Fruškogorski maraton - zadnji metri ili kako je to debeljko preživeo!


Juče sam pisao o Fruškogorskom maratonu (klikni link). Zažalio sam zbog mog pisanja. Ekipa "Državnog posla" snimila video na temu Fruškogorskog maratona - ko želi da pogleda evo link:




Moja mila mi i draga supruga, je jedva dočekala priliku, i na fejsu objavila status - "Moj Čvarkov preživeo Frušku goru", postavljajući link za video. Dok sam ja pisao o mojim mukama u blogu, ona se šali na moj račun! Gađa moj muški ego! Ali ne odustajem - danas nastavak priče o maratonu, o mojih 50 kilometara, a posebno o zadnjih sto metara maratona.


Kaže Čvarkov u gore pomenutom videu "Fruška gora je to, samotna planina, tamna, negostoljubiva...". Možda nije Grmeč, ni Manjača, ali kada si debeljko ko ja, lenj da se pripremiš, nego ne pripremljen kreneš i pedeset kilometara je izazov.

Fruškogorski maraton i lekcije o toplotnom udaru (kada padneš i nešto naučiš)

Lekcija sa Fruškogorskog maratona 1: Svako nekada krizira!

U subotu, 26.4.2014., Fruškogorski maraton. U januaru, planirajući ovu godinu, zacrtao sam kao jedan od ciljeva, da ću se pripremiti za maraton, minimalna staza 50 kilometara.

Najavio sam Rendžerima (služba izviđača u našoj crkvi), da svi kojima to roditelji dozvole, a dovoljno su stari, mogu da idu sa mnom. Rezultat - deca se prijavila a ja se nisam pripremio. Bio sam lenj da pešačim redovno. Nisam mogao da se izvučem, obećao sam, znao sam da će biti teško, ali reč je reč. Grupa na kraju: šest tinejdžera (13-14 godina) + tri momka iz Reh. Centra Duga (bivši zavisnici) + jedan debeljko (ja). 

Najbitnija i suštinska lekcija vođstva i uspeha - Kada padaš, padni prema napred!

ŠŠŠŠŠ.... Zvuk koji čuješ kada probušiš loptu. Ovih dana, posle vaskrsa, osećam se tako. ŠŠŠŠŠŠ... Nisam iznenađen, očekivao sam to. U nedelju smo kao crkva imali blagosloveno i snažno bogosluženje, i očekivao sam da ću se izduvati posle toga. Naučio sam da posle uzleta, doživljavam i sletanje, to je deo rasta (razlog za ŠŠŠ - nije bitan). 

Prethodnih dana, prevodio sam priručnike za Ekvip. Ekvip je serija predavanja o vođstvu, razvijena od Džona Maksvela, poznatog savetnika za vođe. Ova serija lekcija se zove - Pasti prema napred. 

O tri blaga-kraj priče

O tri blaga-kraj priče


Ispovediću vam svoju „mračnu“ tajnu.... 


Volim naučnu fantastiku, i pogledam kada mogu film ili seriju na tu temu. Juče popodne imao sam vremena i odlučio da završim seriju koju sam pratio neko vreme. Ostalo mi je bilo nekoliko epizoda, i ubrzano sam ih pogledao i došao do zadnje. 
Kraj, pozitivci su pobedili, njih dvoje su konačno zajedno, prosidba, budi im se nada u sretan život i poslednja scena nailazi neprijatelj i ubija ih. Pretvara u prah i pepeo.

Udarac u stomak, sve mi je pokvario... Količina moje iznerviranosti se mogla izmeriti u voltima...

Velika Subota (u događaju Vaskrsa) ili kako Bog deluje?

Pre nekoliko godina razmišljao sam o Velikoj suboti (drugi dan praznika Vaskrsa). Bilo je tmurno, hladno, nije mi se izlazilo iz kuće. Kao da nije proleće. Samo povremeno sunce je probijalo oblake, i odjednom živne sve, boje ožive, mirisi. Prava slika Velike subote.



