Hoces li ikad odrasti mali veseljače...

Tim izviđača iz Rumunije koji su doneli humanitarnu pomoć
Da li se i drugima dešavaju iste situacije kao meni? Prijatelj mi je na isto pitanje odgovorio – ne, ne dešavaju se. Ne znam koliko je u pravu, ali nekada sam sebe iznenadim, kao na primer zbrkom koju sam napravio pre dve nedelje, koji tek sada zapisujem.

Skromnost - sposobnost da ostaneš čovek

Skromni ljudi me uvek impresioniraju. Ne lažno skromni, koji umanjuju svoju vrednost. Ne mislim da je skromnost misliti loše o sebi, to je prosto rečeno – loša slika o sebi, samim tim je i greh. 

C.S.Luis je definisao poniznu osobu kao – svesnu svog potencijala i nedostataka, plus pouzdanje u Boga. 

Osoba koja misli samo negativno o sebi, nije skromna, nego nije isceljena, nije doživela pravu slobodu.

Castell, Nemačka...

Impresioniraju me ljudi koji imaju čime da se ponose (uspehom, poreklom, bogatstvom, mudrošću...), i ostanu skromni, prizemni, ne dopuste da ih to što poseduju ili jesu iskvari. Koji iznad svega ostanu ljudi i hrišćani, i stavljaju Hrista iznad svega. Kada ih susretnem pomislim, „Bože, što bi ja želeo da sam takav, da me ništa ne može promeniti, ni uspeh, ni neuspeh“.

Ispred kuće porodice Kastel
Ovih dana sam preplavljen tim utiskom. Supruga i ja smo učestvovali na skupu Nacionalnih kancelarija za Alfa kurs u Kastelu, Nemačka. Tri skromne osobe su me inpresionirale i uticale na moj život.


1. Grof Ferdinand Kastel i njegova porodica. 

Grofovi Kastel, žive i vladaju delom Bavarske već 1200 godina. Imaju porodičnu arhivu koja seže vekovima u nazad, ogromno imanje, veliku i poznatu vinariju, prekrasan dvorac, privatnu banku. 

Ferdinand je otvorio svoj dom za nas. U njegovom prekrasnom parku smo imali sastanke (dok smo diskutovali, njegova supruga je svakome od nas donela sladoled), uveče druženja u njihovom domu. Sedeli su i slavili Boga sa nama, ćaskali, prevozili nas njihovim ličnim kolima. Iskreni i posvećeni hrišćani. 

Iznad svega skromni, ne ističu svoje bogatstvo i plemićko poreklo. Time što imaju oni služe drugima, ne čuvaju sve za sebe, nego velikodušno daju, jer veruju da je prava nagrada, i pravo bogatstvo na nebu. Skroman uprkos bogatstvu, na prvom mestu Božije carstvo.


2. Aleksander Kastel, direktor Nemačke Nacionalne kancelarije.


Aleksander u porodičnoj arhivi. U vitrinama su pisma
velikana reformacije grofa Zinzeldorfa
Aleksander je rođeni Ferdinandov brat. Nije naslednik titule, ali sve jedno ima isto poreklo i može da nabroji svoje pretke 1200 godina u nazad. 

Razgovarali smo sa njim, kaže: „Moja porodica je posebna samo u tome što mnogo ranije nego vi počela da vodi evidenciju o svojim pretcima“, ne postoji „plava krv“, samo crvena, ljudska. 

Drugu jedinstvenost porodice je prepoznao u davanju. Uvek su davali za Božije delo, osnovali manastire u početku, kasnije u Reformaciji aktivno učestovavali, gradili crkve, a i danas aktivno služe Bogu. Skroman uprkos poreklu, na prvom mestu Božije dete.

Podržite KaHristu: čitajte tekstove, delite ih na društvenim mrežama...

3. Sendi Miler

Dedica kojeg uvek volim da sretnem. 

Biskup Anglikanskecrkve, tačnije prvi biskup istoriji te crkve zadužen za evangelizaciju. Dugogodišnji sveštenik crkve Svete Trojice u Bromtonu, London. Čovek zaslužan za nastanak i razvoj Alfa kursa i svega što je pratilo Alfu. Jedan od ključnih ljudi za harizmatsko probuđenje u Anglikanskoj crkvi. 

