Punoletstvo u braku - kako sam ostvario svoj san

Punoletstvo u braku - kako sam ostvario svoj san


18 godina braka. Punoletstvo. Ujedno jedan od najvećih podviga mog života. 

Ako ste pročitali moje predstavljanje na blogu, ključna je rečenica koja govori o mom identitetu je sledeća: "Muž jedne žene i otac dvoje dece, koju pono, puno volim, što navodim sa radošću, jer kako je počeo moj život, nikada nisam očekivao da će se to desiti." 

Srećan rođendan

Ali ovo nije blog gde pričam o mojoj prošlosti pre susreta sa Hristom, nego o meni i Mirjani.

The end of the world - Trip to Korea

The boat in which we sailed
Okdo-ri, a small island in Yodo archipelago, somewhere between Yellow and East-China sea, Korea. Not a tourist destination, no ferry’s going there. There are no asphalt roads, no stores, no schools. Just a small fishermen village of 40 residents. Making their living out of fishing and growing algae. Yes, growing algae for crops. I didn’t even know that algae are being grown, but around the island, in the sea are huge plantations of many different kinds of algae. 
  Looking from Europe, this is the end of the world. No further. Straight ahead are just few islands, Japan to the north, Taiwan to the south, but straight ahead just wide ocean. The end of the world. Our host is making jokes that my companion and I are the first people from Serbia ever to lay a foot to this island. He is probably right. How come I ended on Okdo-ri? I was invited to visit Korean churches by Hannah, Korean missionary, to visit several Korean churches (South Korea, of course), to speak of Serbia, invite Koreans to pray for us, and to pray with them. Hopefully we have been successful in that.

Žena koja je prodala svoje oči

Lee Chal Sun
Ovo je priča o jednostavnom heroju vere. O jednoj velikoj ženi, posvećenoj, borcu. Ženi misionaru, pastoru. Kontraverzna priča, možda će nekog šokirati, možda i sablazniti, ali moram da je ispričam. Samo dok je čitate, skinite naočare naše kulture... sa naočarima kulture možda ćete videćete fanatizam, bez njih heroja.

Već treću nedelju sam u Koreji, ozbiljno patim od nedostatka kuće. Nedostaje mi porodica, crkva, sve... Prepun sam utisaka, a nekad mi se čini i prezasićen. Pitam se da li mogu više išta da primim? Šta novo može da se desi? Prolutao sam Korejom uzduž i popreko, video crkve, muzeje, istorijska mesta... Sedeo sa mnogim vođama, vođama velikih crkava (20,000 ljudi), dekanima (o tome nisam pisao, niti planiram). Sedeo u domovima Koreanaca, na podu, jedući sa njima, moleći se. Video lepotu Koreanske crkve, video i loše stvari. Jeo stvari kojima ni ime ne znam. Šta je još ostalo da se vidi?


Pitam se da li da išta i delim sa ljudima, dosadiću im. Da li da ponovo pišem? Ili da zadržim utiske za crkvu, kada se vratim? To je i bilo moje razmišljanje pre današnjeg iskustva.


Danas putujemo iz grada Džondžu u Dedžung, i odjednom pastor koji nas vozi skreće sa puta. Uglavnom ja i moj saputnik ne znamo kuda idemo. Često se desi da stanemo i saznamo da treba ga propovedamo, ili da imamo neki sastanak. Tako i ovaj put, odjednom nešto što nismo očekivali. Pastor želi nešto da nam pokaže.


Hrišćanski jo-jo

Kućna grupa koja nas je ugostila. Znak prstima - srce. Često ga pokazuju.
Ova kućna grupa se redovno moli za Srbiju.
Još uvek u Koreji, grad Jeonju, centralna Koreja. Prošli smo južni deo Koreje uzduž i popreko... Uveliko me hvata nostalgija za porodicom, crkvom kojoj pripadam, ljudima koje volim. Sa druge strane, ono što doživljavam u Koreji ne prestaje da me inspiriše.

Večeras sedim u stanu jedne obične koreanske porodice. Mala sobica, nas petnaestak u njoj. Nisu pastori, vođe ovo su "obični" vernici (Susretali smo se ovde sa pastorima koji vode crkve od 20.000 ljudi, ogromne organizacije, škole, fakultete - o njima nisam pisao, imam svoje razloge.). Večeras je sastanak njihove kućne grupe. Sedimo na podu, za niskim stolovima prepunim hrane. Potrudili su se da nas ugoste. Piletina sa knedlama od riže i povrćem, razno povrće kuvano, dinstano, soja supa sa tofuom i povrćem (moje omiljeno). Obavezan kim či - ukiseljeno povrće u sosu od ljute paprike, koje Koreanci jedu uz svaki obrok. Ljuto i slatko su dominantni ukusi. 

I dalje se mučimo sa štapićima za jelo, ali po pravilu odbijamo viljuške. Više puta nam se desi da mather familius (majka, glava porodice), videći kako se mučimo sa nekim jelom, uzme porciju, izmeša, pokaže kako se jede. Samo što nas ne nahrani. Čak i restoranu, konobarica, vide da ne znam kako se jede neko jelo, priđe, uzme porciju, i na Koreanskom počne da objašnjava, seče, meša. U početku sam se bunio, nisam ja dete. Sada prihvatim, ne vredi se buniti, biće kako kaže. "Molim vas, ne više paprike...", sipa, sipa, džabe opiranje. Tako se to jede, i tačka. Malo se šalim, iako je opis istinit, ne smeta mi. Vidi se iskrena briga, i želja da se ugosti gost. Tako i večeras, domaćini se slomiše oko nas. 
Poseban problem je jezička barijera. Koreancima je engleski jezik jako težak. Konstrukcija njihovog jezika je potpuno drugačija od evropskih jezika. Retko ko govori engleski. Ako i govore engleski, teško razumeju grublji akcenat, kao što je moj. Komunikacija samo rukama, nogama, osmehom, tapšanjem po leđima, i naravno kroz prevodioca. Često samo sedimo, ne znajući šta se dešava oko nas. Uhvatio sam sebe da u metrou prisluškujem razgovor na engleskom, čisto da nešto razumem oko sebe. Ali u ovoj situaciji mi ne smeta, osećam se kao kod kuće, ovi ljudi su moja braća i sestre u Hristu Isusu, povezani smo dubokim vezama. 

Razlog zašto gostujemo na ovoj kućnoj grupi, je to što se ta kućna grupa redovno moli za Srbiju. Molitveni zadatak koji su uzeli na sebe je zastupanje moje zemlje - mole se za promene, za evanđelje u Srbiji. Došli smo da sa njima podelimo molitvene potrebe, i ostavimo neki duhovni blagoslov. 

Pričao sam im o hrišćanskom jo-jou. Znate ona dečija igračka, kolut privezan za kanap. Pustiš jo-jo, on se odmotava do kraja kanapa, i onda kada dođe do kraja, trgneš kanap, i jo-jo se namota ponovo nazad u tvoju ruku. Tako doživljavam moju posetu Koreji. 
Jedna od prvih crkava u Koreji, sagrađena oko 1905 godine. Ulazi se isključivo
izuven, sedi na podu....

Posmatrano sa našeg kraja sveta, Koreja je na kraju sveta, na kraju kontinentalne ploče. Iza Koreje je samo Japan, i onda Pacifik. Nema dalje. U Delima Apostolskim, 1:8 stoji zapisano: "Primi ćete silu Duha Svetog, kada siđe na vas, i bićete moji svedoci u Jerusalimu, Samariji i sve do kraja sveta." Jedna od poslednjih Hristovih zapovesti ovde na zemlji. Duh Sveti će sići na vernike, posledica toga će biti sila koja će učiniti da oni rašire evanđelje do kraja zemlje. Prvo njihovim najbližim, a onda sve dalje i dalje. 

Planina očaja

Molitvena planina Baptističke crkve iz Seula, u oblasti Gangwon-do, Koreja. Pozvani smo od pastora Davida Lija, da posetimo ovo mesto. Koncept molitvene planine je specifičan za Koreanske crkve, verovatno povezan sa njihovom kulturom. Crkve kupuju delove planine i prave tu svoje molitvene centre, mesta gde se hrišćani mogu povući na par dana, moliti, meditirati, razmišljati. Već smo do sada posetili Molitvenu planinu Jindo crkve Celovitog Evanđelja iz Seula, ali ova se razlikuje. Celokupna je zasnovana na knjizi Put Hrišćanina.
Put hrišćanina je napisao Engleski hrišćanin, puritanac, baptista, Džon Banjan. Objavljena je davne 1687 godine, i od tada nebrojeno puta prevedena. Banjan je propovednik koji je mnoge godine proveo u zatvoru zbog svoje vere, jedan od mučenika evanđeoske crkve. Pastor Li, naš domaćin je posvetio veliki deo svoje službe izgradnji centra koji je posvećen ovoj knjizi. Širom planine su postavljeni kipovi, objekti koji govore priču ove knjige. Projekat fascinantan, nešto što vredi doživeti. Ali to nije tema mog bloga. 