Razmišljam o učenicima Gospoda Isusa Hrista. Za njih je drugi dan bio najstrašniji, nisu znali šta će se desiti sutra, na nedelju. Petak je obeležio šok, akcija, dešavanja. Nedelju je obeležila novo probuđena nada i vera. Subotu je obeležio očaj.

Tri priče o blagu!

Tri priče o blagu! 

Blog sadrži tri priče koje govore o blagu. Sve tri su preneli mediji. Sve tri govore o vlasnicima blaga koji nisu bili svesni šta imaju. Dve su potencionalno lažne vesti. Jedna je istinita. A govori o najvećem blagu.

Prva priča o blagu  - ćup sa zlatom 



Blic, 25.2.2014. - članak "Šetali psa i našli zlato vredno deset miliona dolara"

Sumarum članka:

"Jedan par iz Kalifornije je, šetajući psa po svom imanju pronašao retke zlatne novčiće vredne oko 10 miliona dolara zakopane kod starog drveta, prenosi AP.Bračni par koji je želeo da ostane anoniman sada poseduje 1.427 novčića iz druge polovine devetnaestog veka, a skoro svaki od njih je u odličnom stanju. 

Novčići u apoenima od 5, 10 i 20 dolara bili su naslagani u kanisterima po vrednosti i po manje-više hronološkom redu. Neki od tih novčića su toliko retki da mogu dostići pojedinačnu vrednost od milion dolara.

Srećni bračni par nekoliko godina živi na imanju gde je nađeno blago i nema pojma otkud ono tu, rekao je Kagin. Kagin smatra da je ovo jedno od najvećih otkrića retkih novčića u istoriji SAD." 

O sasvim običnoj stvari! tj razmišljanje o besmislenosti nacionalizma...

Ovo je blog o sasvim običnoj stvari. O nečemu ni po čemu posebnom! To pišem jer mi je to Bog ukazao. Mislio sam da je moje razmišljanje juče nešto značajno, ali Bog mi je pokazao da je ništa posebno!

U poseti crkvi su ovih dana dva vernika iz Tirane, Albanija. Došli su u Novi Sad da održe obuku u vezi materijala za veronauku sa decom, ali i da ponude svoju saradnju oko prevođenja hrišćanskih filmova/igrica za decu. Hrišćanskim rečnikom - došli su da služe. Juče popodne, u crkvi smo proveli par sati sa njima, družeći se, učeći od njih. 

Pomislio sam kako je to veličanstveno, Albanci u srpskoj crkvi, saradnja, međusobno poštovanje, kako je to dobra tema da nešto napišem, a Božiji odgovor je bio "nije to ništa posebno - to je normalno. Savršeno normalno i nije za čuđenje.". 


Iznenadila me je ta misao jer sam otkrio da, iako sam mislio da sam prevazišao etničke razlike (a smatram da  jesam), doživljavajući posetu ljudi iz Albanije nešto posebno, pokazao sam da nisam. Poreklo nacije nije tema mog razmišljanja, niti moje stručnosti, ali ideja nacije, koja se danas toliko naglašava, je savremeni pojam. Ideja nacije je stara svega nekoliko vekova, međutim, zbog igara moći, manipulacija koja te vodi da "svoje" voliš, a "tuđe" mrziš, postala je značajna. 


Ono što me uvek fascinira je balkanska  fascinacija tom idejom, iako svi mi na Balkanu predstavljamo samo miks različitih naroda, čak i rasa. Pre nekoliko meseci čekao sam suprugu ispred kineske prodavnice. Izašao je prodavac, Kinez, i bio sam šokiran sa sličnošću njegovih crta lica sa pojedinim članovima moje porodice. Avari, Kelti, Tatari, Turci, Iliri, Hrvati, Srbi, Mongoli, Mađari, Bugari, Germanska plemena, Dačani, Tračani i ko zna ko sve ne je živeo u ovim krajevima,  i ostavio svoj trag. I sada treba da se delimo na "naše" i "njihove". To mi nikada nije ležalo.


