Dar tugovanja

"Molim te, nemoj se ljutiti baš mnogo na mene. U srcu mi je molitva za tebe da ti Gospod otvori srce da nekako na ispravan način ožališ i dedu i tatu i mamu i eto, volim te i za tvoje srce molim se." Poruka koju sam primio juče na fejsbuk.
Pastor sam, sveštenik, i deo mog posla jesu sahrane. Verujem da sveštenik ne šalje ljude u nebo ili pakao, niti da crkva ima taj monopol. Monopol pripada Isusu Hristu. Kroz Hrista primili smo spasenje, tako da ja na sahranama ne odlučujem gde ko ide, to zavisi od Njihove odluke za života. Ja pokušavam kroz molitve, propoved da utešim ljude, da im pomognem u tugovanju. Ali pitanje je bilo kako ja tugujem?

Gorčina, mržnja i Derviš i smrt

Knjiga "Derviš i smrt", Meša Selimović, Narudionovo razmišljanje posle ubistva njegovog brata - 

"Bio sam neodređena i promenjiva raspoloženja, kao čovjek koji nije ni zdrav ni bolestan, i koga povremeni znaci bolesti teže pogađaju nego da traju bez prekida. Iz tog mučnog stanja izvukla me mržnja. Oživjela me i ustalila, razgorjevši se jednog dana, jednog trena, kao plamen. Razgorjela se, kažem, jer je dotle tinjala zapretena, i liznula, bjesna od siline, oprživši mi srce vrelinom. Bila je u meni, sigurno odavno, nosio sam je kao žišku, kao zmiju, kao guku što se sad rasprsnula, ni nisam znao kako se do tog časa skrivala, zašto je mirovala, i ćutala, ni zašto se javila u prilici koja nije bila pogodnija od drugih, ranijih. Sazijevala je u tišini, kao i svakoj osjećanje i rodila se jaka i snažna, dugo hranjena čekanjem. 
...

Moje srce je našlo oslonac. Mrzim ga, šaptao sam zaneseno, idući sokakom. Mrzim ga, mislio sam, klanjanjući jaciju. Mrzim ga, izrekao sam gotovo glasno, ulazeći u tekiju. 

Kad sam se ujutru probudio, mržnja je čekala budna, dignute glave, kao zmija sklupčana u vijugama moga mozga. 

Nećemo se više odvajati. Ona ima mene, ja imam nju. Život je dobio smisao. 

Godila mi je u početku pomalo snena zanesenost, kao prvi trenutci groznice, bila mi je dovoljna ta crna, strašna ljubav. Ličilo je gotovo na sreću." 
Izuzetna studija mržnje, ogorčenja, osećanja energije koje misli gorčine daju koja mi je zaokupila razmišljanje ovih dana. "Ličilo je gotovo na sreću", kako užasne reči za mržnju, a tako istinite kada te obuzme ovo osećanje... 
Razmišljam ovih dana  o ogorčenju, o moći ogorčenja. Gorčina je deo mržnje, ili možda rađa mržnju, kako Selimović kaže kroz usta Narudina: "Bila je u meni, sigurno odavno, nosio sam je kao žišku, kao zmiju, kao guku što se sad rasprsnula, ni nisam znao kako se do tog časa skrivala, zašto je mirovala, i ćutala, ni zašto se javila u prilici koja nije bila pogodnija od drugih, ranijih. Sazijevala je u tišini, kao i svakoj osjećanje i rodila se jaka i snažna, dugo hranjena čekanjem.".  Gorčina rađa mržnju, ona je deo mržnje. 
Pre neki dan pisao sam pismo crkvi (kao pastir pišem kratko pismo crkvi svaki mesec). U mislima mi je, i pre ponovnog čitanja "Derviš i smrt" bilo razmišljanje o gorčini i mržnji. Napisao sam: "ogorčenje je teška droga, možda najopasnija vrsta droge. Droga stvara zavisnost jer daje osećaj da su nam emocionalne potrebe zadovoljne. Dok smo ispunjeni supstancom, nema potreba - puni smo. Tako i ogorčenje isto čini – daje nam osećaj da smo mi u pravu, da smo mi ok, da svi drugi greše. Ogorčenje hrani naš ego, emocije, a ogovaranje dodaje vatru tim emocijama. Međutim, kao što droga na kraju uništi i ostavi ljušturu od čoveka, isto je i sa ogorčenjem. Posle ogorčenja ne ostaje ništa. Zato Apostol kaže „Dobro pazite da neko ne ostane bez Božije milosti i da ne izraste kakav koren gorčine, pa izazove nevolje i zatruje mnoge.“ Jevrejima 12:15. Strašne reči, zar ne? Možeš sebe dovesti do toga da ostaneš bez milosti, da toliko otvrdneš da ti ni milost Božija ne može pomoći. Ni sam ne znam kako je to moguće, ali očigledno je da je gorčina put. Zato naš Gospod Hristos govori „i oprosti nam dugove naše kao što mi opraštamo dužnicima svojim“. Gorčina ubija prvo zajedništvo, a na kraju i samu osobu!"
Kaže Selimović na drugom mestu u Dervišu, opet kroz Narudinova usta, pri kraju knjige - "Odlučiću po strahu, odlučiću po užasu, i dići ću ruke od sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre.". Dići ću ruke od sebe sanjanog, tako divno izrečeno a tako strašno - odreći se sna o onome šta si želeo biti. Odustati od želje da se promeniš, da budeš dobar čovek, biti "ono što si uvek mrzeo" ili ono čega si se bojao da jesi. Narudin kroz mržnju (po merilima pravde opravdano) kreće put koji dovodi (povezano sa ostalim uticajima) da postane ono što je mrzeo. Gorčina hrišćana vodi istim putem, postaneš ono što si mrzeo. Užasna je jer je "kao ljubav", i daje energiju, i čini da život ima smisla. Užasna je jer se zasniva na realnim povredama - neko nas je stvarno povredio, vođa crkve, prijatelj, komšija, i sva naša pravednost nam govori da smo u pravu. Ali na kraju, gorčina, mržnja te pretvori u ono što mrziš. Možda u tom smislu vredi razmotriti Isusove reči - Ne sudite da vam ne bude suđeno, kojom merom sudiš, samom će ti se suditi. Sudeći sebe dovodiš da ti duša bude zaražena teškom bolešću - gorčinom, i mržnom.
Puno puta sam čuo, govorio, da treba da oprostimo radi nas, da bi mi bili slobodni. Da opraštanjem sebe oslobađamo. Istina. Ne smemo dići ruke od "sebe sanjanog".