. Nisam ga dugo voleo. I dan danas se borim sa mojim osećanjima. Ostavio mi je u nasledstvo velike dugove, upetljao se sa zelenašima. Kako je živeo, ne završavajući svoja dela, tako je i umro. Jedna stvar mi je u mislima, da me teši - tih dana kada je umro, rekao je mojoj deci da sam im ja dobar otac, što on meni nikada nije uspeo da bude. Malo me to teši, što je razumeo svoje propuste. Ali bol je ostala tu. I naravno dugovi koje nisam znao kako da rešim. Na kraju mi je draga sestra u Hristu, iz Holandije pomogla. Čula je za moje iskustvo, koje je bilo potpuno različito od njenog, jer ona je imala brižnog oca. I baš u periodu kada je čula moju priču, odjednom, nenadano, dobila je nasledstvo za koje nije ni znala da joj je otac ostavio (neke akcije). Da skratim priču - pomogla mi je da ja vratimo tatine dugove. 

U među vremenu je umro i moj deda. O tome sam pisao, ali bolest je trajala mesecima. Iscrpela nas je. Patili smo zajedno sa njim. U junu, pre nekoliko meseci, deda je umro. I kada se sve završilo, u meni nije bilo ni trunke snage. Dok sam se borio, borio sam se. Ali kada je borba završena, kako dalje. Gde naći volju, snagu? Našao sam se zarobljenim u ćeliji očaja.

Kada nas je naš domaćin doveo do te tačke putovanja, suze su mi bile u očima. Tako blisko mojim osećanjima od pre kratkog vremena. Odjek te borbe, obeshrabrenosti još uvek osećam. Kao kada rana zaraste, ali još uvek boli kada se naglo pokreneš. Kaže naš vodič - "U ovoj tačci, u Banjanovoj priči, su jedino pomislili da odustanu!". Razumem to osećanje, odustati, pobeći od svega. Bio sam iznenađen intenzitetom mog beznađa u prethodnom periodu. Sada kada gledam u taj period, sam se pitam, zašto toliko duboko? Kakav div je stojao pred mojim vratima? Koja je laž bila toliko moćna? Ni sam nisam siguran. Sretan sam što je to prošlo, iako rane još uvek peku,  brdo očaja je poznato mom srcu.  
U Delima 14.22. Apostol Pavle govori: "Valja nam kroz mnoge nevolje ući u Carstvo nebesko". Nevolje i borbe su deo života, deo puta hrišćanina. Ne volim to, i rado zaboravim. Dok sam molio pred pećinom, misli o tom stihu me nisu napuštale. Neko je to lepo rekao - "Bog nam nije obećao miran let nego sigurno sletanje." Ali nevolja, teška osećanja, očaj, periodično naiđu. Ne treba se zavaravati da neće. Banjan je to dobro razumeo.

Druga značajna lekcija je da hrišćanski život, ipak nije samo patnja. Ima momenata radosti. U Putu hrišćanina, iza Planine očaja nalazi se Dolina blagoslova. 

Treća lekcija je povezana sa time kako su se Hrišćanin i Nada (dva lika Puta Hrišćanina), izvukli iz zatvora. Počeli su da čitaju Reč Božiju, Njegova obećanja. I tu se nalazio ključ. Samo kroz Božiji dodir, kroz njegovu utehu mi pobeđujemo tamnicu. Za mene ključ iz moje tamnice nije bila jedna stvar. Više poruka, doticaja koji su mi ukazali na Njegovu ljubav prema meni ali i na delo koje je preda mnom. Jer Planina očaja služi samo zato da te zaustavi u Božijem planu za tebe. Kada vidiš stazu dalje lanci sami padaju. 

Anjom hasajo

9.000 kilometara od kuće. Druga nedelja u Koreji, negde sam na pola putovanja, još toliko. Nebrojeni utisci. Kultura različita od Srbije, na toliko načina da je to nemoguće opisati u nekoliko rečenica, čak i u jednom blogu (razmišljam da napišem poseban blog o tome, kada složim utiske). Nekada dani prođu pre nego vidimo lice evropljana, ili čujemo jezik koji razumemo (osim našeg domaćina Hane).

Na kraj sveta...