Po mom pogledu na svet nisam puritanac ni pijetista (kao Banjan, deo puritanskog pokreta). Ugledam se na Zinzeldorfa (Moravljanski reformator), koji je rekao, otpilike ovako: "Pijetista (kao Banjan), u svom fokusu ima greh. U Hristovoj milosti nalazi olakšanje za svoju greh i tugu. Moravljanin u svom fokusu ima Hristovu milost. Kada dođe greh, on je u svojoj radosti posramljen." Drugim rečima, pokušavam da sledim put gde imam Hrista u fokusu, ne moj greh. To ne znači da nisam doživeo nešto na toj stazi.

Tema mog bloga je Brdo očaja ili pećina očaja. Na svom putu, (kako piše u knjizi) hrišćanin je zalutao, i zarobljen je od ogromnog diva očaja, koji ga drži u ćeliji. Nema dalje, tu je zaglavljen. Posle završenog obilaska sa naši domaćinom, vratio sam se nazad i seo kod vrata ćelije. Sedeo sam pored ove ćelije dugo. Ćelija očaja, zarobljenosti. Današnjim jezikom mogli bi je nazvati ćelija burnout-a, sagorevanja. 

Jedan od glavnih razloga zašto sam prihvatio poziv na ovo putovanje (osim što volim da putujem), jeste što se osećam sagorelim. Bez snage. Ja nikada nisam želeo da budem pastor, punovremeno u službi. To nije bio moj životni plan. Želeo sam da završim fakultet (što se i desilo), da se bavim mojim zanimanjem (očuvanje prirode, melioracije), da živim tih i miran život. Desilo se da mi Bog nikada nije dao izbor, i ja sam sledio taj put. To ne znači da ne volim to što radim, naprotiv, jako volim moju crkvu, ljude koji su mi povereni, služenje. Ali ne volim pritisak. Pastor pokušava da bude pastir svima, a ljudi vole da vuku svako na svoju stranu. Pokušavaš da usaglasiš, pomogneš, na kraju se desi da si svima kriv, kome god da pokušam da pomognem. Ali to je samo deo priče.
Drugi deo priče je moja porodica. Otac mi je umro pre dve godine. Nisam ga dugo voleo. I dan danas se borim sa mojim osećanjima. Ostavio mi je u nasledstvo velike dugove, upetljao se sa zelenašima. Kako je živeo, ne završavajući svoja dela, tako je i umro. Jedna stvar mi je u mislima, da me teši - tih dana kada je umro, rekao je mojoj deci da sam im ja dobar otac, što on meni nikada nije uspeo da bude. Malo me to teši, što je razumeo svoje propuste. Ali bol je ostala tu. I naravno dugovi koje nisam znao kako da rešim. Na kraju mi je draga sestra u Hristu, iz Holandije pomogla. Čula je za moje iskustvo, koje je bilo potpuno različito od njenog, jer ona je imala brižnog oca. I baš u periodu kada je čula moju priču, odjednom, nenadano, dobila je nasledstvo za koje nije ni znala da joj je otac ostavio (neke akcije). Da skratim priču - pomogla mi je da ja vratimo tatine dugove. 

U među vremenu je umro i moj deda. O tome sam pisao, ali bolest je trajala mesecima. Iscrpela nas je. Patili smo zajedno sa njim. U junu, pre nekoliko meseci, deda je umro. I kada se sve završilo, u meni nije bilo ni trunke snage. Dok sam se borio, borio sam se. Ali kada je borba završena, kako dalje. Gde naći volju, snagu? Našao sam se zarobljenim u ćeliji očaja.

Kada nas je naš domaćin doveo do te tačke putovanja, suze su mi bile u očima. Tako blisko mojim osećanjima od pre kratkog vremena. Odjek te borbe, obeshrabrenosti još uvek osećam. Kao kada rana zaraste, ali još uvek boli kada se naglo pokreneš. Kaže naš vodič - "U ovoj tačci, u Banjanovoj priči, su jedino pomislili da odustanu!". Razumem to osećanje, odustati, pobeći od svega. Bio sam iznenađen intenzitetom mog beznađa u prethodnom periodu. Sada kada gledam u taj period, sam se pitam, zašto toliko duboko? Kakav div je stojao pred mojim vratima? Koja je laž bila toliko moćna? Ni sam nisam siguran. Sretan sam što je to prošlo, iako rane još uvek peku,  brdo očaja je poznato mom srcu.  
U Delima 14.22. Apostol Pavle govori: "Valja nam kroz mnoge nevolje ući u Carstvo nebesko". Nevolje i borbe su deo života, deo puta hrišćanina. Ne volim to, i rado zaboravim. Dok sam molio pred pećinom, misli o tom stihu me nisu napuštale. Neko je to lepo rekao - "Bog nam nije obećao miran let nego sigurno sletanje." Ali nevolja, teška osećanja, očaj, periodično naiđu. Ne treba se zavaravati da neće. Banjan je to dobro razumeo.

Druga značajna lekcija je da hrišćanski život, ipak nije samo patnja. Ima momenata radosti. U Putu hrišćanina, iza Planine očaja nalazi se Dolina blagoslova. 

Treća lekcija je povezana sa time kako su se Hrišćanin i Nada (dva lika Puta Hrišćanina), izvukli iz zatvora. Počeli su da čitaju Reč Božiju, Njegova obećanja. I tu se nalazio ključ. Samo kroz Božiji dodir, kroz njegovu utehu mi pobeđujemo tamnicu. Za mene ključ iz moje tamnice nije bila jedna stvar. Više poruka, doticaja koji su mi ukazali na Njegovu ljubav prema meni ali i na delo koje je preda mnom. Jer Planina očaja služi samo zato da te zaustavi u Božijem planu za tebe. Kada vidiš stazu dalje lanci sami padaju. 

Anjom hasajo

9.000 kilometara od kuće. Druga nedelja u Koreji, negde sam na pola putovanja, još toliko. Nebrojeni utisci. Kultura različita od Srbije, na toliko načina da je to nemoguće opisati u nekoliko rečenica, čak i u jednom blogu (razmišljam da napišem poseban blog o tome, kada složim utiske). Nekada dani prođu pre nego vidimo lice evropljana, ili čujemo jezik koji razumemo (osim našeg domaćina Hane).

Na kraj sveta...