Devesetih godina, evanđeoski hrišćani, su bili izadjnici nacije. Samozvani "sektolozi", stručnjaci za sekte, posle dve pročitane brošure, koje nisu razumeli, pisali su udžbenike za policiju, pedagoge, pokazujući nas kao neprijatelje našeg naroda. Izdajnike. Jer nacija nam nije najbitniji način ličnog definisanja, niti smo bili ostrašćeni u mržnji prema drugima. 


Na žalost, nismo uvek dosledni toj "neostrašćenosti", nekada je medijska propaganda uspevala da nas zatruje, ali smo bili daleko od toliko poželjnog "patriotizma" (pod znacima navoda, jer smatam da sam patriota ako se patriotizam definiše - "Volim svoje, ali volim i poštujem tuđe"). Sve ovo pišem jer želim da naglasim da nikada nisam bio nacionalno ostrašćen. 

Povratak na temu. Problem koji sam uočio, jeste da sam ipak dopustio da  utiču na mene, da pomislim da je dolazak ljudi iz Albanije nešto posebno. Nije. To je normalno.  Jer kako piše u  Galatima 3:28 “Nema više ni Judejina ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muško ni žensko, jer ste svi vi jedno u Hristu Isusu.” Normalno je da me poseti neko ko je jedno sa mnom. Zato donosim odluku, nikada više neću biti iznenađen dolaskom bilo koga, iz bilo koje nacije. Biram da mi to bude normalno. 
Beređi Dušan Bera

PS. Ako vam se dopada ovaj tekst, podelite ga na društvenim mrežama...

Kako rasti u veri?


Pre nekoliko dana jedna me je osoba preko interneta pitala šta je to evanđeosko hrišćanstvo. Pretraživajući net našao je moj profil i videla da se tamo izjašnjavam kao evanđeoski hrišćanin. Moj odgovor je bio da je evanđeoski hrišćanin onaj koji: 1. Potpuno veruje u božansku inspirisanost Svetog pisma, kao jedinog merila vere, 2. Veruje u lični odnos sa Bogom, zasnovan na veri, 3. Naglašava iskustva sa Bogom, kako obraćenja (prvog susreta), ali takođe i u svakodnevnoj pobožnosti, posvećenost... 4. Doživljava iskustvo sa Duhom Svetim kao ključno iskustvo u životu vernika; 5. Posvećen je služenju ovom svetu kroz dobra dela i širenju spasonosne poruke Isusa Hrista...
Želeo sam da mu kažem da je evanđeoski hrišćanin onaj koji je ozbiljan u vezi svoje vere, koji praktično živi svoju veru. I upravo to mi je ukazalo na nešto što je nedostajalo mom odgovoru - 6. Evanđeoski hrišćanin, je čovek vere. Moram to objasniti, šta mislim pod verom jer u ovoj propovedi ne mislim na veru kao religiju. U srpskom jeziku mi upotrebljavamo reč vera kao oznaka za religiju, ali i u drugom smislu npr. „da nekome verujemo“. Zapravo pravo značenje reči vera – "pistis", grčki – znači poverenje, poverenje u osobu koje podrazumeva i poverenje u njenu reč. Moja tema jeste ovo drugo, jer evanđeoski hrišćanin je onaj koji
veruje Bogu u vezi svog spasenja, ali i gradi svoj život verujući u Božija obećanja, da će ih Bog ispuniti.
Biti hrišćanin znači biti čovek vere. Pitanje jeste da li sam ja to? Da li si ti čovek vere? Današnja propoved se bavi tim pitanjem. Koliko je vera značajna u našem životu? Da nam li je vera veoma važna, ili je preskočimo, kao što sam je ja preskočio u nabrajanju toga šta je evanđoski hrišćanin. Na kom mestu je vera u našim životima?

A: Zašto je vera tako važna?