Okdo-ri, malo ostrvo Jodo arhipelaga, negde između Žutog i Istočnog-kineskog mora, Koreja. Nije turistička destinacija, do njega ne voze brodovi. Nema asfaltnog puta, nema prodavnica, škola. Samo malo ribarsko seoce, 40 stanovnika samo.
Žive od ribolova, i gaje alge. Da, gaje alge. Nisam ni znao da se alge gaje, ali oko ostrva, u moru, su ogromne plantaže – bove povezane sa užadima u koje su zasađene razne vrste algi. Kada sam stupio na ostrvo, neka baka je sušila alge. Videći kako zainteresovano posmatramo, ponudila je da probamo. Čudno, specifično, dopada mi se. Natovari nam pun naramak, kaže ponesite da imate da jedete.
Posmatrano iz Evrope, ovo je kraj sveta. Nema dalje. Pravo ispred su još samo ostrva, prema severu je Japan, prema jugu Tajvan, ali pravo ispred je samo okean. Kraj sveta. Domaćin se šali da smo moj saputnik i ja prvi ljudi iz Srbije koji su ikada kročili na ovo ostrvo. Verovatno je u pravu. 
Odkud ja na Okdo-ri? Iznenađenje. U poseti sam Koreanskim crkvama, zajedno sa baprističkim propovednikom Ondrejom Frankom.  Pozvala nas je Hana, Koreanska misionarka, da gostujemo u nekoliko Koreanskih crkvava (naravno Južna Koreja), govorimo o Srbiji, pozovemo Koreance da se mole za nas, i molimo se sa njima.
Koreja je postala jedan od centara savremenog hrišćanstva. Posle građanskog rata, šezdesetih godina, desio se bum hrišćanske vere, kao plamen. Kažu da je danas, oko devet miliona Koreanaca evanđeoski hrišćani, nanovorođeni. Dok putujem Korejom ne mogu da se načudim da u svakom seocetu mogu da vidim crkvu. Za par dana provedenih u Koreji, video sam jedan budistički hram, a milion crkava. Najveća svetska lokalna zajednica se nalazi u Seulu – Crkva celovitog evanđelja. U toj crkvi na bogosluženje nedeljom (na jednom mestu, u toku celog dana), dolazi neverovatnih 750.000 ljudi (da, i slovima: sedamstopedesethiiljada). Ne mogu to ni da zamislim. Ali to je priča za neki drugi dan, kada budem u Seulu. Jedva čekam.
Sada se vraćam na Okdo-ri. Ujutru su nam samo rekli, spremite se, idemo na jedno ostrvo da posetimo crkvu tamo. Pomislio sam neko obližne ostrvo, turistička lokacija. Krenuli smo kolima, skoro četiri sata vožnje. Od centralne oblasti Koreje, Degun, pravo dole. Ostavili kola u luci, kaže naš vodić Jun Sok Hi, sa druge strane nas čeka pastor sa kolima. Veliko ostrvo, centar arhipelaga, čeka nas pastor, u odelu, sa kravatom, grabi nam kofere, ruke, ponavlja Muksane, Muksane (pastore, pastore). Kaže nam Jun, da je ovo prvi put da ga vidi u kravati. Sedamo u kombi, škripi, zuji, dimi, po uskim putevima ostrva. I onda konačno iznenađenje: stižemo u malu luku, u njoj samo čamci. Dalje idemo čamcem J. Kaže pastor, Pa Čun Su, to je crkveni čamac. Vidim da je i Hana šokirana, ni ona nije znala, ne dovode tu goste obično, zapravno nikada.
Zna Bog šta ko voli. Neko hotele, a ovo je za mene. Vožnja ribarskim čamcem po Žutom moru. Kao dete čitao sam o ovim ostrvima, skrovišta opasnih Kineskih gusara. Božiji prvi poklon – avantura za njegovog Rendžera.
Ne stižem ni da skupim utiske – čamac, vožnja, šta se sve nalazi oko mene, noć pada, hoćemo li noću biti u čamcu? i usledi drugo iznanđenje. Prilazimo nekoj luci, vidi se par svetala od kuća, a iznad svih njih, kao svetionik veliki, sjajni beli krst. Svetionik, krst na crkvi, nas vodi do luke. Suze u očima od radosti. Otkud mili znak na ovom mestu, tako jasan, istaknut?