Okdo-ri, malo ostrvo Jodo arhipelaga, negde između Žutog i Istočnog-kineskog mora, Koreja. Nije turistička destinacija, do njega ne voze brodovi. Nema asfaltnog puta, nema prodavnica, škola. Samo malo ribarsko seoce, 40 stanovnika samo.
Žive od ribolova, i gaje alge. Da, gaje alge. Nisam ni znao da se alge gaje, ali oko ostrva, u moru, su ogromne plantaže – bove povezane sa užadima u koje su zasađene razne vrste algi. Kada sam stupio na ostrvo, neka baka je sušila alge. Videći kako zainteresovano posmatramo, ponudila je da probamo. Čudno, specifično, dopada mi se. Natovari nam pun naramak, kaže ponesite da imate da jedete.
Posmatrano iz Evrope, ovo je kraj sveta. Nema dalje. Pravo ispred su još samo ostrva, prema severu je Japan, prema jugu Tajvan, ali pravo ispred je samo okean. Kraj sveta. Domaćin se šali da smo moj saputnik i ja prvi ljudi iz Srbije koji su ikada kročili na ovo ostrvo. Verovatno je u pravu. 
Odkud ja na Okdo-ri? Iznenađenje. U poseti sam Koreanskim crkvama, zajedno sa baprističkim propovednikom Ondrejom Frankom.  Pozvala nas je Hana, Koreanska misionarka, da gostujemo u nekoliko Koreanskih crkvava (naravno Južna Koreja), govorimo o Srbiji, pozovemo Koreance da se mole za nas, i molimo se sa njima.
Koreja je postala jedan od centara savremenog hrišćanstva. Posle građanskog rata, šezdesetih godina, desio se bum hrišćanske vere, kao plamen. Kažu da je danas, oko devet miliona Koreanaca evanđeoski hrišćani, nanovorođeni. Dok putujem Korejom ne mogu da se načudim da u svakom seocetu mogu da vidim crkvu. Za par dana provedenih u Koreji, video sam jedan budistički hram, a milion crkava. Najveća svetska lokalna zajednica se nalazi u Seulu – Crkva celovitog evanđelja. U toj crkvi na bogosluženje nedeljom (na jednom mestu, u toku celog dana), dolazi neverovatnih 750.000 ljudi (da, i slovima: sedamstopedesethiiljada). Ne mogu to ni da zamislim. Ali to je priča za neki drugi dan, kada budem u Seulu. Jedva čekam.
Sada se vraćam na Okdo-ri. Ujutru su nam samo rekli, spremite se, idemo na jedno ostrvo da posetimo crkvu tamo. Pomislio sam neko obližne ostrvo, turistička lokacija. Krenuli smo kolima, skoro četiri sata vožnje. Od centralne oblasti Koreje, Degun, pravo dole. Ostavili kola u luci, kaže naš vodić Jun Sok Hi, sa druge strane nas čeka pastor sa kolima. Veliko ostrvo, centar arhipelaga, čeka nas pastor, u odelu, sa kravatom, grabi nam kofere, ruke, ponavlja Muksane, Muksane (pastore, pastore). Kaže nam Jun, da je ovo prvi put da ga vidi u kravati. Sedamo u kombi, škripi, zuji, dimi, po uskim putevima ostrva. I onda konačno iznenađenje: stižemo u malu luku, u njoj samo čamci. Dalje idemo čamcem J. Kaže pastor, Pa Čun Su, to je crkveni čamac. Vidim da je i Hana šokirana, ni ona nije znala, ne dovode tu goste obično, zapravno nikada.
Zna Bog šta ko voli. Neko hotele, a ovo je za mene. Vožnja ribarskim čamcem po Žutom moru. Kao dete čitao sam o ovim ostrvima, skrovišta opasnih Kineskih gusara. Božiji prvi poklon – avantura za njegovog Rendžera.
Ne stižem ni da skupim utiske – čamac, vožnja, šta se sve nalazi oko mene, noć pada, hoćemo li noću biti u čamcu? i usledi drugo iznanđenje. Prilazimo nekoj luci, vidi se par svetala od kuća, a iznad svih njih, kao svetionik veliki, sjajni beli krst. Svetionik, krst na crkvi, nas vodi do luke. Suze u očima od radosti. Otkud mili znak na ovom mestu, tako jasan, istaknut?
Sedimo za stolom, na podu  (nisu moje bačke kosti navikle na taj položaj). Hrana samo stiže – rakovi u ljutom sosu, bareni rakovi, školjke, ribe, girice manje od centimetra, jedva deblje od čačkalice, i šimsu (razno kiseljeno povrće – kupus, koren lokvanja, lišće od rotkvice...). Ispred svakog od nas obavezni pirinači i činija soja supe sa algama i školjkama. Ukusno, neobično. Trudimo se da jedemo štapićima, kao i oni. Iako su nam dali male viljuškice vidi se da im je drago što se trudimo da naučimo da koristimo štapiće. Domaćica samo vreba šta nam se dopada, da dospe, da ukaže čast. Muksane, muksane, pastore, pastore.
Nestrpljiv sam da čujem priču kako je evanđelje tu dospelo, pitam Hanu da nam prevede. Kaže, posle ćemo o tome, kasnije... Ne mogu da dočekam, ovo je kraj sveta, a ja pored crkve, večeram sa braćom i sestrama. I konačno kreće priča. U vreme velikog probuđenja, u toku rata, pedesetih godina, jedan ratnik, žestok čovek, kaže pastor "pobio je mnoge ljude u šumi", besan i ljut, u toj istoj šumi biva dotaknut od Boga. Donosi odluku da će služiti Bogu. Zvao se Kim Joung Kvan. Po ratu odlazi na mesto gde nije bilo evanđelja, u misiju, na ostrva, na glavno ostrvo Jodo. Nije bilo puno priče, delima se svedočilo. Živeo je sa ribarima, radio je sa njima, pomogao, trudio se da stekne pravo da nešto kaže. Služio svojim čamcem, jer to su ostrva, sve se dešava u čamcu. Posebno kada bi počela oluja, talasi, kada niko nije smeo na more, on bi išao - da preveze bolesne do bolnice, da pomogne. I jedna po jadna osoba je prihvatila Hrista. Bog je činio i mnoga čuda, isceljenja, kaže pastor da je jedna osoba bila podignuta iz mrtvih. Sada je crkva na svakom ostrvu gde ima ljudi, i veliki broj ostrvljana veruje u Hrista, pa tako i na Okdo-ri. 
riju.
Naš domaćin, Pa, došao je na ostrvo devesetih godina, u istu misiju. Ostavio je studije advokature, i došao da svedoči na isti način – delima i rečima. Sada polovina ostrvljana su vernici (ranija religija je bila šamanizam, verovanje u duhove prirode i pretke). Razgovarao sam sutradan u čamcu sa jednom bakom, 91 godina, vitalna, ide na pijacu na glavno ostrvo. Kaže, već deset godina veruje, i jedva čeka da ode kod Hananima (Jedinog Boga).
Kasna noć, dva pastora iz Srbije, naši vodiči Jun i Hana, i pastor Pa sa suprugom, sedimo oko stola, pa podu (na stolu čudno voće koje ne poznajem, i pirinčani kolači), sedimo i pričamo o istoj strasti – Isusu Hristu, njegovom pozivu u našem životu, o spasenju. Devet hiljada kilometara od kuće, na kraj sveta. Nisam o tome ni sanjao. Pa zar ovde da budem kao kod kuće, u porodici mojoj duhovnoj? Doživeo sam to puno puta, susrete sa hrišćanima širom sveta, doživeo bliskost, ali ovde na kraj sveta?
Nije to jedino što me je dotaklo. Gospod Isus Hristos, kada je otišao u slavu Nebesku, ostavio nas je sa zapovesti. Dela 1:8: „... i bićete moji svedoci, u Jerusalimu, Samariji i sve do kraja sveta.“ Dugo je poruka putovala, 1900 godina, ali evo je, na kraju sveta. Sedim ja, iz Srbije, gde se evanđelje propovedalo možda još u vreme apostola, a sigurno u drugoj generaciji. Gledam naše hrišćanstvo. Nekada me raduje, često rastuži. I na put sam krenuo tužan i donekle obeshrabren. A sada sedim tu, gde je evanđelje sočno, još sveže, tek je došlo, puno energije i sile, i srce mi se nadima. Pričamo sa njima o Srbiji, molimo za Srbiju, o tome kako da spasenje dođe do ljudi u mojoj zemlji. Na kraj sveta. Zna moj Bog šta mi je bilo potrebno, da me podigne. Doveo me tu da mi zapali nadu. Nadu za Srbiju.


Hrišćanski skelet iz Viminacijuma koji govori - pogledaj prema večnosti

Hrišćanski skelet iz Viminacijuma koji govori - pogledaj prema večnosti 


Misao koja raste... počne kao interesantno zapažanje, ali kako vreme prolazi sve je veća i veća. Kao lavina - mali kamen pokrene mnoštvo kamenja. 

Često moj odnos sa Bogom mogu uporediti sa ovim iskustvom: usputna misao, tek jedva uočena, ali kako dani prolaze, na nju se dodaju razni drugi utisci, misli, iskustva, i od usputnog događaja nastane značajna poruka od Boga.

Viminacijum. Rimski logor, grad na obali Dunava, kod Kostolca, 50 km daleko od Beograda. Važno Rimsko pogranično utvrđenje, sve dok ga Huni u četvrtom veku nisu razorili. Razaranje su nastavili razni narodi, kamen po kamen odnoseći za gradnju svojih kuća, grob po grob pljačkajući. Ali puno toga je i ostalo...

Hrišćanski sklelet iz Viminacijuma koji govori - pogledaj prema večnosti
Nekropola u Viminacijumu
Pre neki dan organizovali smo sastanak tima Royal Rendžera, a sa tim je uvek povezana i neka avantura - ovaj put Istočna Srbija. Put talasa kroz kukuruze, uzak, pored same elektrane. U nekim momentima izgleda da ćemo ući u elektranu, dovodi nas do samih vrata... 

Da li smo se izgubili? Ima li zapravo išta tu da se vidi? Možda koji iskopan zid? Pa opet kukuruzi, kombi skače po talasima puta, i beli šatori u daljini. Budi nadu, nešto se tu ipak može videti...

Priča o diplomi tj o Božijem čudu (kako je tupan doživeo promenu)

Posle 11 godina... prolazim pored Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu i pomislim "Dusane, konacno je doslo vreme da podignes diplomu (diplomirao sam davne 2005-te)." Gledam na sat - 12:45. Ako me sećanje dobro služi studentska služba radi od 11 do 13 časova. (Da napomenem, setio sam se i broja indeksa - 22130, neverovatno za mene koji ne pamti brojeve). "Ako sada to ne uradim, neću to uraditi još 11 godina. Na kraju će mi baciti diplomu u smeće (što mi se desilo sa zdravstvenim kartonom, koji su bacili u smeće u medicinskoj službi za studente jer ga nisam na vreme pokupio)". I uđoh na vrata fakulteta. 