Jer što se tiče vere, Sveto pismo poznaje četiri tipa ljudi. Prva grupa su ljudi - nevernici. Kada govori o njima, Sveto pismo govori o onima koji nisu doživeli Božije spasenje. Isus Hristos je na ovu zemlju došao da umre umesto nas, da plati kaznu za naše grehe, da se na njega sruši kazna koja je nas trebala da pogodi. Pismo to naziva otkupljenjem, jer nas je otkupio od kazne, a ujedno time pomirio sa Bogom. Taj termin otkupljenje je korišćen u Isusovo doba na tržnici robova. Rob ste mogli postati na sledeći način: ako bi ste pozajmili pare od nekoga, i niste uspeli da vratite u određenom roku, zajmodavac je imao prava da vas proda kao roba. I sada zamislite da se to desilo, ja sam pozajmio pare od S. i posle nekog vremena nemam da vratim. Dolazi S., i da bi namirio novac odvodi me na pijacu da me proda. I stojim na pijaci, čekam moju sudbinu, gde ću – u rudnik, na njivu, moj život na slobodi se završio...  U tom nailazi moj drugar P. i pita „Bera, od kud ti ovde“? Ispričam mu, i on kaže „ja ću platiti tvoj dug“; odlazi do mog zajmodavca, plaća dug i ja sam slobodan. Slobodan, osim ako kažem mom prijatelju, vidi, ja to ne želim, ne verujem ti da si iskren, samo ćeš me iskoristiti, i odbijem slobodu. To je slika dela Hristovog, na krstu je umro da nam da slobodu. Svako ko veruje u to, slobodan je. Ali ima i nevernika, koji kažu „To mi ne treba, ne verujem da je tako“, i oni ostaju zarobljeni. Za spasenje je potrebna vera da bi ga doživeli.
Spasonosna vera dalje znači, i ovo mi je jako bitno da zapamtite, da svako od nas, ko je zatražio spasenje Božije, već ima veru. Potreban je čin vere da bi rekli „Bože verujem da si umro za mene, prihvatam tvoju milost.“ Svaki verenik ima veru. Međutim, vera može biti u različitim stupnjevima.
Što se tiče našeg nabrajanja stepena vere - prva grupa su ljudi „bez vere“ - Marko 4:40. Isus naziva tim imenom učenike. Događaj je oluja u kojoj učenici se ne pouzdaju u Njega. Kaže im vi ste bez vere, ne pouzdajete se u mene. 
Druga grupa su ljudi „male vere“ Drugom prilikom u Mateju 8:26 26 I reče im: Zašto ste strašljivi, maloverni? Tada ustavši zapreti vetrovima i moru, i postade tišina velika
Treća grupa su ljudi „velike vere“ – tu titulu Isus daje ženi koja traži isceljenje. Daniel je govorio o njoj prošle nedelje, to je žena koja ja tražila isceljenje, i nastavila da ga traži dok joj Isus nije iscelio ćerku.
Želim da naglasim, iako je Isus upotrebio reč "bez vere" u prvom slučaju, sve tri grupe su vernici, radi se o učenicima Isusa Hrista, apostolima, ljudima koji su verovali da je Isus Hristos. Njihova vera je međutim bila na različitim stadijumima. Da bi mogli da vidimo ko smo mi, postavicu to ovako:
Bez vere – to su oni koji nemaju nikakvu korist od svoje vere, osim što su primili spasenje. Iako su Božija deca, iako poznaju Boga, vera se ne vidi u njihovom svakodnevnom životu. Kada dođu nevolje, izazovi, uspesi, ne vidi se vera. Ne zahvaljuju Bogu za uspehe, niti ga mole za pomoć u nevolji. Bore se svojim snagama.
Male vere – to su oni koji očekuju delovanje Božije, i dok je sve u redu i oni su u redu,  ali kada dođe nevolja strah ih nadvlada. Oni su spremni da se pouzdaju dok ne dođe veliki problem. Kada dođe problem blokiraju se. Strah pobeđuje.
Velike vere – to su oni koji očekuju delovanje Božije i grade svoj život na tom očekivanju. Bog jeste deo njihovog života. Iako im je teško, dolaze kod njega moleći, vapeći, očekujući da će Bog delovati. Jevrejima 11.6 A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu; jer onaj koji hoće da dođe k Bogu, valja da veruje da ima Bog i da plaća onima koji ga traže. Vera je ključni element našeg odnosa sa Bogom, jer  vera omogućava Bogu da deluje. Uslov dolaska Bogu jeste da Bog odgovara onima koji ga traže. Ljudi velike vere u svakoj situaciji očekuju da Bog deluje.
U kojoj grupi se sebe prepoznao/la? Odmah hoću da vas utešim. Iako Hristos upotrebljava reč „bez vere“, samim tim što ste prihvatili Hrista kao svog spasitelja i Boga, vi veru imate. Kolika vera je potrebna da bi se dogodila čuda? Kao gorušičino zrno. Koliko je to?  Jako malo. Isus je rekao ako imate veru malu kao gorušičino zrno, zapovedićete ovoj planini da se pomeri i ona će se pomeriti. Da li imate minimu vere – imate, jer ste tu, večeras u crkvi i interesuje vas pitanje vere. Zato tvrdim, problem nije u veri, imamo je, problem je u nečem drugom – u neveri.