Sedimo za stolom, na podu  (nisu moje bačke kosti navikle na taj položaj). Hrana samo stiže – rakovi u ljutom sosu, bareni rakovi, školjke, ribe, girice manje od centimetra, jedva deblje od čačkalice, i šimsu (razno kiseljeno povrće – kupus, koren lokvanja, lišće od rotkvice...). Ispred svakog od nas obavezni pirinači i činija soja supe sa algama i školjkama. Ukusno, neobično. Trudimo se da jedemo štapićima, kao i oni. Iako su nam dali male viljuškice vidi se da im je drago što se trudimo da naučimo da koristimo štapiće. Domaćica samo vreba šta nam se dopada, da dospe, da ukaže čast. Muksane, muksane, pastore, pastore.
Nestrpljiv sam da čujem priču kako je evanđelje tu dospelo, pitam Hanu da nam prevede. Kaže, posle ćemo o tome, kasnije... Ne mogu da dočekam, ovo je kraj sveta, a ja pored crkve, večeram sa braćom i sestrama. I konačno kreće priča. U vreme velikog probuđenja, u toku rata, pedesetih godina, jedan ratnik, žestok čovek, kaže pastor "pobio je mnoge ljude u šumi", besan i ljut, u toj istoj šumi biva dotaknut od Boga. Donosi odluku da će služiti Bogu. Zvao se Kim Joung Kvan. Po ratu odlazi na mesto gde nije bilo evanđelja, u misiju, na ostrva, na glavno ostrvo Jodo. Nije bilo puno priče, delima se svedočilo. Živeo je sa ribarima, radio je sa njima, pomogao, trudio se da stekne pravo da nešto kaže. Služio svojim čamcem, jer to su ostrva, sve se dešava u čamcu. Posebno kada bi počela oluja, talasi, kada niko nije smeo na more, on bi išao - da preveze bolesne do bolnice, da pomogne. I jedna po jadna osoba je prihvatila Hrista. Bog je činio i mnoga čuda, isceljenja, kaže pastor da je jedna osoba bila podignuta iz mrtvih. Sada je crkva na svakom ostrvu gde ima ljudi, i veliki broj ostrvljana veruje u Hrista, pa tako i na Okdo-ri. 
riju.
Naš domaćin, Pa, došao je na ostrvo devesetih godina, u istu misiju. Ostavio je studije advokature, i došao da svedoči na isti način – delima i rečima. Sada polovina ostrvljana su vernici (ranija religija je bila šamanizam, verovanje u duhove prirode i pretke). Razgovarao sam sutradan u čamcu sa jednom bakom, 91 godina, vitalna, ide na pijacu na glavno ostrvo. Kaže, već deset godina veruje, i jedva čeka da ode kod Hananima (Jedinog Boga).
Kasna noć, dva pastora iz Srbije, naši vodiči Jun i Hana, i pastor Pa sa suprugom, sedimo oko stola, pa podu (na stolu čudno voće koje ne poznajem, i pirinčani kolači), sedimo i pričamo o istoj strasti – Isusu Hristu, njegovom pozivu u našem životu, o spasenju. Devet hiljada kilometara od kuće, na kraj sveta. Nisam o tome ni sanjao. Pa zar ovde da budem kao kod kuće, u porodici mojoj duhovnoj? Doživeo sam to puno puta, susrete sa hrišćanima širom sveta, doživeo bliskost, ali ovde na kraj sveta?
Nije to jedino što me je dotaklo. Gospod Isus Hristos, kada je otišao u slavu Nebesku, ostavio nas je sa zapovesti. Dela 1:8: „... i bićete moji svedoci, u Jerusalimu, Samariji i sve do kraja sveta.“ Dugo je poruka putovala, 1900 godina, ali evo je, na kraju sveta. Sedim ja, iz Srbije, gde se evanđelje propovedalo možda još u vreme apostola, a sigurno u drugoj generaciji. Gledam naše hrišćanstvo. Nekada me raduje, često rastuži. I na put sam krenuo tužan i donekle obeshrabren. A sada sedim tu, gde je evanđelje sočno, još sveže, tek je došlo, puno energije i sile, i srce mi se nadima. Pričamo sa njima o Srbiji, molimo za Srbiju, o tome kako da spasenje dođe do ljudi u mojoj zemlji. Na kraj sveta. Zna moj Bog šta mi je bilo potrebno, da me podigne. Doveo me tu da mi zapali nadu. Nadu za Srbiju.