Skromnost - sposobnost da ostaneš čovek

Skromni ljudi me uvek impresioniraju. Ne lažno skromni, koji umanjuju svoju vrednost. Ne mislim da je skromnost misliti loše o sebi, to je prosto rečeno – loša slika o sebi, samim tim je i greh. 

C.S.Luis je definisao poniznu osobu kao – svesnu svog potencijala i nedostataka, plus pouzdanje u Boga. 

Osoba koja misli samo negativno o sebi, nije skromna, nego nije isceljena, nije doživela pravu slobodu.

Castell, Nemačka...

Impresioniraju me ljudi koji imaju čime da se ponose (uspehom, poreklom, bogatstvom, mudrošću...), i ostanu skromni, prizemni, ne dopuste da ih to što poseduju ili jesu iskvari. Koji iznad svega ostanu ljudi i hrišćani, i stavljaju Hrista iznad svega. Kada ih susretnem pomislim, „Bože, što bi ja želeo da sam takav, da me ništa ne može promeniti, ni uspeh, ni neuspeh“.

Ispred kuće porodice Kastel
Ovih dana sam preplavljen tim utiskom. Supruga i ja smo učestvovali na skupu Nacionalnih kancelarija za Alfa kurs u Kastelu, Nemačka. Tri skromne osobe su me inpresionirale i uticale na moj život.


1. Grof Ferdinand Kastel i njegova porodica. 

Grofovi Kastel, žive i vladaju delom Bavarske već 1200 godina. Imaju porodičnu arhivu koja seže vekovima u nazad, ogromno imanje, veliku i poznatu vinariju, prekrasan dvorac, privatnu banku. 

Ferdinand je otvorio svoj dom za nas. U njegovom prekrasnom parku smo imali sastanke (dok smo diskutovali, njegova supruga je svakome od nas donela sladoled), uveče druženja u njihovom domu. Sedeli su i slavili Boga sa nama, ćaskali, prevozili nas njihovim ličnim kolima. Iskreni i posvećeni hrišćani. 

Iznad svega skromni, ne ističu svoje bogatstvo i plemićko poreklo. Time što imaju oni služe drugima, ne čuvaju sve za sebe, nego velikodušno daju, jer veruju da je prava nagrada, i pravo bogatstvo na nebu. Skroman uprkos bogatstvu, na prvom mestu Božije carstvo.


2. Aleksander Kastel, direktor Nemačke Nacionalne kancelarije.


Aleksander u porodičnoj arhivi. U vitrinama su pisma
velikana reformacije grofa Zinzeldorfa
Aleksander je rođeni Ferdinandov brat. Nije naslednik titule, ali sve jedno ima isto poreklo i može da nabroji svoje pretke 1200 godina u nazad. 

Razgovarali smo sa njim, kaže: „Moja porodica je posebna samo u tome što mnogo ranije nego vi počela da vodi evidenciju o svojim pretcima“, ne postoji „plava krv“, samo crvena, ljudska. 

Drugu jedinstvenost porodice je prepoznao u davanju. Uvek su davali za Božije delo, osnovali manastire u početku, kasnije u Reformaciji aktivno učestovavali, gradili crkve, a i danas aktivno služe Bogu. Skroman uprkos poreklu, na prvom mestu Božije dete.

Podržite KaHristu: čitajte tekstove, delite ih na društvenim mrežama...

3. Sendi Miler

Dedica kojeg uvek volim da sretnem. 

Biskup Anglikanskecrkve, tačnije prvi biskup istoriji te crkve zadužen za evangelizaciju. Dugogodišnji sveštenik crkve Svete Trojice u Bromtonu, London. Čovek zaslužan za nastanak i razvoj Alfa kursa i svega što je pratilo Alfu. Jedan od ključnih ljudi za harizmatsko probuđenje u Anglikanskoj crkvi. 

Volim da ga slušam, i volim kada se moli. Uvek snažno doživim silu Božiju. Kada izgovori „Duše Sveti, dođi“, samo što ne padnem na zemlju od prisustva Božijeg. Ne viče, ne skače, ne forsira, tiho moli ali je sila Božija snažno prisutna. 

On je čovek koji je doživeo uspeh koji se retko kada vidi u evanđeoskim crkvama Evrope. Ali ostao je skroman čovek iznad svega, spreman da lično razgovara sa tobom, da te blagoslovi, da ti kaže ljubaznu reč, pristupačan. Skroman uprkos uspehu, na prvom mestu Božiji sluga.