U studentskoj sluzbi nije bila gužva, zasukaše rukave, uroniše u prašnjavu arhivu i posle 15 minuta, i nekoliko poziva telefonom, iskopaše je konačno. Verovatno su se pitale otkud se sad setio? Ali su bile krajnje ljubazne. 

Ne dodeljuju često diplome visokog obrazovanja na studenskoj službi, to radi Dekan na svečanoj dodeli - osim kod onih koji čekaju 11 godina da se pojave. Končano, diploma je u mojim rukama. 

Selfić sa diplomom, kada već nema nikog da me slika :-)
Nema bacanja šešira u vazduh, ni porodice koja me fotografiše, niti proslave i svečanog ručka. Čudno je bilo nositi je u rukama, skoro smešno. Ali da ne ostane kao sasvim običan dan odlučio sam da napišem barem mali blog za ovaj "znacajan" momenat. Blog o isceljenju uma i srca.  

A gift of grieving (English)

„Please, don’t be too much upset with me. In my heart is a prayer for you, that the Lord would open your heart and somehow give you to grieve after your grandfather and your parents the right way. So, there, I love you and I pray for your heart“. This was a note I received on my facebook profile yesterday.
I am a Pastor, a priest; and part of my job is doing funeral services. I don’t believe a priest is the one who sends people to heaven or to hell, nor that church has that monopole. The monopole belongs to Jesus Christ. Through Christ we receive salvation, so at funerals it is not me who decide where one goes; it depends on their own decision while they were still living. What I try is through prayers, through sermon, to comfort people, to help them in their grief. But the question was how do I grieve my own griefs?                        
My mother died in a car accident when I was 18. In our dysfunctional family everything stopped that moment, we were prohibited any joy (what if our neighbors hear us laughing???), but at the same time, we (my sister and I) were not allowed to grieve or cry, either… We were grieving like zombies, like we were the ones who died.
When my grandmother had died, I was away, on a trip, in England. I remember a moment, Victoria Station, London, UK, when received a text, letting me know that my granny had
died. She was a tough, not very emotional woman, under whose influence I was raised from very early age. We say “granny’s grandchild”, as special connection between a grandchild and a grandmother. I did love my granny, although she was difficult to love, not even neighbors liked her. But I did. And couldn’t grieve for her. When I came home, the funeral was over, my sorrow was buried in my work, in a way it was skipped.                                  
My father died two years ago. Our relation was never good, we were not close, I often struggled with my anger feelings toward him – for failed expectations, for not being present, for not solving problems. When he died I cried after him, but in my heart was (perhaps still is) anger, too. Those days of grieving I have spent sorting blue envelopes left in his room, sent by Novi Sad court, analyzing what will come on me – what debt, what trial, what trouble was left as a heritage. Anger ate my sorrow.                                
I’ve been thinking recently how, until now I haven’t, not once, grieved sincerely, from the depth of my heart. Something always meddled, stopped me from grieving. Deep in my heart I was aware that this is not good, it is not human. I even considered that I’ve been in a way crippled in my youth so I cannot grieve? Was my grieving, when my mother died, numbed by repression, by conditioning me not to show it? This was the reason why my brother prayed for sorrow and grieve.                             
The only one of elders, remaining in my family was my grandfather Janko. I wrote about him in two blog posts. The first time about his miraculous return from death two years ago, when God gave him another chance on his death bed in hospital to give him salvation - http://bera-kahristu.blogspot.rs/2014/05/1252014-moj-deda-janko.html; and second time about Christ’s work in his life - http://bera-kahristu.blogspot.rs/2015/12/kazu-da-vreme-leci-sve-rane-kada-bi.html.
Grandfather lived with me in house for last two years. Never before we had some relationship, but after his near-death experience it started developing. We had our Saturday 8AM ritual - driving him to buy some cat food, then groceries, some milk and bread… once a week visiting his sister… taking him to medical check-ups… conversations in car… and then, one night he somehow stepped on a safety-pin, and it couldn’t heal. Gangrene and six months of struggle, then a toe amputation, hope that doctors would approve vein operation – but instead a kidney failure was discovered. And then, day by day he started fading. As if all hope was gone from him, and his body started failing him. Once disciplined to take a medicine on time, in minute, waiting by a clock for exactly 08:00 (I used to tease him that a second or two later wouldn’t harm him), he started refusing any medication. He wouldn’t eat, not even after all my nudging…. Then his kidneys collapsed and I had to leave him in the hospital. For few of his last days he wouldn’t even communicate, lying in his hospital room, eyes closed. Only when my sister or I would visit, a nod meant ‘yes’, and moving shoulders ‘I don’t understand’. One by one his organs were giving away but he was always a fighter, he wouldn’t let his life go. I prayed with him once more, saying to him ‘It is ok to let it go, you’ll be better with God’.
He died as he had lived, not being a burden. Waited for my birthday to pass, for our child to return from a trip, for my wife to preach on Sunday service, and when all important events were finished, our grandfather died. Not being a burden, as if taking care not to spoil something. Quiet, gentle, my grandfather. My sister wrote a post: “Gone is my good cat tamer, a doctor for household appliances, a nut picker, a partner for homemade tomato juice, a flattener of old rusted nails, a good, quiet, shy, and best grandpa Janko.”                    
And he left giving me a gift – a gift of grieving. I didn’t even realize that grieving is a gift. It hurts, but it also purifies. In a way it is beautiful. God has given us those two years, since returning him from death, to bond us, so I would have someone to grieve after. It heals my disappointments, hurts of past… Sorrow is a gift, so I have learned. I write this grieving, at times going out to cry a bit, but I have to say this too “Grandpa Jankic, thank you for the gift of grieving.”                                                                       

Dar tugovanja

"Molim te, nemoj se ljutiti baš mnogo na mene. U srcu mi je molitva za tebe da ti Gospod otvori srce da nekako na ispravan način ožališ i dedu i tatu i mamu i eto, volim te i za tvoje srce molim se." Poruka koju sam primio juče na fejsbuk.
Pastor sam, sveštenik, i deo mog posla jesu sahrane. Verujem da sveštenik ne šalje ljude u nebo ili pakao, niti da crkva ima taj monopol. Monopol pripada Isusu Hristu. Kroz Hrista primili smo spasenje, tako da ja na sahranama ne odlučujem gde ko ide, to zavisi od Njihove odluke za života. Ja pokušavam kroz molitve, propoved da utešim ljude, da im pomognem u tugovanju. Ali pitanje je bilo kako ja tugujem?

Gorčina, mržnja i Derviš i smrt

Knjiga "Derviš i smrt", Meša Selimović, Narudionovo razmišljanje posle ubistva njegovog brata - 

"Bio sam neodređena i promenjiva raspoloženja, kao čovjek koji nije ni zdrav ni bolestan, i koga povremeni znaci bolesti teže pogađaju nego da traju bez prekida. Iz tog mučnog stanja izvukla me mržnja. Oživjela me i ustalila, razgorjevši se jednog dana, jednog trena, kao plamen. Razgorjela se, kažem, jer je dotle tinjala zapretena, i liznula, bjesna od siline, oprživši mi srce vrelinom. Bila je u meni, sigurno odavno, nosio sam je kao žišku, kao zmiju, kao guku što se sad rasprsnula, ni nisam znao kako se do tog časa skrivala, zašto je mirovala, i ćutala, ni zašto se javila u prilici koja nije bila pogodnija od drugih, ranijih. Sazijevala je u tišini, kao i svakoj osjećanje i rodila se jaka i snažna, dugo hranjena čekanjem. 
...

Moje srce je našlo oslonac. Mrzim ga, šaptao sam zaneseno, idući sokakom. Mrzim ga, mislio sam, klanjanjući jaciju. Mrzim ga, izrekao sam gotovo glasno, ulazeći u tekiju. 

Kad sam se ujutru probudio, mržnja je čekala budna, dignute glave, kao zmija sklupčana u vijugama moga mozga. 

Nećemo se više odvajati. Ona ima mene, ja imam nju. Život je dobio smisao. 

