Kažu da vreme leči sve rane?

Badnje veče u mom domu. Obeležavamo ove veče u okviru porodice, tradicionalna jela koje jedemo na Badnje veče od mog detinjstva, uobičajno i ustaljeno. Ali ovaj put i različito.

Lik iz crtaća na kojeg je moj deda jako ličio.
Završila se večera, deca se igraju, za stolom ostali samo stariji. I moj inače ćutljivi deda Janko se raspriča. Dugačak monolog, možda i najduži govor koji sam čuo od njega ikada. O siromaštvu, teškom detinjstvu i služenju na salašima, o volu koji ga je grejao dahom jer je jedino mesto za sluge bilo u štali (desetogodišnji dečak), kolonizaciji u Futog kao partizansko dete (i Slovaci su bili kolonizirani, ne samo iz Bosne i Crne Gore)...   kako je upoznao svoju suprugu, kako su se venčali... I na kraju kaže moj deda - "Volim ja da pričam", samo što retko priča. Još jedna tužna priča iz detinjstva. Deda je bio najstarije dete, u porodici koju bi danas nazvali disfunkcionalnom. 

Njegov deda (moj čukundeda) je bio lutalica, napustio porodicu i otišao u SAD, tamo koliko znamo ponovo se oženio. Lutao za zlatom, radio u Fordovim fabrikama, čak bio i šerif jedan dan (u vreme neke zlatne groznice, grupa u kojoj je bio moj čukundeda, stigla je u neko selo na Divljem zapadu, i pošto su bili najbrojniji izabrali su njega da održava red - sutradan su krenuli dalje za zlatom, i karijera šerifa se završila). Vratio se posle puno godina, navodno kada mu je sin tinejdžer koga je dobio u Americi izvršio samoubistvo. 

U toj atmosferi ostavljenosti, odrastao je moj pradeda. Rano se oženio, kaže deda da je rano počeo da pije, bio agresivan, zlostavljač. Kada se moj deda Janko rodio, sva sila zlostavljanja se sručila na njega. Dobijao je batine svakodnevno, iz različitih razloga, uglavnom potpuno nebitnih. Najčešći razlog je bio ipak kada bi nešto rekao. Kada bi progovorio, dobijao je batine. I kaže moj deda Janko - "Zato sam se uvek stideo da govorim, osećao se nesigurnim, nevrednim da govori." Moj deda Janko, od osamdeset pet godina, nosi ranu ceo svoj život.
Kažu da vreme leči sve rane... Nije istina! Mnoge rane vreme ne može da izleči. I kada imaš osamdeset godina, rana iz mladosti još uvek boli. Sa nekim ranama se i u grob leže. Kao moj deda Janko. Nekada sam se ljutio na njega jer nikada nije znao da razgovara sa mnom, da kaže neku lepu reč, nego uvek samo kritike - nikada nije ni naučio da to uradi. Nije imao od koga. 

Moje rane leči to sazanje, ali opet ne potpuno. Samo Hristos je nada. Isaija 53.4-5. "A ON bolesti naše nosi, i nemoći naše uze na se, a mi smo mislili da je ranjen, da Ga Bog bije i muči. Ali On je bio ranjen za naše prestupe, izbijen za naša bezakonja; kazna beše na Njemu našeg mira radi, i ranom Njegovom mi se iscelismo". 

Na kraju Badnje večeri, kada se spremao da ide u svoju sobu, ustade moj deda Janko, i reč - "Sada želim ja nešto da otpevam". I otpeva nam Božićnu pesmu. Pesmu koju je zapamtio iz detinjstva, sa veronauke koju je pohađao u Silbašu, u Evangeličkoj crkvi. Drhtavim, stegnutim grlom, ali je otpevao. O Hristovom rođenju i Njegovom delu. Moj deda koji je hrišćane nazivao licemerima, u osamdeset petoj godini peva o Hristu. I priča.

Kažu da vreme leči sve rane... Ne leči! Samo Hristos. Zato je došao, da na krstu ponese i naše rane, nemoći, da isceljuje našu slomljenu dušu. Nešto potpuno i odjednom, a nešto korak po korak. 

Ako vam se dopalo šta ste pročitali, nudim vam nekoliko opcija:
1. Prijavite se na ovaj blog. Polje za prijavu se nalazi sa desne strane blog, ispod spiska imena ljudi koji su se prijavili do sada. 

2. Pišite mi na p.hriscanska.zajednica@gmail.com i tražite da vas upišem u mejling listu... Na taj način dobijaćete obeveštenja o novim tekstovima ili video preko mejla. 

3. Prijavite se na naše ostale platforme - youtube kanal, facebook... Likovi vam se nalaze takođe sa desne strane teksta.