Došao je kao glavni govornik na konferenciju. Nije govorio nove stvari, ali sam jako ohrabren. Rekao je – „seti se zašto si počeo da služiš“, i reči su me pogodile kao strela. Setio sam se ponovo. 

Zašto služim Bogu?

Počeo sam da služim Bogu iz zahvalnosti. Nisam ništa tražio, ni novac, ni ugled, ni uspeh, ni prepoznavanje, ni čast, želeo sam samo da Mu služim, da Mu zahvalim što me je spasao. Nisam to zaboravio, ali se ponovo vraćam nazad osnovama. 

Razmišljam, možda sam se našao na istom mestu kao pisac 73 Psalma – slobodno parafraziram: noga moja umalo ne klonu, jer posmatrah bezdušnike, ništa ih ne muči, i napreduju, a njihov život je „bruka“. Kako to Bože? Zašto to dopuštaš? Zar ne vidiš? Zašto ih i dalje blagosiljaš, a ja se osećam loše? Ali to je uzaludan put, jer ništa nema vrednost kao iskren odnos sa Bogom. Posmatrajući tri navedene osobe, duboko sam svestan toga. 

Ja i draga mi

Ispred Arhive. Vinova loza na zidu je najstraiji čokot u Nemačkoj, stariji od SAD



Beređi Dušan Bera

Da li pratite naš Youtube kanal? Ako ne, predlažem vam da to učinite. Kliknite link, i počenite da nas pratite. Svakog utorka u 9.30, nova emisija Teologije uz jutarnju kafu.




Kako postati pravi junak - kamp za očeve i decu



Kampovanju za Očeve i decu, dugo planirano, konačno realizovano. Prvi put smo planirali da to bude u maju ali pala je užasno velika kiša (kiša koja je izazvala poplave). Sada nas ni naznaka lošeg vremena nije mogla sprečiti da ostvarimo naš plan.

Kamp smo napravil na kanalu u Bačkom Gradištu. Četrdeset učesnika, dva dana, spavanje u šatoru, pecanje, pečenje kobasice na otvorenoj vatri, kupanje u kanalu, priroda. 

Interesantno je to kako Bog koristi naše sklonosti da bi uradio nešto dobro. Pre pet – šest godina kao crkva nikada nismo organizovali kampovanja, kada bi negde išli, spavali bi u zatvorenim prostorijama. Sećam se nekoliko prilika kada sam želeo da organizujem nešto sa tinejdžerima u prirodi, i bojali su se buba, nisu mogli da spavaju na tvrdom, teško im je bilo da hodaju kroz šumu. Ali onda je nekolicina nas prošla trening za vođe izviđača, klinci su prvo počeli da kampuju u dvorištu crkve, pa u kampovima, pa u prirodi, i sve veći i veći broj ljudi je zaražen, i sada to više nije vezano samo za izviđače nego i druge oblasti života naše crkve.

Kada sistem ne funkcioniše...

Sedim upravo u čekaonici Urgentnog centra Novi Sad i pišem blog inspirisan onim što sam video (da skrenem misli...) Prisluškivao sam razgovor doktora koji je kolegi opisao situaciju: „Ovde je Kandahar“. Doveo sam dedu na pregled, da bi nas prozvali čekali smo 4 sata, poslali su nas da izvadi krv, i onda smo čekali još dva sata da nas prozovu. Mnoštvo ljudi sa prelomima koji čekaju 2-3 sata, sa velikim bolovima i čekaju više sati... Mladić doživeo saobraćajnu nesreću, sat vremena čekanja u hodniku u krevetu.

Međutim svi se trude. Sestre ulažu veliki trud, doktori takođe. Svi viču na njih, vređaju ih. I uprkos toga rade maksimalno. Problem je da samo dva doktora rade, i to na prijemnom i u tretiranju povreda. Dođu na prijemno, budu pola sata, pregledaju desetak pacijenata i pređu u ordinacije da tamo rade dalje. I gužva se povećava iz minuta u minut. Novi urgentni centar, završen pre nekoliko godina, opremljen. Ali nema doktora. Da ih radi 4, dva na prijemu, dva u ordinaciji nebi bilo gužve. Ali njih radi samo dvoje.