Volim da ga slušam, i volim kada se moli. Uvek snažno doživim silu Božiju. Kada izgovori „Duše Sveti, dođi“, samo što ne padnem na zemlju od prisustva Božijeg. Ne viče, ne skače, ne forsira, tiho moli ali je sila Božija snažno prisutna. 

On je čovek koji je doživeo uspeh koji se retko kada vidi u evanđeoskim crkvama Evrope. Ali ostao je skroman čovek iznad svega, spreman da lično razgovara sa tobom, da te blagoslovi, da ti kaže ljubaznu reč, pristupačan. Skroman uprkos uspehu, na prvom mestu Božiji sluga.

Došao je kao glavni govornik na konferenciju. Nije govorio nove stvari, ali sam jako ohrabren. Rekao je – „seti se zašto si počeo da služiš“, i reči su me pogodile kao strela. Setio sam se ponovo. 

Zašto služim Bogu?

Počeo sam da služim Bogu iz zahvalnosti. Nisam ništa tražio, ni novac, ni ugled, ni uspeh, ni prepoznavanje, ni čast, želeo sam samo da Mu služim, da Mu zahvalim što me je spasao. Nisam to zaboravio, ali se ponovo vraćam nazad osnovama. 

Razmišljam, možda sam se našao na istom mestu kao pisac 73 Psalma – slobodno parafraziram: noga moja umalo ne klonu, jer posmatrah bezdušnike, ništa ih ne muči, i napreduju, a njihov život je „bruka“. Kako to Bože? Zašto to dopuštaš? Zar ne vidiš? Zašto ih i dalje blagosiljaš, a ja se osećam loše? Ali to je uzaludan put, jer ništa nema vrednost kao iskren odnos sa Bogom. Posmatrajući tri navedene osobe, duboko sam svestan toga. 

Ja i draga mi

Ispred Arhive. Vinova loza na zidu je najstraiji čokot u Nemačkoj, stariji od SAD



Beređi Dušan Bera

Da li pratite naš Youtube kanal? Ako ne, predlažem vam da to učinite. Kliknite link, i počenite da nas pratite. Svakog utorka u 9.30, nova emisija Teologije uz jutarnju kafu.




Kako postati pravi junak - kamp za očeve i decu



Kampovanju za Očeve i decu, dugo planirano, konačno realizovano. Prvi put smo planirali da to bude u maju ali pala je užasno velika kiša (kiša koja je izazvala poplave). Sada nas ni naznaka lošeg vremena nije mogla sprečiti da ostvarimo naš plan.

Kamp smo napravil na kanalu u Bačkom Gradištu. Četrdeset učesnika, dva dana, spavanje u šatoru, pecanje, pečenje kobasice na otvorenoj vatri, kupanje u kanalu, priroda. 

Interesantno je to kako Bog koristi naše sklonosti da bi uradio nešto dobro. Pre pet – šest godina kao crkva nikada nismo organizovali kampovanja, kada bi negde išli, spavali bi u zatvorenim prostorijama. Sećam se nekoliko prilika kada sam želeo da organizujem nešto sa tinejdžerima u prirodi, i bojali su se buba, nisu mogli da spavaju na tvrdom, teško im je bilo da hodaju kroz šumu. Ali onda je nekolicina nas prošla trening za vođe izviđača, klinci su prvo počeli da kampuju u dvorištu crkve, pa u kampovima, pa u prirodi, i sve veći i veći broj ljudi je zaražen, i sada to više nije vezano samo za izviđače nego i druge oblasti života naše crkve.

Kada sistem ne funkcioniše...

Sedim upravo u čekaonici Urgentnog centra Novi Sad i pišem blog inspirisan onim što sam video (da skrenem misli...) Prisluškivao sam razgovor doktora koji je kolegi opisao situaciju: „Ovde je Kandahar“. Doveo sam dedu na pregled, da bi nas prozvali čekali smo 4 sata, poslali su nas da izvadi krv, i onda smo čekali još dva sata da nas prozovu. Mnoštvo ljudi sa prelomima koji čekaju 2-3 sata, sa velikim bolovima i čekaju više sati... Mladić doživeo saobraćajnu nesreću, sat vremena čekanja u hodniku u krevetu.