I’ve kissed a junky’s hand

"In a conflict between the police and a group of young people gathered Sunday evening as a tribute to Alexis Grigoropoulos, a Greek teenager, three policemen were injured, and 35 people arrested in downtown Athens, Greece.                      
Greek agency ANA reported it’s peaceful in Athens after last night’s conflicts. The group of young people showered the policemen with Molotov cocktails, after which the response was shock bombs and tear gas. About 50 people gathered in Exarchia city block, which is a popular meeting place for anarchists and a place where policeman Epaminondas Korkoneas shot 15 year old Grigoropoulos from a fire gun and killed him on December 6th 2008. APF claims that protesters burned both trash cans and parked automobiles."

Today I walk the very same streets. Cars burned, marks left on pavement after Molotov cocktails, smell of gasoline and tear gas still in the air. Visible signs of anarchists, flags, and graffities. It is quiet, but tension is present.    

Down the same street is an Evangelic Church – The Church of God, the reason of my visit. At the door is a graffiti written by anarchists – To enter all churches (Anarchism as political movement that aims to abolition of all forms of state institutions which shall be replaced by self organized society of equality). It wasn’t meant as entering for the Word of God, but entering to abolish church as institution. Our host, Pastor of this church, stopped by to check whether the treats were conducted and the church was damaged.  It wasn’t. 

The very block Exarchia, is boiling with tension – emigrants, brothels, drug addicts, drug dealers… Just a few hundred meters away from the University and the Parliament a completely different world. I cannot say this world, this mixture of creativity, arts and evil is not interesting to me; I look at it all with my eyes wide open. I almost wish to switch places with my host Pastor, to serve God in this place… It is a world of confusion and chaos and brokenness, covered up not to be noticed from the main street, but strong and present.

While walking, we encountered an Orthodox priest. An elderly man, perhaps in his sixties, educated, a professor. Friend to our host, so we introduced, shared few words about where we came from and what are we doing in Athens (apologetics training)… so I mentioned this part of my calling to work with drug addicts. And this priest started his story.

“Just yesterday, a junky approached me at this very street corner, asking for some money. I took some money from my pocket, pressed it in his palm, bowed down and kissed his hand” he said. I first thought I misunderstood the priest’s poor English, that it was the opposite, that this junky kissed the priests hand, but he continued his story: “The junky looked at me in wonder and asked me – Why do you kiss my hand? I answered – Your hands also need to be kissed.” This old man, a priest, kissing hands of a junky begging for money; respecting him as a human, seeing worth in him, in this broken man, in this broken city block, in this place of conflict and evil.

The Church of God, Athens, Greece 
Just like Christ – God who came to this world of evil and chaos, to give worth to us people, “kissed our hands”. The image of tiny old man still hovers in my mind while I’m typing this blog in my hotel room. Image of a man who imitates Christ, renouncing his own title… fulfilling the words of Apostle Paul in Philippians 2:  "Have this mind among yourselves, which is yours in Christ Jesus,  who, though he was in the form of God, did not count equality with God a thing to be grasped,  but emptied himself, by taking the form of a servant, being born in the likeness of men.  And being found in human form, he humbled himself by becoming obedient to the point of death, even death on a cross.  Therefore God has highly exalted him and bestowed on him the name that is above every name,  so that at the name of Jesus every knee should bow, in heaven and on earth and under the earth,  and every tongue confess that Jesus Christ is Lord, to the glory of God the Father.

A call for me (you) to: 1. Empty myself, to follow the image of Christ and be the one who adds worth to people around me; 2. Love this broken world; not just like it but to genuinely care for brokenness to be healed; 3. Celebrate Christ’s “kissing of hands” even more at this Christmas, for Christ has by his birth, death and resurrection, given to me, a sinner, gave worth I certainly do not deserve. 

Poljubio sam narkomanu ruke

"U sukobima policije i grupe mladih, koji su se okupili u centru Atine u nedelju uveče da bi obeležili godišnjicu ubistva grčkog tinejdžera Aleksisa Grigoropulosa, povređena su tri policajca, a 35 osoba je privedeno.
Grčka agencija ANA je javila da je u Atini mirno posle sinoćnih sukoba. Grupa mladih zasula je "molotovljevim koktelima" policiju koja je odgovorila šok bombama i suzavcem. Oko 500 ljudi okupilo se u četvrti Eksarhija, koje je popularno sastajalište anarhista i mesto gde je policajac Epaminondas Korkoneas iz vatrenog oružja 6. decembra 2008. ubio 15-godišnjeg Grigoropulosa. AFP navodi da su demonstranti palili i kante za đubre i automobile. (prenosim vest iz Kurira, 6.12.2015.)"
Danas šetam istim tim ulicama. Spaljena kola, tragovi molotovljevih koktela po asfaltu, miriše još uvek na benzin i suzavac. Na sve strane znakovi anarhista, njihove zastave. Mirno je, ali se vidi napetost.