Godila mi je u početku pomalo snena zanesenost, kao prvi trenutci groznice, bila mi je dovoljna ta crna, strašna ljubav. Ličilo je gotovo na sreću." 
Izuzetna studija mržnje, ogorčenja, osećanja energije koje misli gorčine daju koja mi je zaokupila razmišljanje ovih dana. "Ličilo je gotovo na sreću", kako užasne reči za mržnju, a tako istinite kada te obuzme ovo osećanje... 
Razmišljam ovih dana  o ogorčenju, o moći ogorčenja. Gorčina je deo mržnje, ili možda rađa mržnju, kako Selimović kaže kroz usta Narudina: "Bila je u meni, sigurno odavno, nosio sam je kao žišku, kao zmiju, kao guku što se sad rasprsnula, ni nisam znao kako se do tog časa skrivala, zašto je mirovala, i ćutala, ni zašto se javila u prilici koja nije bila pogodnija od drugih, ranijih. Sazijevala je u tišini, kao i svakoj osjećanje i rodila se jaka i snažna, dugo hranjena čekanjem.".  Gorčina rađa mržnju, ona je deo mržnje. 
Pre neki dan pisao sam pismo crkvi (kao pastir pišem kratko pismo crkvi svaki mesec). U mislima mi je, i pre ponovnog čitanja "Derviš i smrt" bilo razmišljanje o gorčini i mržnji. Napisao sam: "ogorčenje je teška droga, možda najopasnija vrsta droge. Droga stvara zavisnost jer daje osećaj da su nam emocionalne potrebe zadovoljne. Dok smo ispunjeni supstancom, nema potreba - puni smo. Tako i ogorčenje isto čini – daje nam osećaj da smo mi u pravu, da smo mi ok, da svi drugi greše. Ogorčenje hrani naš ego, emocije, a ogovaranje dodaje vatru tim emocijama. Međutim, kao što droga na kraju uništi i ostavi ljušturu od čoveka, isto je i sa ogorčenjem. Posle ogorčenja ne ostaje ništa. Zato Apostol kaže „Dobro pazite da neko ne ostane bez Božije milosti i da ne izraste kakav koren gorčine, pa izazove nevolje i zatruje mnoge.“ Jevrejima 12:15. Strašne reči, zar ne? Možeš sebe dovesti do toga da ostaneš bez milosti, da toliko otvrdneš da ti ni milost Božija ne može pomoći. Ni sam ne znam kako je to moguće, ali očigledno je da je gorčina put. Zato naš Gospod Hristos govori „i oprosti nam dugove naše kao što mi opraštamo dužnicima svojim“. Gorčina ubija prvo zajedništvo, a na kraju i samu osobu!"
Kaže Selimović na drugom mestu u Dervišu, opet kroz Narudinova usta, pri kraju knjige - "Odlučiću po strahu, odlučiću po užasu, i dići ću ruke od sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre.". Dići ću ruke od sebe sanjanog, tako divno izrečeno a tako strašno - odreći se sna o onome šta si želeo biti. Odustati od želje da se promeniš, da budeš dobar čovek, biti "ono što si uvek mrzeo" ili ono čega si se bojao da jesi. Narudin kroz mržnju (po merilima pravde opravdano) kreće put koji dovodi (povezano sa ostalim uticajima) da postane ono što je mrzeo. Gorčina hrišćana vodi istim putem, postaneš ono što si mrzeo. Užasna je jer je "kao ljubav", i daje energiju, i čini da život ima smisla. Užasna je jer se zasniva na realnim povredama - neko nas je stvarno povredio, vođa crkve, prijatelj, komšija, i sva naša pravednost nam govori da smo u pravu. Ali na kraju, gorčina, mržnja te pretvori u ono što mrziš. Možda u tom smislu vredi razmotriti Isusove reči - Ne sudite da vam ne bude suđeno, kojom merom sudiš, samom će ti se suditi. Sudeći sebe dovodiš da ti duša bude zaražena teškom bolešću - gorčinom, i mržnom.
Puno puta sam čuo, govorio, da treba da oprostimo radi nas, da bi mi bili slobodni. Da opraštanjem sebe oslobađamo. Istina. Ne smemo dići ruke od "sebe sanjanog".

Kolika je moja kutija ili raznoliko a jedinstveno!

Da li smo mi jedini na svetu koji su ovo doživeli sa Hristom? Jedini u ovom gradu? Smešne misli, ali devedesetih, kada sam počeo moj put vere, nisam poznavao puno drugih sličnih meni, osim ljudi iz Hrišćanske zajednice. Iskustvo koje sam doživeo kada sam se prvi put molio da mi Bog oprosti grehe, da očisti moje srce, da postane moj Spasitelj i Gospodar - bilo je toliko posebno, drugačije, neopisivo. Kao da sam otkrio skriveno blago - tako Gospod i govori o novom životu, Matej 13:44 - "Kraljvstvo nebesko je kao blago skriveno u njivi: čovek ga nađe, sakrije, proda sve što ima i kupi tu njivu". Dao bih sve zbog onoga što sam doživeo, tog osećaja, saznjanja, iskustva da ti je duša konačno cela - ali ako ima i drugih koji su to doživeli, ja ih pre nisam susretao...

Danas sam na Balatonu, Mađarska, na konferenciji predstavnika Alfa kursa iz Evrope i Bliskog istoka. Slavimo zajedno Boga. Različiti narodi od Jermenije do Islanda, od Libije do Norveške. Različite crkve, tradicije, načini izražavanja - a ipak jedno. Neminovno sam se setio sličnog iskustva - tu blizu Balatona, nekoliko desetina kilometara od ovog mesta, na susednom jezeru (Valenca), davne 1994-te godine. Moja prva hrišćanska konferencija u životu.

Konferencija studenata iz cele Evrope (EUS- Evanđeosko Udruženje Studenata). Ne sećam se teme, ne sećam se naučavanja, ne sećam se radionica, ne sećam se imena ljudi koji su bili na konferenciji. Sećam se međutim slavljenja, momenata kad smo zajedno, pesmom, upućivali naše molitve Bogu. Posmatrao sam ih. Jedni bi tiho, mirno pevali, sa izrazom dostojanstva. Druge sam video često na kolenima u toku tih pesama. Treći uzdignutih ruku, iz sveg glasa... Četvrti igrajući, tapšući, skačući. Često pored osobe koja je na kolenima igrala bi i vrtela se druga osoba. Svako je izražavao svoj doživljaj Boga na njegov način. Ta slika različitosti i jedinstva je rodila u meni jednu duboku ljubav - volim Hristovu crkvu takva kakva jeste, raznolika a jedinstvena.

Naučio sam odmah na početku: jedinstvenost ne znači uniformnost. To je i logično: ako verujemo da je Bog stvorio čoveka po svome obličju (što ja verujem), mi u isto vreme vidimo da se svaka osoba razlikuje po izgledu, karakteru... svi stvoreni po jednom obličju a razlikujemo se. A ipak svi odražavamo jednu istu Slavu - obličje Živog Boga.  Stvoreni smo po Božijem obličju a razlikujemo se. Ako je tako, onda je i logično da Boga ne može odraziti jedna crkvena grupa, ma koliko bila sjajna. Bog je više od toga. Svaka crkva doprinosi slici Boga na svoj način, svaka dodaje deo slike, uklapa puzlu. Samo zajedno u našoj različitosti dajemo sliku jedinstvenog Boga.

Različitost teologije je bogatstvo, ne nedostatak kako ljudi često misle. Nemoguće je jednim teološkim konceptom objasniti Boga, jer onda je Bog sveden na nivo teologije jedne grupe - previše usko, previše ljudsko. Bog čiju volju možeš da objasniš nije Bog, nego slika čoveka. Često u Pismu mi nalazimo da važe suprotnosti - Hristos kaže na jednom mestu "Ko nije sa nama protiv nas je" a na drugom "Ko nije protiv nas, sa nama je". Protivrečnost? Ne. Jednostavno važi i jedno i drugo. Ili stalna debata oko slobode ljudske volje i predodređenja za spasenje? Šta je istina? U Pismu nailazimo na oba stava, i obe strane u raspravi imaju snažne argumente. Možda zato što je na neki božanski način istina i jedno i drugo? Bog je širi od određene teološke pozicije, i određene prakse crkve (način na koji radimo to što radimo). Naravno, određene stvari koje se tiču spasenja, dela Hristovog, ličnosti Boga su jasne, ali u mnogim oblastima izgleda da postoji više mogućnosti.

I zato volim Crkvu Hristovu, različitu kakva jeste. Jedan igra, drugi kleči, treći je u miru, a sve to proslavlja Hrista. Samo zajedno mi jesmo ono što trebamo biti.

Danas ponovo u istom okruženju - Mađarska, konferencija. Ponovo isto iskustvo raznolikosti. Volim to. Jedan igra, razmahao se. Drugi u miru. Oboje zajedno slave vaskrslog Hrista. Izražavaju svoje oduševljenje, radost, posvećenost na sasvim različit način, a opet legitimno. Ja volim eksploziju oduševljenja, plešem, tapšem... ali cenim moga brata i sestru pored mene koji slavi Boga na drugačiji način. Samo zajedno mi slavimo Boga, jer istina nije ni u plesu, ni u miru, istina je da Bog voli da mi zajedno slavimo Boga. Zato volim Hristovu crkvu.