Gde je greška? U doktorima i sestrama – ne, oni se maksimalno trude. U opremljenosti urgentnog – ne, sve je novo. Greška je u sistemu, organizacija je problem. Ne mogu dva doktora da se efikasno pobrinu za stotine povređenih ljudi, koliko je večeras bio u Novom Sadu na urgentnom, koliko god da se oni trude. I to je priča koja se ponavlja mesecima, čuo sam već više puta kritike, negativna iskustva onih koji su imali nesreću da dođu na novosadski urgentni, ali sada sam video sliku iznutra. Ponovo, moj zaključak je da nije problem u ljudima koji rade tamo, problem je u sistemu koji je pogrešan, koji sprečava da odlični ljudi daju svoj maksimum (posle svih kritika i vređanja koje su medicinske sestre primile, a da sam ih čuo, prišao sam im i rekao: „Hvala vam od srca za vaš trud“). 

I dok sam čekao, paralela mi je sinula sa crkvom. Crkva je opremljena od Isusa Hrista za zadatak koji joj je poveren, da spasava unesrećenje, povređene, izgubljene. Crkva je pripremljena i namenjena da bude urgantni centar. Crkva je i prepuna neverovatno sposobnih i dragih ljudi. Ali često, umesto da bude efikasni urgentni centar koji leči unesrećene, ona je slika zbrke, nereda, neefikasnosti. 

Ne zato što nema čime, niti zato što nema ko, nego je greška u sistemu. Sistem ne funkcioniše kako treba. Razmišljam da li je (zapravo koliko je to) slika i crkve kojoj sam ja pastir? Da li ja doprinosim tom haosu (ili ti?)

U nedelju sam propovedao o stihovima iz Efescima “On je dao jedne za apostole, druge za proroke, jedne za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje, da pripremi svete za delo služenja, za izgradnju Hristovog tela, dok svi ne dođemo do jedinstva u veri i spoznanju Sina Božijega, do savršenog čoveka, do pune mere Hristovog rasta. ... On čini da celo Telo – privezano i ujedinjeno svakim podupirućim zglobom – raste i izgrađuje se u ljubavi, srazmerno delotvornosti svakog pojedinog uda.” Efescima 4:11-13 i 16. Verujem da je uloga pastora (kao i ostalih koje je Bog postavio na mesto vođenja) priprema crkve da služi. Da svaka osoba treba da odradi svoj zadatak prema meri koja joj je određena, da da svoj doprinos. Verujem u to, ali sada dok pišem ove reči, to mi je mnogo snažnije. Posmatrajući haos urgentnog, doživljavam dublje značenje tih reči. Pogrešan sistem sprečava dobre ljude da daju svoj maksimum. Sistem koji funkcioniše otvara vrata za efikasnost...

NAPOMENA: Danas, 1.2.2016.-te, ponovo sam bio na Urgentnom. Pregledani smo posle pet minuta. Sistem funkcioniše. Nema gužve. Nema hosa. Nadam se istom i za crkvu.

Aušvic - najužasniji doživljaj - Kako su nacisti manipulisali nadom.

 Pre neki dan sam pisao o Aušvicu. Nisam spomenuo temu koja me je najviše uznemirila i pokrenula na razmišljanje. Trebalo mi je vremena da razmislim, i još uvek razmišljam o tome. Aušvic je sa jedne strane mesto manipulacije nadom, nada je korišćena kao oružje protiv ljudi ali je sa druge i tretirana kao neprijatelj sistema. 

Prvo primer manipulisanja nadom:
Spiskovi, ime, za imenom (Autor fotografija Srđan Milićević)
Proces selekcije i momenat manipulicanja nadom
Aušvic je bio mesto sistematičnog istrebljivanja. U periodu od 4 godine, ubili su milion sto hiljada ljudi. Dvadeset hiljada dnevno (svaki dan - manji grad). Skoro nikada se nije desila pobuna, ljudi su mirno išli ka gasnim komorama, a razlog je bio manipulacija nadom. Platforma na kojoj su se iskrcali se nalazila odmah pored logorske žice i baraka, ali u tim prvim barakama su se nalazile porodice sa decom, obučene u civilna odela. Mogli su videti decu kako se igraju. Rečeno im je: "Ovo je porodični koncentracioni logor, ovde ćete biti smešteni. Prvo morate proći kroz dezinfekciju.". Na taj način su razdvajali porodice, sposobne muškarce poslali u radni logor, a ostale na "dezinfekciju". I ljudi su ponešeni nadom ušetali u gasnu komoru, gde ih je umesto vode dočekao gas. Nada da će preživeti je bila neprijatelj zarobljenika, jer da su pokušali da se odupru, možda bi neko i preživeo. 