Međutim svi se trude. Sestre ulažu veliki trud, doktori takođe. Svi viču na njih, vređaju ih. I uprkos toga rade maksimalno. Problem je da samo dva doktora rade, i to na prijemnom i u tretiranju povreda. Dođu na prijemno, budu pola sata, pregledaju desetak pacijenata i pređu u ordinacije da tamo rade dalje. I gužva se povećava iz minuta u minut. Novi urgentni centar, završen pre nekoliko godina, opremljen. Ali nema doktora. Da ih radi 4, dva na prijemu, dva u ordinaciji nebi bilo gužve. Ali njih radi samo dvoje.

Gde je greška? U doktorima i sestrama – ne, oni se maksimalno trude. U opremljenosti urgentnog – ne, sve je novo. Greška je u sistemu, organizacija je problem. Ne mogu dva doktora da se efikasno pobrinu za stotine povređenih ljudi, koliko je večeras bio u Novom Sadu na urgentnom, koliko god da se oni trude. I to je priča koja se ponavlja mesecima, čuo sam već više puta kritike, negativna iskustva onih koji su imali nesreću da dođu na novosadski urgentni, ali sada sam video sliku iznutra. Ponovo, moj zaključak je da nije problem u ljudima koji rade tamo, problem je u sistemu koji je pogrešan, koji sprečava da odlični ljudi daju svoj maksimum (posle svih kritika i vređanja koje su medicinske sestre primile, a da sam ih čuo, prišao sam im i rekao: „Hvala vam od srca za vaš trud“). 

I dok sam čekao, paralela mi je sinula sa crkvom. Crkva je opremljena od Isusa Hrista za zadatak koji joj je poveren, da spasava unesrećenje, povređene, izgubljene. Crkva je pripremljena i namenjena da bude urgantni centar. Crkva je i prepuna neverovatno sposobnih i dragih ljudi. Ali često, umesto da bude efikasni urgentni centar koji leči unesrećene, ona je slika zbrke, nereda, neefikasnosti. 

Ne zato što nema čime, niti zato što nema ko, nego je greška u sistemu. Sistem ne funkcioniše kako treba. Razmišljam da li je (zapravo koliko je to) slika i crkve kojoj sam ja pastir? Da li ja doprinosim tom haosu (ili ti?)

U nedelju sam propovedao o stihovima iz Efescima “On je dao jedne za apostole, druge za proroke, jedne za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje, da pripremi svete za delo služenja, za izgradnju Hristovog tela, dok svi ne dođemo do jedinstva u veri i spoznanju Sina Božijega, do savršenog čoveka, do pune mere Hristovog rasta. ... On čini da celo Telo – privezano i ujedinjeno svakim podupirućim zglobom – raste i izgrađuje se u ljubavi, srazmerno delotvornosti svakog pojedinog uda.” Efescima 4:11-13 i 16. Verujem da je uloga pastora (kao i ostalih koje je Bog postavio na mesto vođenja) priprema crkve da služi. Da svaka osoba treba da odradi svoj zadatak prema meri koja joj je određena, da da svoj doprinos. Verujem u to, ali sada dok pišem ove reči, to mi je mnogo snažnije. Posmatrajući haos urgentnog, doživljavam dublje značenje tih reči. Pogrešan sistem sprečava dobre ljude da daju svoj maksimum. Sistem koji funkcioniše otvara vrata za efikasnost...

NAPOMENA: Danas, 1.2.2016.-te, ponovo sam bio na Urgentnom. Pregledani smo posle pet minuta. Sistem funkcioniše. Nema gužve. Nema hosa. Nadam se istom i za crkvu.

Aušvic - najužasniji doživljaj - Kako su nacisti manipulisali nadom.

 Pre neki dan sam pisao o Aušvicu. Nisam spomenuo temu koja me je najviše uznemirila i pokrenula na razmišljanje. Trebalo mi je vremena da razmislim, i još uvek razmišljam o tome. Aušvic je sa jedne strane mesto manipulacije nadom, nada je korišćena kao oružje protiv ljudi ali je sa druge i tretirana kao neprijatelj sistema. 