 Umara me pokušaj ljudi da mi nametnu njihov pogled kako duhovnost treba da izgleda, spremnost da kritikuju sve moguće što se ne uklapa u njihovu kutiju. Kada bi samo hrišćani naučili da cene jedni druge, i prihvataju različitost umesto da pokušavaju da sve strpaju u svoju kutiju kako duhovnost treba da izgleda? Kutiju kako ljudi treba da slave Boga,

kako da propovedaju, kako da se oblače... ukrašenu ukrasnim papirom "duhovnosti" i "ispravnosti", što zapravo nije ništa drugo nego ljudski pokušaj da se nešto definiše i spusti u ljudske okvire. Gnjavatori koji ubijaju milost! Bog je veći od toga, i crkva je veća od toga.

Nadam se da vodim crkvu koja mi je poverena u tom pravcu, da svako može da ima mesto, da može da se izrazi. Nadam se da kao pastor dajem tu poruku ljudima - naš Bog je veći od naše male kutije. I konačno, nadam se da i u ovom blogu dajem tu poruku slobode i raznolikosti. Volim crkvu Hristovu raznoliku kakva jeste, verujem u nju, podsećam se toga, i ispovedam to ponovo! Apostol Pavle kaže čudesne reči u Efescima 1:22-23: "I sve je podčinio pod Njegove noge i postavio ga nad svime da bude glava Crkvi, koja je Njegovo telo, punoća Onoga koji ispunjava sve u svemu." Da li si ikada razmišljao o veličini ovih reči? Crkva je punina Božijeg dela kroz Hrista! Čudesno! Nerazumljivo! Ali ukazuje na veličinu Crkve Hristove - ne moje denominacije, nego Njegovog tela raznolikog kako već jeste. Volim Crkvu Hristovu kada je tako sagledam! Kada proširim moju kutiju! Ti?  

Nadgrobni spomenik nad živima

Kapsula korišćena za izvlačenje rudara
2010-te, spaseno je 33 rudara iz rudnika Sant Jose, u Atakama pustinji. Posle eksplozije u rudniku, rudari su ostali zatrpani na dubini od 500 metara. 68 dana kasnije, posle herojske borbe rudara, ali i spasioca, izvučeni su na površinu zamlje (ako nekog interesuju detalji možete to pročitati OVDE). 

Radi se o više rekorda: 
- najduže provedenom vremenu ispod zemlje, 
- o operaciji spasavanja sa najveće dubine, 
- inovacije primenjene prilikom spasavanja ravne su onima primenjenim prilikom leta u svemir - herojsko delo. 

Kako je tekla operacija spasavanja?
Posle neseće danima nije bilo znaka da je iko preživeo. Dubina na kojoj su bili zarobljeni, geološka nestabilnost rudnika stvarala je sumnju da je iko ostao živ. Spasioci su bušili, pokušavajući da dopru do mogućeg mesta gde bi se mogli nalaziti preživeli, bezuspešno. 

Sedamnaest dana bez znaka o živima. Kada je nestala nada da će ih pronaći žive, prilikom izvlačenja bušilice kojom su bušili na određenoj lokaciji, pronašli su zalepljenu poruku - "Mi smo sigurni u skloništu, nas 33". I operacija spasavanja je počela.

Nenadan gost na prozoru

Ležim u krevetu. Ponedeljak je pastorska nedelja. Nedelja kada drugi odmaraju, za mene je najintenzivniji dan - pripreme za službu, propovedi, posete. Zato je dan odmora ponedeljak. Prilika da opušteno ustanem, polako čitam Sveto pismo, isplaniram dan. Često se desi da sam i ponedeljkom zauzet, ali danas ne - danas odmaram.

Dok ležim, primećujem pokret na prozoru. Komšinica došla da se javi. Vratila se sa dugog puta, nije tu bila mesecima, od oktobra meseca je nisam video. Ne voli zimu pa provodi odmor u Africi. Može joj se. Ne znam tačno gde ide, ali svaku zimu provodi između Sahare i Ekvatora. 

Jutros se izgleda vratila, pa odmah da se javi. Brbljiva, iako je njen muž mnogo gori - nikada ne zaklapa, samo ga još nisam čuo. Obradovala me je. Od radosti što je vidim, na tih par sekundi, suze su mi krenule na oči.

Savremeni prevod Svetog pisma - prvo izdanje

Prva Biblija koju sam držao u rukama (pre dvadeset i nešto godina) je bio prevod Daničić/Karadžić. Daničićev prevod Starog zaveta - preveden 1865. godine, Karadžić Novi zavet - preveden 1847. Iako je ovaj prevod nekada bio savremen, i nesumnjiv je njegov značaj na razvoj savremenog srpskog jezika, meni je bio nerazumljiv. Pojedine reči nisam poznavao (npr. narod stade u oko - podigli su logor, kamp), oblik reči je bio arhaičan, konstrukcija rečenica nejasna. Često sam prvo morao da prevedem reči i rečenice da bi razumeo tekst. No to mi je 1994.-te bio jedino dostupno.

Druga Biblija na srpskom jeziku, je bila prevod Luje Bakotića, iz 1933. godine. Kao student, u vreme inflacije (1995.), platio sam ga skupo - 50 nemačkih maraka (danas bi to bilo preko 100 eura). Želeo sam da imam Bibliju koju lako čitam. Bakotić je bio delimični odgovor, jezik je bio jasniji, ali tekst često pogrešno preveden, događaji nejasno prevedeni, i uticaj prevodiočevog govornog područja (Srbin iz Like), je bio evidentan. Tako je Nemija jahao na živinčetu (magare), što je kod mene, u Vojvodini, uvek stvaralo sliku Nemije na kokoški (živina). No sa Bakotićem družim se već 22 godine.

Ekesperimentisao sam i sa drugim prevodima - Hrvatski prevod Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti (Dobar prevod, odustao sam od nje zbog uticaja na moj govorni jezik, primetio sam da počinjem da upotrebljavam hrvatske umesto srpskih reči. Nisam nacionalista, da me neko ne shvati pogrešno, ali sam smatrao da kao propovednik u Srbiji treba da propovedam na srpskom jeziku.). Od pre nekoliko godina dostupan mi je bio i Šarićev prevod, kao verzija štampana u Bosni, ali me on nikada nije privlačio zbog ličnosti prevodioca. Tu su bili i razni Novi zaveti - Čarnić, Stefanović, Sinodov. Pokušao sam da čitam Bibliju i na Engleskom - NIV, GNB...

Treća Biblija na srpskom jeziku jeste i povod pisanja ovog bloga - Savremeni Srpski prevod Biblije, u izdanju Biblijske Lige. Još uvek neobjavljen. Dobio sam nedovršeni primerak ovog prevoda (pre manje od dve nedelje), još uvek je u štrampi, ako Bog da za koji dan je štampa gotova. Biblije će biti dostupne od sredine marta meseca, početni tiraž 5.000 komada, a u maju još toliko. Za početak će biti distribuirane vernicima evanđeoskih crkava u Srbiji, a kasnije i šire. Ovo je moje prvo pisanje o ovom prevodu - planiram da napišem još koji blog, i iznesem moje mišljenje o kvalitetu prevoda, a sada za početak kratko, nekoliko uočenih stvari, tek posle nekoliko dana druženja, čisto da vam zagolicam maštu i da ga sa nestrpljenjem čekate (neću se baviti pitanjem tačnosti prevoda, o tome sledeći put). 

Izdavač je Međunarodna Biblijska Liga (Bible League International). Ime prevodioca za sada nije još dostpuno javnosti, mislim zbog politike izdavačke kuće, koja želi da ime prevoda više ne bude vezano za prevodioca nego da bude poznato kao Savremeni srpski prevod, skraćeno SSP, kao što je to uobičajno za savemene prevode (NIV, GNB...). 

Prevod nije direktno sa originalnih jezika, nego je zasnovan na originalnim jezicima, kako piše u predgovoru prvog izdanja. Stari zavet, tj njegov prevod, zasnovan je na takoznanom hebrejskom masoretskom tekstu iz najnovijeg izdanja dela Biblia Habraica Stuttgartensia iz 1984. godine, stim što je u nekoliko slučajeva prihvaćen tekst ih Kumranskih rukopisa ili iz Septuaginte, starogrčkog prevoda Starog zaveta. Prevod Novog zaveta zasnovan je na delu Greek New Testament (IV revidirano izdanje, 1993), koji je izdala kuća United Bible Sociaties, i Nestle-Alandovom Novum Testamentum Graece (XXXVII izdanje, 1993.). Kako napominje prevodioc, sporadična odstupanja od grčkog teksta datog u ovim delima zasnovana su na najnovijim saznanjima biblijske nauke.