O lakovernosti ili da li su Procter&Gamble satanisti

Prošle nedelje sam napisao blog "Evanđeoski lov na veštice" - http://bera-kahristu.blogspot.rs/2015/11/evaneoski-lov-na-vestice-21112015.html. Ovo pisanje je nastavak istog razmišljanja. Tačnije prethodni blog sam napisao želići da pišem na ovu temu, ali raspisah se pa nisam ni dotakao temu zbog koje sam hteo da pišem. Sada završetak.

Pre dosta godina, jedna osoba mi je rekla da pojedine kozmetičke firme rade za sataniste. Da profit od njihovih proizvoda odlazi za finansiranje satanističkih grupacija. Nisam nikada bio sklon teorijama zavere, pa nisam ni tada obratio preveliku pažnju. Nisam ni zapamtio ime te kozmetičke firme, ni detalje. Do...

Evanđeoski lov na veštice

Lov na veštice! Mislimo da je to priča iz srednjek veka. Ne znajući da objasne prirodne katastrofe, nevolje, bolesti, a ujedno pošto su zbog zaostalosti crkve bili duboko sujevereni, ljudi su u srednjem veku za svoje nevolje pronašli krivca - veštice. One (oni) su bacili čini, zatrovali vodu, hranu, stoku... Neko je morao biti kriv. Ulovi ga, spali, rešio si problem! (samo kratko objašnjenja - ja verujem da postoji okultizam, i da iza toga stoji đavo, ali ovde govori o optuživanju ljudi za nešto što nije okultizam, nego praznoverje progonitelja) Da li je ta praksa, lova na veštice prestala? Uglavnom. Osim na internetu!

Ja volim internet. Volim i društvene mreže. Ne smatram da su problem u komunikaciji sa ljudima, nego da zapravo omogućavaju da lakše komuniciramo. Danas je mnogo lakše biti u konktaktu sa ljudima širom sveta zahvaljujući netu. Međutim, kao i sve na ovom svetu što čovek izmisli, tako i internet i društvene mreže imaju svoje nuspojave. Jedna od njih, nuspojava, je tema moga pisanja – lov na veštice ili savremenim rečnikom - hejtovanje. Širenje netrpeljivosti, mržnje, pljuvanja po drugima i onome šta drugi rade.

Administrator sam nekoliko stranica na fejsbuku, koje uglavnom služe kao oglasne table za različite aktivnosti evanđeoskih crkava. Uvek me šokira žestina pojedine „braće“ u napadu na druge. Potreba da ukažu svima drugima da su oni u pravu, a da su svi ostali zavedeni. To me i pokreće na pisanje ovog bloga.

Internet omogućava miševima da vide sebe kao lavove. U sigurnosti svoje sobe, za tastaturom postajemo vitezovi koji se bore protiv nepravde, jurišamo na utvrde, sečemo zmajeve i spašavamo princeze (ili prinčeve – radi rodne ravnopravnosti da kažem)... Nisam sociolog, ni psiholog, pa se neću baviti psihološkim/sociološkim aspektima te pojave. Interesuje me nešto drugo – primetio sam da u ovom našem malom evanđeoskom svetu, ko god da pokuša nešto da kaže ili uradi, suočava se sa lovcima na veštice. Ne mislim na iznošenje suprotnih mišljenja, niti na diskusije, nego na teorije zavere, pronalaženje skrivenih motiva, poruka. Svaki hrišćanski vođa koga znam ili sam čuo za njega, a da je nešto postigao za carstvo Božije, ima hordu lovaca na veštice koji dokazuju njegove pogreške, i povezuju njegovo delovanje sa đavolom, prozivajući ih da su vukovi u jagnjećoj koži, analizirajući svaku njihovu izjavu... Pišu blogove, vode strancice, i „hrabro“ napadaju.

Mislim da lovci na veštice nisu ni svesni dubine svog pada – samim tim što smatraju da su samo oni u pravu, padaju na Hristovu zapovest – „Ne sudite, da se ne bi sudilo vama. Jer, kakvim sudom sudite, takvim će se i vama suditi; i kakvom merom merite, takvom će se i vama meriti... Zašto gledaš trun u oku svoga brata, a ne primećuješ brvno u svome oku? Kako možeš da kažeš svome bratu: „Daj da ti izvadim trun iz oka“, kad je u tvom oku brvno? Licemeru! Prvo izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš tek onda dobro videti kako da izvadiš trun iz oka svoga brata.“ (Evanđelje po Mateju 7:1-5)

A šta je deblo u mom oku? Smatram, moje viđenje drugoga, moje suđenje toj drugoj osobi. Jer u tekstu Isus govori da je „deblo“ nešto što nam smeta da pomognemo osobi. Ne mislim da ovde Isus govori samo o našim manama kao „deblu“ kako se to obično tumači, jer moje mane me ne sprečavaju da pomognem drugom. Iz kontekst stiha možemo zaključiti da se radi o suđenju drugima. Suditi drugima, moj pogled prema njima je deblo koje me sprečava da im pomognem.