B: Vera i ne vera na istom mestu  

Dugo sam mislio sa su vera i nevera suprotni jedno drugom. Da ako veruješ, onda se nevera smanjuje, i obrnuto. Kao da su suprotnosti, kao svetlo i mrak. Međutim, skoro sam promenio mišljenje. Već dugo sam hrišćanin, i ne dešava mi se često da čujem nešto potpuno novo. I dalje učim, i učiću dok sam živ, ali potpuno nove ideje su moram priznati retke. Ne govorim ovo sa stavom oholosti, nego da naglasim koliko je ovo značajna poruka za mene. Pre nekoliko nedelja sam slušao propovednika koji je govorio na temu vere, u Leskovcu, i njegova poruka me je pogodila kao grom iz vedra neba. Naime, pokazao mi je da vera i nevera u nama borave paralelno. Da je nevera kao prigušivač koji guši našu veru. Mi imamo veru,
ali je guši nevera koja boravi na istom mestu.
Primer koji nam ti ilustruje jeste zapisan u Evanđelju po Marku 9. Učenici su ostali sami, i dok su bili sami neko je tražio pomoć od njih -  14 I došavši k učenicima svojim vide narod mnogi oko njih i književnike gde se prepiru s njima. 15 I odmah videvši Ga sav narod uplaši se i pritrčavši pozdravljahu Ga. 16 I upita književnike: Šta se prepirete s njima? 17 I odgovarajući jedan od naroda reče: Učitelju! Dovedoh k Tebi sina svog u kome je duh nemi. 18 I svaki put kad ga uhvati lomi ga, i penu baca i škrguće zubima; i suši se. I rekoh učenicima Tvojim da ga isteraju; i ne mogoše. 19 A On odgovarajući mu reče: O rode neverni! Dokle ću s vama biti? Dokle ću vas trpeti? Dovedite ga k meni. 20 I dovedoše ga k Njemu; i kad Ga vide odmah ga duh stade lomiti; i padnuvši na zemlju valjaše se bacajući penu. 21 I upita oca njegovog: Koliko ima vremena kako mu se to dogodilo? A on reče: Iz detinjstva. 22 I mnogo puta baca ga u vatru i u vodu da ga pogubi; nego ako šta možeš pomozi nam, smiluj se na nas. 23 A Isus reče mu: Ako možeš verovati: sve je moguće onome koji veruje. 24 I odmah povikavši otac detinji sa suzama govoraše: Verujem, Gospode! Pomozi mom neverju. 25 A Isus videći da se stiče narod, zapreti duhu nečistom govoreći mu: Duše nemi i gluvi! Ja ti zapovedam, izađi iz njega i više ne ulazi u njega. 26 I povikavši i izlomivši ga vrlo izađe; i učini se kao mrtav tako da mnogi govorahu: Umre. 27 A Isus uzevši ga za ruku podiže ga: i usta.
Vidimo u dijalogu da je čovek tražio prvo od učenika da oslobode njegovog sina od demonskog uticaja. Učenici to nisu uspeli iz razloga o kome ću govoriti možda sledeće nedelje u propovedi – „Molitva vere“. Posle dolaska Isusa Hrista, čovek traži isto i od Isusa, koristeći reči „ako možeš da ga isceliš“. Isusov odgovor je bio „Sve je moguće onome koji veruje“, na šta čovek odgovara – „Verujem. Pomozi mome neverovanju.“ Drugim rečima u njemu boravi i jedno i drugo, i vera jer traži pomoć od Isusa ali i nevera, koja ga blokira. I da bi Isus iscelio njegovog sina, nije trebalo da naraste vera, nego da nestane ili umanji se nevera. Jer vera i nevera mogu biti na istom mestu. Kada se moliš za nekoga ko je bolestan, ti veruješ da Bog može da isceli tu osobu, ali sa druge strane muči te šapat u glavi: „neće Bog tebe upotrebiti, ko si ti“, „Bog to više ne radi“; „Šta se filiraš?“: Problem je nevera, jer vera te vodi da se moliš, nevera te obeshrabruje. Zato naš neprijatelj je nevera.
I ti možda moliš, Gospode uvećaj moju veru. Ali zašto da je uveća, dovoljna je kao gorušičino zrno,  dovoljna da se planina pomeri. Problem je u neveri koja sprečava veru da deluje. Ali mi molimo pogrešno – „uvećaj moju veru“ umesto „ukloni moju ne veru!“. Mene je to oslobodilo jer sada znam da imam veru, samo treba da uklonim neveru. Jer ako nešto nemaš, kako to dobiti? A ovako pošto imam, sada sam slobodan da radim da to oslobodim.