Sa druge strane, nada je bila neprijatelj logora. 
Po ulasku u radni deo logora, kada bi porodice bile ubijene, preživelima (određenima da umru radeći), rekli bi - "Ovo je nemački koncentracioni logor. Jedini način na koji možete da izađete odavde je kroz dimnjak krematorijuma". Ostavite nadu napolju, ovde više ne postoji. Svaki prekršaj je surovo kažnjavan, mučenjem. Obešeni za ruke, iza leđa, ostavljeni da polako umiru pred očima ostalih. Ubačeni u ćelije, veličine kvadratnog metra, u kojoj su četiri zatvorenika morala da stoje tri dana (jer nisu mogli da sednu zbog malog prostora), bez vode, hrane, umirući od nedostatka vazduha. Nada je ostajala van Aušvica. 


Da bi osigurali da niko ne širi nadu, upravnici logora su imali poseban tretman za pastore, sveštenike i monahe. Vodič nam je rekla da su ih smatrali posebnom opasnošću za red u logoru, tako da su ih veoma intenzivnim radom ubijali u nekoliko dana. Cilj je bilo da nema nikoga da širi nadu, čak ni nadu u život posle smrti. Nema izlaska iz patnje Aušvica, čak ni kada umreš. 

Video sam i ćeliju u kojoj je umro Maksimilijan Kolbe, sveštenik. Čovek, heroj Aušvica, prava ilustracija zašto su se nacisti bojali nade. Priču o njemu sam nebrojeno puta čuo, ali sada je dobila novu dimenziju. Prenosim je iz knjige Životna pitanja, Niki Gembel:  
Gasna komora
"Zadnjeg dana jula 1941. sirene za uzbunu u koncentracionom logoru Aušvic najavile su beg jednoga zatvorenika. Zbog toga je deset drugih zatvorenika trebalo biti kažnjeno sporom smrću, izgladnjivanjem, zatvoreni u posebnom bunkeru kao odmazda. Celi dan zatvorenici su stajali izmučeni vrućinom sun­ca, gladni i uplašeni, čekajući na zapovednika i njegovog pomoćnika iz Gestapoa koji su birali one koji će biti kažnjeni. Zapo­vednik je uperio prst na jednoga zatvorenika po imenu Fransis Gajovniček, koji je u očaju zavapio: "Moja jadna žena i deca." U tom trenutku neupečatljiv lik, ispijenih očiju, s okruglim naočarima žičanog okvira, iskoraknuo je napred i skinuo svoju kapu pred za­povednikom. "Što hoće ova poljska svinja?" - upitao je zapovednik. "Ja sam sveštenik, želim umreti umesto ovoga čov­eka. Star sam i sam, a ovaj ima ženu i decu." - odgovorio je Maksimilijan Kolbe.
Peć u krematorijumu

"U redu!" - odgovori zapovednik i nastavi s biranjem. Te su noći, desetoro zatvorenika, među kojima je bio i ovaj sve­štenik, odvedeni u bunker za izgladnjivanje. Uobičajno ponašanje kod takvih zatvorenika bilo je da se međusobno rastrgnu, kao ljudožderi. Ali, ne i ovog puta. Dok su još imali snage, ležeći goli na podu, sveštenik je molio i pevao. Poslije dve nedelje Maksimilijan i još trojica su bili živi. Bunker je trebao da primi nove žrtve pa su 14. avgusta njih četvo­ro bili izvučeni iz njega. U 12 sati i 15 minuta, nakon dve nedelje izgladnjivanja i još uvi­jek pri svesti, poljskome su svešteniku ubrizgali inekciju fenola i on je umro u 47-oj godini života. Frensis Gajvovniček je preživeo Aušvic, i vratio se u svoju porodicu." (Životna pitanja, Niki Gembel)