Na tom mestu, sa deblom u mom oku, pronašao sam sebe dosta puta. Svaki put sam završio, posle mog "suđenja" drugima, sa svešću koliko ja tek zaslužujem osudu, koliko ja tek grešim i koliko trebam Hristovu milost. Zato, dragi moji „lovci na veštice“, što bi rekao naš narod – „mante se ćorava posla“. Na kraju samo otkriješ da u svemu tome ti jesi onaj koji je u grehu. A u velikom broju slučaja da smo nešto pogrešno razumeli, ili da nas je neko prevario (ali o tome u nastavku bloga, za neki dan...)

Baka zmaj! - Rosmeri Grin

Bil Hajbels u knjizi Hrabro vođstvo govori o opasnosti sa kojom se suočavaju hrišćanske vođe:

Skoro svaki crkveni vođa koga ja znam, koji je ozbiljan u vezi sa Bogom, ko je potpuno svestan realnosti neba i pakla, ko ima autentičnu ljubav za nevestu Hristovu, i ko stvarno veruje da je crkva nada za ovaj svet, pita se koliko dugo on ili ona može da izdrži pre nego što se neizbežno „nešto grozno“ desi.” 

Suština je da je biti vođa velik izazov, i činjenica je da mnogi pokleknu u tom izazovu. Hrišćani nisu imuni na greh, a nisu ni hrišćanske vođe. I samo Sveto pismo, iskreno koliko to samo Božija reč može biti, ne krije tu činjenicu – prikazuje životne priče mnogih Božijih sluga koji su ukaljali svoje ime.

Kao rešenje, Hajbels izaziva - „Da li si u skorije vreme podsetio sebe čija je dužnost da dospe gorivo plamenu tvoje ljubavi? Da li je to posao crkve? Posao tvog supružnika? Posao tvoje male grupe? Ne. To je tvoj i moj posao, da se pobrinemo da naša ljubav prema Bogu i drugim ljudima raste. Niko to ne može uraditi umesto nas. Ti si vođa. Tvoj posao je da održiš svoju strast upaljenom. Učini šta god hoćeš, čitaj šta god da moraš da čitaš, idi gde god možeš, ali ostani upaljen. I nemoj se izvinjavati nikom.” 

Šta je to što puni moje baterije, što me drži blizu Boga, šta to mora biti deo mog života da bi ostao blizu Boga?
Alpi, i mesto gde je odžana konferencija Šarl de Froge
Često držim seminare za vođe, i postavim im pitanje – prema kome je sve vođa odgovoran? Odgovori su uvek isti – prema Bogu, prema onima koje vodi, prema nadređenima i tu stanu. 

Međutim postoji još jedna osoba prema kome sam odgovoran  - prema samom sebi, i tu odgovornost uvek zaboravimo. Odgovornost da se pobrinem da moja ljubav prema Bogu raste, da plamen ne ugasne. Jedan od odgovora kako ne sagoreti, koji sam ja prinašao da važi za mene (ne obavezno i za druge) jeste - skloniti se iz svakodnevnice i doživeti novo iskustvo, saznati nešto novo... 

Zato volim konferencije. Pomognu mi da se sklonim iz svakodnevnice, osvežim strast, dobijem novu snagu... Bog mi uvek snažno govori na konferencijama, i to ne obavezno kroz govornike, mnogo češće kroz okolnosti, prirodu, razgovore sa ljudima...  svim onim što se dešava oko mene. Tada dobijam najbolje ideje, inspiraciju za budućnost, analiziram sebe i ono što radim.
Ambar preuređen u učionicu

Konferencija koja me je  osvežila ovaj put i o kojoj pišem,  održana je u Grenoblu. Put je bio izazov, vožnja od 17 sati je bila iscrpljujuća (Srbija, Hrvatska, Slovenija, Italija i konačno Francuska). 

Takođe, u pozivnom pismu, pisalo je da ponesemo vreće za spavanje, da će biti hladno i očekivali smo da će smeštaj biti katastrofalan. 

Približavajući se Grenoblu bili smo oduševljeni lepotom Alpa ali sa druge strane prolazeći kroz mala francuska sela pitali smo se gde smo smešten i strah je rastao... I onda prijatno iznenađenje – predivno okruženje, kao sa razglednice. Planine preko puta, stari ambar prerađen u salu za sastanke...