U načelu, ovo je savremeni trend prevođenja Biblije, pri kome se koriste pomagala, kritička izdanja, koja služe kao osnova prevoda Biblije na govorne jezike širom sveta. Samim tim prevod je kvalitetniji jer ne zavisi od prevodiočevog poznavanja starogrčkog ili hebrejskog jezika, nego osnovu za prevod priprema tim poznavalaca, eksperta za te jezike, a ostali koriste njihovo znanje - kritička izdanja. Kvalitet prevoda je samim tim ujednačen, navedene su moguće varijacije značenja reči, pouzdanost tekst - da li je odeljak prisutan u svim drevnim verzijama Biblije. Bilo bi interesantno videti prevod direktno sa hebrejskog, ili starogrčkog, ali pitanje je koliko imamo ljudi dovoljno sposobnih za to delo, da poznaju dobro stare jezike, biblicistiku, istoriju starog sveta, arheološka istraživanja istog, dobro poznaju savremeni srpski jezik, i teološki su neostrašćeni (što nije slučaj kod pojedinih prevoda (čitaj Sinod), gde se često kao ključ prevoda koristi dogmatski pristup, a ne jezički). Tako da, moj prvi komentar - korišćenje pomagala u ovom slučaju je veliki plus, iako nije prevod sa orginalnih jezika. 

Veliki plus ove verzije prevoda su i dodatci:
- Fusnote sadrže napomene o pouzdanosti teksta, tumačenje i prevod imena mesta, geografske odrednice, napomena o merama korišćenim u Svetom pismu i pretvaraju meru u savremene merne jedinice... Takodje ako postoji mogućnost višeznačnosti reči, u fusnoti se nude ostale opcije.
- Naslovi i unakrsne odrednice što pomaže u razumevanju teksta prilikom čitanja a takodje ukazuje na srodne tekstove u drugim delovima Pisma. 
- Na kraju se nalaze mape, i glasar/rečnik sa objašnjenjima najvažnijih menje poznatih reči. 

Što se tiče jezika, uočavam veliki napredak što se tiče čitljivosti. Tekst se lako čita, smatram da je preveden u duhu srpskog govornog jezika, nema problema sa razumevanjem reči kao kod strarijih prevoda, niti lomljenja jezika prilikom glasnog čitanja. A sada dolazim do mana - nisam siguran da je prevodioc u svakoj situaciji izbegao uticaj drugih balkanskih jezika (hrvatskog) prilikom prevoda. Nisam lingvista i ne mogu da sudim, ali pojedine reči mi izgledaju kao hrvatizmi (što meni lično ne smeta). Komentarišem ovo posmatrajući značaj prevoda Svetog pisma na govorni jezik, gde su takvi prevodi postavljali standard jezičkih reformi. Prilično sam siguran da ovaj prevod neće poslužiti u tu svrhu i da će stručnjaci za srpski jezik pronaći dosta mana. Umesto Savremenog srpskog jezika može da nosi titulu Savremenog srpskog govornog jezika. Velika i dragocena pomoć u razumevanju, čitanju, ali ne i nosilac reformi.

I nekoliko tehničkih napomena, više kritika - izbor fonta nije najsretnije rešenje, silne kvačice čine tekst teže čitljivim, a tome doprinosi i kvalitet papira (providi se tekst sa druge strane). Povez čini mi se prilično kvalitetan (možda to nekome ne izgleda značajno ali za ljude koji 365 dana godišnje čitaju Bibliju u svojoj dnevnoj pobožnosti, podvlače bitne odeljke, dopisuju beleške na margine, kvalitet poveza je i te kako značajan - ne želimo svakih godinu dana menjati Bibliju koju koristimo).

I to je prvi uvid u novi prevod Biblije. Radostan momenat za ljude koji uživaju u čitanju Biblije i koji su do sada imali problem da izaberu koji prevod da koriste. Lično, mislim da se moja potraga za prevodom završava na duže vreme - zadovoljan sam onim što imam u rukama, prevod je odgovor na potrebe vernika u Srbiji. Neće više biti potrebno razjašnjavati jezik da bi razumeli poruku, događaji su tačno i razumljivo prevedeni, ispravljene su greške u prevodu prethodnih prevoda. Osim toga izdavači su spremni da koriguju prevod u kasnijim izdanjima pa će se broj grešaka, čak i lingvističkih umanjiti u budućnosti. 

I na kraju lična napomena - velikim delom iza ovog prevoda stoje novosadski pastori Evanđeoskih crkava. Godinama se nalazimo na molitvenom doručku, jednom mesečno. Nekada su ti sastanci blagoslov, nekada znaju biti teret, i na površinu isplivaju naša neslaganja. Ponekada sam razmišljao da ne želim nikada više da se pojavim na tim sastancima. Drugi put bi radosno išao da se susretnem sa drugim vođama. Kao crkva - uprkos svim problemima pre nekoliko godina razgovor o potrebi za Biblijom na savremenom srpskom jeziku, pretvorio se u lobiranje (znali smo da postoji prevod ali nije bilo spremnosti da se on objavi) u Biblijskim društvima, i pored sve naše nesloge i sloge, konačno se javio i plod naših sastanaka. Kao crkva, puni smo mana, ali Bog sve vodi na dobro, i čini veličanstvena dela. Hvala Bogu za moje kolege i koleginice, pastore Novog Sada. 

Šta imaš u torbi?

Šta imaš u torbi? Obično pitanje, ništa posebno. Može li ikakva duhovna poruka doći iz takvog pitanja? Ni ne razmišljamo o tome.

Često putujem, i dok ovo pišem na putu sam. Imam sistem pakovanja, i retko potrošim više od petnaestak minuta na pakovanje. Ranije bi potrošio više sati, razmišljao šta da nosim. Sada ubacujem stvari po uhodanom sistemu, ne razmišljam više o sadržaju.    

U utorak, imao sam privilegiju da slušam jednog od, kako ja smatram, heroja vere današnjeg vremena - Bil Hajbelsa. Bil je pastor jedne od najvećih lokalnih crkava današnjice - Vilov Krik, Čikago. Dvadeset hiljada ljudi dolazi na nedeljne sastanke. Čovek iskustva, dubok u svom razmišljanju... Njegove knjige su duboko uticale na moj život. Obradovao sam se pozivu da ga slušam uživo, hvala Global Leadership Summit na pozivu! Naučio sam puno, ali ono što želim da napišem jeste priča o dve torbe.

Četiri proročke slike iz istorije Novog Sada

Danas je 1. februar, Dan Grada Novog Sada. Moj grade, sretan ti 275 rodjendan. Tim povodom, četiri slike iz istorije Novog Sada, četiri proročke slike. 

SLIKA 1: MESTO GDE JE ZLO STALO

Između 1526. i 1687. godine, područje Novog Sada je bilo u sastavu Osmanskog (Turskog) carstva. Turci su vladali ovim krajevima preko 150 godina, i u njihovoj vlasti je bila teritorija sve do iza Budimpešte. Petrovaradin je ostao u osmanskom posedu sve do Velikog bečkog rata (1683-1699. godine), kada ga osvajaju Austrijanci (Habzburzi).

Pokušavajući da povrate izgubljenu tvđavu, Turci započinju nekoliko pohoda, ali doživljavaju strahovite poraze u bici kod Slankamena (1691. godine) i bici kod Sente (1697. godine), a usled loših vremenskih prilika napuštaju opsadu Petrovaradina 1694. godine. U nastojanju da izmeni odluke Karlovačkog mira, Osmansko carstvo preduzima novi pohod na Austriju i ključna bitka s dešava na široj teritoriji Novog Sada.

Princ Eugen Sevojski došao je Futog, 9. Jula 1716, sa 42.000 pešaka i 23.000 konjanika, a u Petrovaradinskoj tvrđavi je boravilo 8.000 vonjika. Tokom, 26, 27, i 28. jula Veliki vezir Damid Ali-Paša je prešao Savu sa oko 120.000 vojnika. Bitka između Austrijanaca i Turaka se odigrala kod Petrovaradina početkom avgusta 1716. godine, a okončala se velikim turskim porazom, posle čega Osmansko carstvo (i islamski uticaj) definitivno nestaje sa ovih prostora. Mnogi potesi u okolini Petrovaradina i danas nose nazive koji datiraju iz turskog perioda: Vezirac, Alibegovac, Mišeluk, Tekije, itd. 

Bitka kod Petrovaradina, bakrorez
Istorijski izvori govore da su Turci izgubili bitku zbog iznenadne panike koja je zahvatila turske redove, i da su počeli bez nekog značajnog razloga da se povlače, što je iskoristila austrijska vojska (sačinjavali su je Austrijci, Mađari i Srbi) i nanela strahovit poraz. Legenda govori da je tog dana padao sneg, ali verovatno je bila ogromna oluja koja je donela hladno vreme i zbunila tursku vojsku.