C. Principi rasta
Naslovio sam današnju propoved kako rasti u veri namerno, da vas ne zbunim naslovom – „kako smanjiti neveru“, ali u načelu moja tema jeste da odgovorim na pitanje kako smanjiti neveru u nama, da bi naša vera mogla da se ispolji. Sledi nekoliko principa koji su bitni:
Čitajmo reč Božiju i pamtimo je
Vera se zasniva na Božijim obećanjima. Apostol Pavle je u I Timoteju 3:16-17 rekao sledeće reči – "Celo Sveto pismo je Bogomnadahnuto, korisno za poučavanje, za prekorevanje, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti, da Božiji čovek bude potpuno pripremljen za svako dobro delo“. Sveto pismo jeste izvor naše vere jer Vera znači prihvatiti samu Božiju reč i postupati prema njoj zato što je Božija reč. To znači verovati u ono što Bog kaže samo i jedino zbog toga što je On to rekao. Naša vera raste ili nevera nestaje kako razumevamo ono što Bog govori, i zato je jako važno da čitamo i pamtimo Sveto pismo.
 Verovati ima smisla samo ako imamo temelj za našu veru. Ako bi ja rekao za sebe da sam svemuguć, vi bi rekli – „Pastore, ti si lud“. I bio bi lud. Ali ako Bog kaže za sebe da je svemoguć, na tome možemo graditi svoju veru. Osnova zato naše vere jeste Njegova reč, Sveto pismo, jer tu je Bog obećao, i mi kažemo u veri „Ti si tako rekao, sada ispuni to što si rekao“.
Slušajmo Božiji glas – remu
Rimljanima 10:17 kaže „Vera dolazi slušanjem poruke, a poruka biva rečju Hristovom.“. Da bi razumeli ovaj stih moramo svatiti da su u grškom jeziku postojale dve reči za reč. Jedna je Božija poruka ili Logos, i o njoj sam govorio u prvoj tački. Međutim, stih u Rimljanima koristi drugu reč za reč – a to je REMA ili Božiji govor, Božija objava, specifična poruka od Boga baš za tebe. Rema je kada čitaš i Reč ti oživi, i vidiš kako to funkcioniše u tvom životu. Nije samo znanje nego životna poruka za tebe, menja te, transformiše, vidiš da Bog govori baš tebi. To podiže našu veru.
Atmosfera očekivanja
Očekivanje da Bog deluje. Pre nekoliko godina sam bio na velikoj konferenciji u Južnoj Africi, hiljade hrišćanskih vođa. Svaki dan je bilo predstavljano šta Bog radi na različitim kontinentima. Azija – borba protiv ropstva, čuda, rast crkve – plakao sam od radost. Afrika – ckrva pomaže deci žrtvama rata, dosežu muslimane sa evanđeljem, čudesa, znaci – plakao sam od radot. A onda je došla Evropa i plakao sam od žalost. Sama prezenatacija je bila dosadna, prikazani su mladi ljudi koji posmatraju crkvu kao dosadno mesto, nebitno. Bez radosti, očekivanja da Bog deluje. Posle sam istraživao šta je problem, i slušao puno propovedi, i odgovor je bio skepsa, neočekivanje, nevera. Ništa ne pokazuje osobenost naše vere kao naše ponašanje i naš stav nakon što smo se molili. Ljudi od vere se nisu samo molili, već su i očekivali odgovore. Ponekad kada smo u panici, mi se pomolimo Bogu, a onda kad panika prođe zaboravimo na sve. Ispit naše vere je da li mi očekujemo odgovor. Martin Lojd Džons.
Ključni odgovor sam dobio u knjizi od Džona Bevira,  u kojoj navodi razliku o tome kako ga dočekuju u Africi i na Zapadu. Kada dođe u Afriku, ljudi ga dočekaju očekujući čuda, Božije delovanje, kao Božijeg slugu. Kada propoveda na Zapadu, dočekaju ga sa skepsom, prekriženih ruku. I šta mislite gde Bog čini čuda?
Molitva u Duhu Svetom