Nada, jedina stvar koja je mogla pobediti Aušvic je bila nada, pogled u budućnost. Do sličnog zaključka je došao i Viktor Frankl, poznati psihijatar, osnovač logoterapije u psihoterapiji, koji je i sam bio u Aušvicu (preživeo je 3 godine logora, njegova supruga je stradala). Napisao je knjigu "Potraga za smislom", zasnovano na svome iskustvu. "On navodi da je upravo stalnim traganjem za smislom užasa i patnji koje je tamo preživljavao uspeo da preživi. U uslovima koji su bili toliko neljudski i gde je čoveku oduzeta sva imovina, svako pravo, pa čak i ime koje je zamenjeno brojem, unutrašnji svet je jedino što mu je ostalo i što ga je održavalo u životu. Ovo objašnjava, na prvi pogled paradoksalnu činjenicu, da su mnogi, inače po konstituciji slabiji ljudi, preživeli užase Holokausta, dok oni jači to nisu uspeli. Iako se ovde radi o ekstremnoim uslovima Frankl navodi da je unutrašnji svet, nada i pronalaženje smisla u svemu što nam se dešava ono što nas zapravo održava i pokreće u životu. "Šansu da prežive su imali uglavnom oni, koji su psihički bili upravljeni u budućnost, na zadatak koji trebaju ispuniti, na smisao iščekivanog ostvarenja, ili na osobu koja ih je sa ljubavlju čekala"". 

U sećanje na muškarce, žene i decu koji su žrtve nacističkog
genocida. Njihov pepeo leži ovde...

Značajan momenat u razvoju ove ideje se desio u situaciji očaja. Marširali su umorni posle rada, nacisti su urlali na njih, bilo je jako hladno, i dok su hodali zatvorenik pored njega je progovorio: "Kada bi naše žene mogle da nas vide! Nadam se da je njima bolje nego nama...". I to je Franklu skrenulo pažnju sa patnje, počeo je da razmišlja o voljenoj supruzi, kako opisuje mogao je videti njen lik na mračnom nebu, da čuje njen glas". Ljubav prema supruzi, i traženje smisla je pomoglo ovom čoveku da preživi. 

Iako mnoge od njegovih misli su veoma bliske novozavetnoj poruci, Viktor nije bio hrišćanin. I Korinćanima 13:13- "Sad ostaju vera, nada i ljubav, to troje. A najveća među njima je ljubav." Nada je osnova hrišćanske vere, pokretač našeg delovanja.  Kori TenBum (preživela logor Dahau, hrišćanka, osuđena na logor zbog pomaganja Jevrejima): "Nema tako dubokog bezdana od kojeg On (Bog) ne bi bio dublji. Sa Isusom čak i iz najmračnijeg trenutka ono najbolje ostaje, a još bolje dolazi." 


Nada pokreće, nada zavodi. Nada Viktora Franka je bila da će videti svoju suprugu, ali ona je preminula. Nada ljudi koji su išli u gasne komore je bila da su došli u porodični kamp i da nacisti govore istinu. Nada Maksimilijana Kolbea, ili Kori TenBom je bila u Hristu Isusu, nada koja prevazilazi iskustvo ljudske patnje, ide dalje i dublje. 


Svestan sam da neko može da kaže da je to lažna nada, kao i prethodne dve, zasnovana na iščekivanju. Logički, moram priznati da takav argument ima smisla, jer nismo još doživeli susret sa Hristom, još uvek dišemo i hodamo ovom zemljom. U I Korićanima, Apostol govori da sada gledamo u ogledalu, mutno, a da će odgovor doći tek jednog dana. Jedini odgovor koji mogu da dam na takvu kritiku jeste odgovor samog evanđelja. Isus Hristos je patio na krstu, vera hrišćana se zasniva na Bogu koji je i sam prošao kroz patnju, muku. Ne udaljenom, transcedentnom Bogu, daleko na oblacima, nedodirljivom, nego Bogu nazvanom u Otkrivenu Jovanovom "Jagnje zaklano". Svest o tome mi daje sigurnost u moju nadu. Previše mi je besmisleno, logički gledano, da Razapeti Bog, bude deo samo ljudske mašte, fikcije. Razmišljanje o Aušvicu me vodi u razmišljanje o Isusu Hristu, kako je On prikazan u Isaiji - "Čovek vičan boli i patnji". Bog koji razume.

Ako nalazite interesantnim ovo što ste pročitali, podelite na društvenim mrežama. Time pomažete da i drugi budu svesni veličine užasa Aušvica.

Pogledajte i druge članke na ovom blogu. Ima preko 300 tekstova... Još jedan članak sam napisao o Aušvicu - http://bera-kahristu.blogspot.rs/2014/05/2852014-ausvic.html . 

 Pratite nas takođe i na youtube. Zakačen je kratak video koji sam napravio tamo.