Značenje: Turci i Islam se od tog momenta povlače iz Evrope. Više ne uspevaju da značajno ugroze Evropu, nego se sve više i više povlače. Džamije koje su postojale u Vojvodini i Mađarskoj, sada postoje samo kao spomen u knjigama. Ključ je bila bitka kod Petrovaradina.

SLIKA 2: IME NOVI SAD 

Na početku hazburške vladavine krajem 17. veka, građanima pravoslavne veroispovesti bilo je zabranjeno da stanuju u Petrovaradinu. Srbi su, zbog toga, 1694. godine osnovali novo naselje na levoj obali Dunava, današnji Novi Sad. Najstarije ime naselja na levoj obali Dunava bilo je Racka varoš (Ratzen Stad), a korišćen je i naziv Petrovaradinski Šanac (Peterwardeiner Schantz).

Marija Terezija, austro-ugarska kraljica, 1. februara 1748. godine dodeljuje gradu status slobodnog grada, grb i novo ime. Tekst objave o proglašenju gradom glasi:

„Mi, Marija Terezija, Božjom milošću carica rimska, a kraljica Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Rame, Srbije, Galicije, Lodomerije itd. itd. dajemo glasom ovoga pismena na znanje svakome, koga se tiče [...] da taj toliko puta spominjani naš Petrovaradinski kameralni grad, koji leži na drugoj strani Dunava u bačkoj županiji na zemljištu Sajlovo, silom naše kraljevske moći i ugleda iz ranije navedenih razloga [...] učinimo svojim slobodnim kraljevskim gradom i da ga uvrstimo, primimo i upišemo u broj, krug i red ostalih naših slobodnih kraljevskih gradova naše kraljevine Ugarske tako i naših naslednih zemalja, ukidajući mu dosadašnje ime Petrovaradinski Šanac, nađosmo za dobro da se ubuduće zove i da mu naslov bude Neoplanta, mađarski Újvidék, nemački Neu-Satz, srpski Novi Sad i bugarski Mlada Loza.“

Značenje: Neoplanta, na latinskom je „nova biljka“, odnosno na srpskom Novi Sad „nova bašta, zasad“, ili „mlad vinograd“. Za Grke je to „novi život“, za Mađare „novi vidik“, Nemci su mu dali ime „novi rasadnik“. 

SLIKA 3: GRB NOVOG SADA

Novi Sad je status grada dobio 1.februara 1748. godine, a istog dana je dobio i sadašnje ime i grb. U to vreme Novi Sad je bio deo Austo-Ugarske monarhije, a grb je dodelila Austro-Ugarska carica Marija Terezija.

Grb Novog Sada predstavlja štit barokne forme, u čijem se gornjem plavom polju nalaze tri okrugle kule bakarne boje. Na svakoj kuli se nalazi šest otvorenih prozora. Srednja kula je nešto viša i šira, a nad njom je bela golubica u letu (Nojev golub), koja u kljunu nosi maslinovu grančicu. U donjem 
zelenom polju ispod kule se nalazi sedam traka, četiri srebrne i tri plave, koje simbolizuju reku Dunav. Okolo periferije štita stoji natpis: „Pečat kraljevskog slobodnog grada Novog Sada“ (lat. Sigillum Regiae Liberaeque Civitatis Neoplantensis).

Značenje grba je sledeće: Posle potopa, Noje je pustio golubicu iz broda da proveri da li je potop završen (zapisano u knjizi Postanja, Sveto Pismo), a njen povratak sa grančicom u kljunu, značio je da je zemlja počela da se suši. Na grbu Novog Sada simbolika je sledeća: ispod grada je Dunav koji plavi, slika poplave zla, koje su doneli Turski ratovi (XV-XVII vek), koji su zbrisali stanovnike ovoga kraja. Posle velikog potopa nastao je blagosloveni mir, a nastanak Novog Sada, novog slobodnog kraljevskog grada, je bio prvi simbol obnove i razvoja. Golubica simboliše da je potop zla završen, da su nastala nova vremena. 

SLIKA 4: VRATA NARODA

Prva naselja na teritoriji Novog Sada datiraju od mlađeg kamenog doba - neolita (od oko 4500. godine pne.). Pored područja Petrovaradina, na kojem su nađeni tragovi naselja iz skoro svih epoha, na Bačkoj strani Dunava (na Klisi, Slanoj Bari, Starom gradu, Detelinari) takođe su pronađeni tragovi praistorijskih naselja. U 4. veku pre nove ere se na području današnjeg Novog Sada pojavljuju Kelti - Skordici, koji na desnoj obali Dunava, na području današnjeg Petrovaradina, podižu utvrđenje, a tragovi Kelta pronađeni su i na području Detelinare (prilikom seobe u Malu Aziju – novozavetna Galatija). Zatim se, u 1. veku pre nove ere, na ovom području pojavljuju Rimljani, koji u 1. veku nove ere na desnoj obali Dunava podižu prvu veću tvrđavu pod imenom Kuzum (Cusum) i uključuju je u provinciju Panoniju. U Bačkoj, od 1. veka nove ere stanovalo sermatsko pleme Jazigi.

U 4. veku, u doba Sobe naroda utvrđenje Kuzum je porušeno od strane Huna, a ovo područje zatim dolazi pod vlast Ostrogota (5. vek), Gepida (5-6. vek), Longobarda (6. vek), Vizantije (koja u 6. veku obnavlja utvrđenje Kuzum i daje mu ime Petrikon), Avara (6-8. vek) i  Franaka (8. vek). Sredinom 6. veka, područje naseljavaju Sloveni. U 9. veku, tvrđava Petrikon (ili na slovenskim jezicima - Petrik) ulazi u sastav Bugarskog carstva, a u 11. veku tvrđava ponovo postaje deo Vizantije, da bi, posle borbi Vizantije i Mađara, krajem 12. veka, ušla u sastav srednjovekovne Kraljevine Ugarske. 

Između 1526. i 1687. godine, ovo područje je u sastavu Osmanskog carstva. Tokom osmanske uprave, neka od naselja na bačkoj strani Dunava su iščezla, dok su druga nastavila da postoje i bila su nastanjena Srbima. Petrovaradin je ostao u osmanskom posedu sve do Velikog bečkog rata (1683-1699. godine), kada ga osvajaju Austrijanci (Habzburzi). 

Posle velikih ratova, Vojvodina je bila pusta zemlja, prazna. Austrija je želela da je naseli, i tokom Austrijske vladavine vratili su se mnogi narodi koji su tu pre živeli: Srbi, Mađari, Hrvati, Bugari, Rumuni. Osim njih doselili su i mnogi drugi: Nemci, Jevreji, Romi, Katalonci, Itlijani, Francuzi, Slovaci, Česi, Rusini, Cincari, Grci, Jermeni a u kasnijim vekovima i Makedonci, Albanci, Goranci, Turci...

Pojedini narodi su nestali sa pozornice, Francuzi, Katalonci, Cincari... međutim danas u Vojvodini živi živi preko 25 nacionalnih ili etničkih zajednica. Samo u okolini Novog Sada, svako selo je druga grupa - Veternik (srpski dobrovoljci postradali u I svetskom ratu), Futog (Nemci i Srbi), Kisač i B. Petovac (Slovaci), Budisava (Mađari), Petrovaradin (Hrvati)...

Značenje: Svi narodi su došli u ove krajeve tražeći bolji život. Na početku je bilo jako teško – doseljeni Nemci su u tom periodu imali poslovicu koja je glasila - „Prvima smrt, drugima patnja, trećima hleb“. Drugi su došli bežeći od verskog progonstva u njihovim zemljama (Pravoslavni, Protestanti, Katolici). Vojvodina je bila mesto nove nade.


Podržite Blog KaHristu. Komentarišite. Podelite na društvenim mrežama. Postanite naš čitalac. 


A kakve veze sve to ima sa blogom KaHristu? 


Moja molitva je da Novi Sad ponovo bude mesto gde se zlo zaustavlja, mesto rađanja nove nade, mesto novog rođenja. Prorok Isaija u 58 poglavlju govori: Jer će te Gospod voditi uvek, i sitiće dušu tvoju na suši, i kosti tvoje krepiće, i bićeš kao vrt zaliven i kao izvor kojemu voda ne presušuje. I tvoji će sazidati stare razvaline, i podignućeš temelje koji će stajati od kolena do kolena, i prozvaćeš se: koji sazida razvaline i opravi puteve za naselje. st.11-12. Na razvalinama izgraditi budućnost.
Beređi Dušan Bera