Molitva u Duhu Svetom uklanja neveru. Postoji dva načina molitve. Jedan je: „Gospode smiluj mi se, ja ne zaslužujem, ali ako ti želiš, i ako i ako i ako...“ Drugi način je: „Gospode, hvala ti što mi u svojoj reči ukazuješ na svoju milost, što si se meni smilovao i što želiš da razgovaraš sa mnom. Hvala ti za obećanja koja daješ, i ja se pozivam na ta obećanja, i verujem da ti možeš i želiš da učiniš ovo delo jer si tako obećao...“ Šta će smanjiti vašu neveru? O molitvi vere sledeće nedelje  a do tada slavite Boga, kličite mu, molite se u jezicima ako imate taj dar, ako nemate tražite ga... 

Audio link za proved: http://cross.tv/106670

Moja bašta - kako učim o Bogu dok radim u bašti? (4 lekcije o duhovnosti)

Volim da radim u bašti. Nemam veliku baštu, malecna je zapravo, ali volim da radim u njoj. Nekada sam mrzeo takav rad (završio sam srednju poljoprivrednu školu, i praksa (dva puta nedeljno) je skoro ubila svaku želju za baštovanstvom), ali sada ponovo uživam u tome. Pošto je bašta mala, znam svaku biljku - malo povrća, malo voća, malo lekovitog bilja. Primetim svaku rupu na listu pregriženu od puževa, znam gde buvač napada blitvu, gde je zasejano seme cvekle, primetim i klijanje semena, nerviraju me rupe na lišću nane...


Da li sam konzervativan? Da li je biti konzervativan dobro?

Konzervativan - (lat. conservativus) zastario, staromodan, nesklon novotarijama (osobito u političkom životu); suprotno od liberalan. 
Konzervativizam je pravac mišljenja i težnja onih koji žele da se održava i očuva staro, ono što se zateklo i nasledilo (u privatnom, društvenom, političkom ... životu).

Ne doživljavam sebe na taj način, kao konzervativnog. Zato me je gošća iz Kanade, juče, šokirala izjavom: „Rekli su nam da je vaša crkva veoma konzervativna.“ 

Bog je kao proleće!

Bog je kao proleće!!! Nisam pesnik, niti sklon poeziji, ali misao me danas ne napušta. Bog je kao proleće! Ne kao jesan ili zima. Stvorio je jesen i zimu, ali one su slika propadanja, slika kako svet izgleda bez Boga. 


Klajv Luis je to prikazao u Narniji, u knjizi „Lav, veštica i orman“.  Dok  je zlo vladalo nad Narnijom, vladala je  večna zima. 

Zima kao pratilja zla je česta pojava u epskoj fantastici – „Gospodaru prstenova“, „Igri prestola“.... jer uprkos lepoti zime, na Boga nas asocira proleće. On uvek donosi život, On je kao radost proleća.