Cilj konferencije je okupljanje hrišćana zainteresovanih za apologetiku, i za objavljivanje istine o Hristu na javnim mestima – argumentovano iznošenje razloga vezanih za verovanje u Isusa Hrista. Govornici izuzetni – Lindzi Braun (nekadašnji Generalni sekratar Hrišćanskog studenskog pokreta Evrope), Majkl Grin (poznati pisac (Ko će pobediti Hrist ili Sotona, Evangelizacija...)), Džon Lenoks (Profesor matematike sa Oksforda, debatovao sa Hičinsom i Davkinsom), Jirgen Špits (Istoričar, slušao sam i ranije njegova predavanja o Dostojevskom), Stefan Gustavson, Kosta Milkov, Ann Braun (moja omiljena govornica i pisac). 

Bogatstvo iskustva i znanja. Međutim najsnažniji utisak nisu bila predavanja, nego svežina i duhovna mladost.

Svako jutro, uz doručak, govorila je Rosmeri Grin (supruga mnogo poznatijeg Majkla Grina), bakica od osamdeset i pet godina. Osamdeset i pet godina, a govorila je grupi koju su velikom većinom činili studenti, i imala je šta da kaže. Za mene, njen govor je bio svaki dan najznačajniji govor tog dana. Snažno, iskustveno, posvećeno.
U pozadini: Rosmeri Grin čita Sveto pismo

Posebna je bila poslednjeg jutra. Uzela je Sveto pismo, neki od psalama (na žalost nisam zapamtio adresu stihova), i rekla čitaću Pismo kako ga čitam kada imam tihi čas (tihi čas je termin koji upotrebljavamo za vreme dnevne pobožnosti, koje koristimo za čitanje Biblije i razmišljanje i molitvu nad tim tekstom). 

I krenula je da čita, moleći se kroz Božiju reč. Snažno, silno, duboko – pravi razgovor sa prisutnim Bogom. Pročitala bi stih i rekla „Bože hvala ti za ovo što piše, molila za primenu, razumevanje...“. Bio sam dotaknut dubinom odnosa sa Bogom ove bakice. 

A kada je došla do reči „Moja duša čezne za tobom Bože“ počela je da moli „Bože, ja želim više tebe, dublje da te upoznam, da dublje izgradim odnos sa Tobom, Bože. Potreban si mi, želim ceo današnji dan da razmišjam o tebi“ suze su mi krenule. Osamdeset pet godina a puna žudnje za dubljim susretom sa Bogom, za novim iskustvom.

Psalmista je spevao istinu – „Pravednici kao palme cvetaju, kao kedri Libanski se uzvisuju. Zasađeni u domu Gospodnjem, cvetaju u dvorima Boga našega; i rod još i u starosti nose, i jedri su i zeleni, od objave da je Gospod pravedan!“ Rosmeri, baka od osamdeset i pet godina, jedra i zelena u odnosu sa Bogom.


Nekada sam mislio da je 40 godina duboka starost. Kada bi čuo da neko ima četrdeset godina, doživljavao sam ga kao da je već potrošio većinu života. 

Ali tad sam „bio mlad“. A kad si mlad „svaka rana manje boli, svako odelo dobro ti stoji...“ i ne misliš o tome kako je kada više nisi mlad. Doduše, ni sa četrdeset i nešto ne osećam se posebno starim, mnoge stvari radim prvi put u životu, i dobro mi je. Međutim ima jedna razlika koju sam primetio ovih dana – pitao sam se kako izgleda imati osamdeset? 

Kako ću izgledati (funkcionisati) kada budem imao osamdeset godina (ako ih doživim)? Odgovor je – Bože, daj mi da u starosti budem kao ova baka! Čovek koji će do kraja života težiti da te dublje upozna, koji će u tebi biti jedar i zelen. Koji neće dopustiti da mu plamen ugasne. Ovo želim svim srcem... 

A thousand stars hotel

Deep night; a forest in Western Germany, near the border with Luxemburg; month of October and it is cold, near to 0°C. huge rocks everywhere around us scattered through the woods, carved into different shapes. Caves, shelters, canyons. Ancient crosses carved by who knows what monk, a believer. Between rocks stand huge ancient firs and beeches.

Hotel od hiljadu zvezda

Ferschweiler, Zapadna Nemačka
Duboka noć. Šuma u zapadnoj Nemačkoj, na granici sa Luksemburgom. Oktobar mesec, hladno je, blizu nule. Ogromne stene na sve strane, kao razbacane po šumi, isklesane u različite oblike. Pećine, zakloni, kanjoni. Drevni krstovi isklesani od ko zna kog monaha, vernika. Između stena ogromne, stoletne jele i bukve. 

Kočevski rog i isceljenje srca

Pisao sam već o ovoj avanturi - zimski kamp za Kraljevske izviđače, Snowventure, Slovenija, 12-15.2.2015. Interesantno kako puno toga doživiš za četiri dana. Različite stvari sam naučio, doživeo avanture koje nisam nikada pre (spavanje u iglou, hodanje u krpljama, susret sa tragovima medveda...), kroz mnogo toga mi je Bog govorio ali najviše kroz istoriju mesta na kojem smo bili.

Pre polaska nisam znao gde tačno idemo, uputstva su bila veoma nejasna (greškom organizatora). Obično pročitam neki članak o lokaciji na kojoj idem, ali ovaj put sam došao potpuno nepripremljen. Otkrio sam da smo smešteni u izviđačkom domu, na lokaciji koja se zove Žaga Rog.  Nekada se tu nalazila velika pilana, pa je po tome i dobila mesto. Pilana je uništena u II Svetskom ratu, bombardovana od Nemaca, u ofanzivi protiv partizana. Još uvek se vide ruševine, a lokalni ljudi su nam rekli da rupe za koje smo mislili da su vrtače, zapravo predstavljaju kratere od bombi koje su Nemci bacili.

Dalje čitajući razne pamflete koje sam pronašao u domu, otkrio sam i da je Kočevski Rog bio velika partizanska baza. Da se u okolini nalaze razne barake i obeležja, na mestima gde su bile bolnice, štamparije... a onda i da je to mesto jednog od velikih zločina sa kraja II Svetskog rata. U planini je ubijeno nekoliko desetina hiljada ljudi (brojke idu od 12 hiljada pa na gore), streljano, i pobacano u jame, koje su posle bile minirane da ni traga ne ostane. Zločin koji su učinili partizani, uništavajući vojsku i civile koji su bežali pred njima, pokušavajući da se predaju Englezima, ali na kraju bili uhapšeni, dovedeni na ovo mesto i pobijeni - hiljade Slovenaca, Hrvata, Srba, Crnogoraca... ubijenih od ruke Srba, Hrvata i Slovenaca. Tužna Balkanska priča.

Još mi je tužniji bio pokušaj da saznam više o tim događajima (po povratku kući). Toliko krojenja istorije, spominjanja samo jedne strane koja je stradala, brisanje žrtava drugih naroda sa svih strana. Mržnja iz perioda pre sedamdeset godina još uvek živa. Nekada se pitam da li se istorija u opšte može nazvati naukom, ili je ona ostrašćeno tumačenje događaja iz prošlosti. Toliko jednostavna manipulacija - sve što trebaš da uradiš je da spomeneš samo deo priče, da je malo naduvaš, a umanjiš žrtve drugih...a posledica je da su svi u neznanju, i produbljene mržnje prema drugima. Magično kolo balkanske priče - neopraštanje tuđih grešaka, veličanje svoje pravednosti, i tako do sledeće žrtve, pokolja i nove mržnje... Ne želim da debatujem sa nacionalistima na ovu temu, unapred kažem da ću brisati svaki komentar koji ide u tom smeru. Ovo nije blog o žrtvama, nego o pomirenju.

Poslednje večeri kampa, skupili smo se na brdu iznad igloa, da se molimo jedni za druge. Sve misli o tužnoj istoriji o kojoj sam do sada pričao nisu bile deo mojih misli. Ali dok je tekla molitva, slavljenje Boga, u srce mi je došla duboka žalost, i želja da se molim sa ostalima. Da blagoslovimo jedni druge, suprotno od mržnje koji su na tom mestu iskazali pripadnici naroda koje smo predstavljali. Ista želja je bila i srcima vođa kampa. Jedna po jedna nacionalna grupa je stala u sredinu, a ostali su se molili za njih. Mnogi od nas su imali pretke koji su se borili na raznim stranama, i imaju rodbinu koja je i dalje puna mržnje, ali mi smo se žarko molili jedni za druge. Blagosiljali naše narode. Verujem duboko da je zlo tog mesta našim molitvama bilo slomljeno. Jer sve će proći, jedino ljubav ostaje (I Korinćanima 13), mržna prolazi, ali ljubav ostaje za večnost.

Ponovo me je fanciniralo jedinstvo i isceljenje koje Hristos donosi. Ne mislim hrišćanstvo kao svetsku religiju, jer su u to ime činjeni zločini, pa i ovi koje pominjem su povezani sa tom nakazom od vere. Prethodnih dana je američki predsednik Obama izjednačio hrišćane (zbog inkvizicije) sa islamskim tereoristima. Sa jedne strane se potpuno slažem sa njime, i prepoznajem te zločine. Ali sa druge strane ja ne vidim da verujem istog Boga kojeg su verovali inkvizitori, ne vidim tog Boga u liku Isusa Hrista. Ja vidim Hrista Boga, pomiritelja, koji menja ljudski život, tako da ne želiš da mrziš druge, nego želiš dobro drugima, svestan koliko ti je puno oprošteno, i ostavljen jedino sa opcijom da i ti sam oprostiš i voliš.  Na kraju nas je ledeni vetar oterao u kuću, ali u srcu, čak i dok ovo piše, osećam toplinu. Toplinu zbog slobode da ne budem vezan mržnjom, i istorijskom nepravdom, nego odlučan da volim druge narode koliko volim i svoj. 

Iglo - kako sam ja to preživeo...


... Tri sata ujutru, mrkli mrak, ne mogu da spavam, a kroz glavu mi prolazi - "Čoveče, šta ti je ovo trebalo. Pastor si crkve, imaš dobru službu, što sebe dovodiš u ovakve situacije?" ... Nastavak bloga "Iglo - kako to prežive eskimi!". http://bera-kahristu.blogspot.com/2015/02/1622015-iglo-kako-to-prezive-eskimi.html

Konačno dolazim i do spavanja u iglou - praktični aspekt tj. kako sam ja spavao u iglou. U prošlom pisanju sam objasnio kako smo napravili iglo, oprema koja je potrebna, ali taj dan, kako se približavalo spavanje u njemu, sav moj entuzijazam je nestao. Pomisao o spavanju u snegu, u skučenom prostoru mi je izgledala sve strašnija.

Kapela na otvorenom
Veliki dan je prošao u avanturama na snegu. Pre podne smo gradili igloe, mesto za sastanak (kapelu), pripremali se za uveče. Popodne smo krenuli u kratak hajk (šetnja sa opremom) u okolini kampa. Sneg je bio dubok preko metar, a u pojedinim dolinama i dublji. Srećom imali smo krplje, prvi put u životu sam ih koristio (što je bilo jako zabavno). Interesantno koliko olakšavaju kretanje, čim bi ih skinuli, tonuli bi u sneg do pojasa. Srećom, rance nismo morali da nosimo na leđima, nego smo celokupnu opremu smestili u sanke napravljene za ovakve avanture. Oko nas stoletne jele, smreke, bukve. Na sve strane tragovi životinja - lisice, divlje svinje, jeleni... Prava prilika da proverim znanje o tragovima. Jedino su mi ptice nedostajale, ni glaska od njih, jedino graktanje gavranova

Vođa hajka je bio dvadesetogodišnji Nemac, pun entuzijazma i energije - po pravilu je birao strme puteve, skretao u šumu, strmine. Do kraja šetnje, bio sam mokar od znoja, a trebalo je spavati u iglou. To me je još više obeshrabrilo. U toku večeri sam maksimalno pokušavao da se osušim pored vatre. A onda je došao i taj momenat  - spavanje. 

Upuzao sam prvi u iglo, i otkrio da su moja dva kompanjona (tinejdžeri Aleksa i Jovan), u toku večernjeg sastanka ušli u iglo, pokvarili lampu, i pošto nisu videli izlaz razbacali su sneg na sve strane (sneg je bio na mojoj vreći). Namestio sam podlošku, a onda su i njih dvojica ušli. Mali prostor i njih dvojica pundravci  - gde mi je kapa, gde mi je rukavica, šta si mi ovo uradio, gde si mi ovo ostavio i tako u nedogled. Trebalo im je pola sata da se smeste. I odmah su zaspali. 

A ja? Da im napravim mesta legao sa sa strane igloa, tako da nisam mogao da ispružim noge. Pošto sam pre tri nedelje slomio rebro na desnoj strani, nikako nisam mogao ni da nađem udoban položaj i da zaspim (nije bilo mesta). U bunilu sam dremao do tri sata ujutru. A onda me je uhvatio napad panike - šta ako nema vazduha? Ako se iglo ispunio ugljen dioksidom? Ovlažio sam kažiprst, podigao ga u vazduh, i osetio strujanje vazduha (način da odrediš odakle vetar duva, jer se na strani prsta odakle dolazi strujanje vazduha oseti hladnoća, i vlaga brže nestaje). To me
Priprema za spavanje...
je smirilo. 


Ali misao - šta tebi ovo treba? me nije napustila. I konačno sam zaspao sa tom mišlju... do šest sati ujutru. Iznenadilo me je da nije bilo hladno, do ujutru se od našeg daha iglo lepo zagrejao. Ali je zato bilo neudobno (kasnije sam otrkio da je greška bila u veličini igloa, napravili smo ga za pola metra manjeg - greška pri određivanju dimenzija).

čiji je ovo trag???
Spakovao sam stvari, krenuo prema planinarskom domu u kome smo bili smešteni. Iz igloa su izvirivali rendžeri, i iznosili njihova iskustva. Neki su proveli besanu noć kao ja, a neki su odlično spavali (Mađarski tim je prespavao i doručak, zbog mraka u iglou produžili su sa spavanjem). Svi međutim ponosni na podvig. Malo nam se splasnuo ponos kada smo usput na snegu videli dvojicu instruktora koji su proveli noć na otvorenom, samo u vrećama, ali smo i dalje ostali oduševljeni našim podvigom...

Međutim, šta mi je Bog govorio kroz ovo iskustvo? To pitanje mi je postavio i instruktor, ali nisam znao da mu odgovorim. Ali onda su mi došle na um reči pesme koju volim da pevam (prepev dela psalma 30.5 "Gnev je Njegov treptaj oko, a do života milost Njegova, večerom dolazi plač, a jutrom radost.") - "Ja menjam svoju žalost, ja menjam svoju sramotu, dajem ih sada za radost Gospodnju... Iako noću me boli, Njegova radost dolazi s jutrom...i Njegova radost će biti moja snaga!". 

Kao i uvek problem dođe i prođe, ali radost Božija prevazilazi sve, ona ostaje na kraju. Moja muka nije bila velika da bi se moga uporediti sa bilo čijom mukom, ali sam postao dublje svestan te istine. Sa Bogom se svako iskustvo pretvara u radost. Danas, dok ovo pišem, iako me sramota zbog mog paničenja, zadovoljan sam da sam nadvladao moj strah, da sam doživeo novo iskustvo, da sam tinejdžerima omogućio avanturu koju će pamtiri, da sam naučio nešto novo, produbio svoj odnos sa Bogom... samo je trebalo sačekati da dođe jutro. 

Ako vam se dopalo šta ste pročitali, nudimo vam nekoliko opcija:
1. Prijavite se na ovaj blog. Polje za prijavu se nalazi sa desne strane blog, ispod spiska imena ljudi koji su se prijavili do sada. 
2. Pišite mi na p.hriscanska.zajednica@gmail.com i tražite da vas upišem u mejling listu... Na taj način dobijaćete obeveštenja o novim tekstovima ili video preko mejla. 
3. Prijavite se na naše ostale platforme - youtube kanal, facebook... Likovi vam se nalaze takođe sa desne strane teksta.

Iglo, kako to prežive Eskimi?

Izviđači na zimskom hajku, kamp Snowventure 2015, Kočevski Rog, Slovenija
Tri sata ujutru, mrkli mrak, ne mogu da spavam, a kroz glavu mi prolazi - "Čoveče, šta ti je ovo trebalo. Pastor si crkve, imaš dobru službu, što sebe dovodiš u ovakve situacije?" Priča počinje pre godinu dana. Sastanak balkanski vođa Kraljevskih izviđača, nas dvadesetak. Neko je predložio - "A da organizujemo zimsku avanturu za Rendžere Balkana?", i naravno odmah sam se prijavio. Nisam ni razmislio šta me čeka, ali nova avantura je pre godinu dana izgledala jako primamljivo.

Ali, priča ide redom, pa da krenemo po početka... Prošlo je godinu dana, i moje oduševljenje se izduvalo. Na vestima su stalno vrtele priče o snežnoj oluji u Sloveniji, tačno na mestu gde smo trebali da idemo - planine kod Novog Mesta. Izgledalo je da nećemo ni ići, jer su se roditelji uplašili i polako je tinejdžer po tinejdžer otkazao. Na kraju ostalo samo dvoje tinejdžera - Aleksa i Jovan (koji je morao da ozdravi baš na vreme za putovanje). Obećao sam da idemo, nema izlaza i dan pred putovanje brzo pakovanje opreme - dve vreće za spavanje, deblje podloške, izviđačka oprema, priprema i polazak. 

Slomljeno rebro ili mea culpa (moj greh) - lekcije iz lakomislenosti sa zimskog kampa


Od kada vodim izviđače, Royal Rangere, (u zadnjih pet godina) mnoge stvari su mi se desile prvi put u životu. Prvi put u životu sam se spuštao niz stenu koristeći planinarsku opremu i prevazišao strah od visine (trening za vođe

izviđača). 

Prvi put u životu sam zalutao u šumi (i našao izlaz koristeći kompas), u Kučajskim planinama. Prvi put sam jeo zmiju, prvi put spremao jela od zmija, žaba. Prvi put me je ujela zmija (smuk, nije bila otrovna). I mnoge druge stvari. A sada - prvi put sam u životu slomio rebro.

Neću više da budem Bart Simpson

Volim jednostavne, "starinske" kolače. Ovi savremeni sa glazurom, koji lepo izgledaju, služe samo kao ukras. Ali "starinski", kolač sa višnjama, belu pitu, štrudle... to mi je slabost. I to velika.

Supruga je za Novu godinu napravila štrudlu sa orasima, i to odličnu. Majstor je za kisela testa. "Opasno volem" njene majstorije. Problem je međutim što imam blagu alergijsku rekaciju na orahe. Svrbi me koža, bole me desni... I posle svakog komada štrudle svrbi me drugi deo kože. Ali ne odustajem od eksperimenta, uporno ubeđujući samog sebe da ja ne reagujem na orahe. I to traje godinama. Čak me i deca grde, ali ne odustajem do poslednjeg parčeta. Mogao bih da napišem blog o upornosti i štrudli sa orasima.

Ili blog o gluposti.