Prvo primer manipulisanja nadom:
Spiskovi, ime, za imenom (Autor fotografija Srđan Milićević)
Proces selekcije i momenat manipulicanja nadom
Aušvic je bio mesto sistematičnog istrebljivanja. U periodu od 4 godine, ubili su milion sto hiljada ljudi. Dvadeset hiljada dnevno (svaki dan - manji grad). Skoro nikada se nije desila pobuna, ljudi su mirno išli ka gasnim komorama, a razlog je bio manipulacija nadom. Platforma na kojoj su se iskrcali se nalazila odmah pored logorske žice i baraka, ali u tim prvim barakama su se nalazile porodice sa decom, obučene u civilna odela. Mogli su videti decu kako se igraju. Rečeno im je: "Ovo je porodični koncentracioni logor, ovde ćete biti smešteni. Prvo morate proći kroz dezinfekciju.". Na taj način su razdvajali porodice, sposobne muškarce poslali u radni logor, a ostale na "dezinfekciju". I ljudi su ponešeni nadom ušetali u gasnu komoru, gde ih je umesto vode dočekao gas. Nada da će preživeti je bila neprijatelj zarobljenika, jer da su pokušali da se odupru, možda bi neko i preživeo. 

Sa druge strane, nada je bila neprijatelj logora. 
Po ulasku u radni deo logora, kada bi porodice bile ubijene, preživelima (određenima da umru radeći), rekli bi - "Ovo je nemački koncentracioni logor. Jedini način na koji možete da izađete odavde je kroz dimnjak krematorijuma". Ostavite nadu napolju, ovde više ne postoji. Svaki prekršaj je surovo kažnjavan, mučenjem. Obešeni za ruke, iza leđa, ostavljeni da polako umiru pred očima ostalih. Ubačeni u ćelije, veličine kvadratnog metra, u kojoj su četiri zatvorenika morala da stoje tri dana (jer nisu mogli da sednu zbog malog prostora), bez vode, hrane, umirući od nedostatka vazduha. Nada je ostajala van Aušvica. 


Da bi osigurali da niko ne širi nadu, upravnici logora su imali poseban tretman za pastore, sveštenike i monahe. Vodič nam je rekla da su ih smatrali posebnom opasnošću za red u logoru, tako da su ih veoma intenzivnim radom ubijali u nekoliko dana. Cilj je bilo da nema nikoga da širi nadu, čak ni nadu u život posle smrti. Nema izlaska iz patnje Aušvica, čak ni kada umreš. 

Video sam i ćeliju u kojoj je umro Maksimilijan Kolbe, sveštenik. Čovek, heroj Aušvica, prava ilustracija zašto su se nacisti bojali nade. Priču o njemu sam nebrojeno puta čuo, ali sada je dobila novu dimenziju. Prenosim je iz knjige Životna pitanja, Niki Gembel:  
Gasna komora
"Zadnjeg dana jula 1941. sirene za uzbunu u koncentracionom logoru Aušvic najavile su beg jednoga zatvorenika. Zbog toga je deset drugih zatvorenika trebalo biti kažnjeno sporom smrću, izgladnjivanjem, zatvoreni u posebnom bunkeru kao odmazda. Celi dan zatvorenici su stajali izmučeni vrućinom sun­ca, gladni i uplašeni, čekajući na zapovednika i njegovog pomoćnika iz Gestapoa koji su birali one koji će biti kažnjeni. Zapo­vednik je uperio prst na jednoga zatvorenika po imenu Fransis Gajovniček, koji je u očaju zavapio: "Moja jadna žena i deca." U tom trenutku neupečatljiv lik, ispijenih očiju, s okruglim naočarima žičanog okvira, iskoraknuo je napred i skinuo svoju kapu pred za­povednikom. "Što hoće ova poljska svinja?" - upitao je zapovednik. "Ja sam sveštenik, želim umreti umesto ovoga čov­eka. Star sam i sam, a ovaj ima ženu i decu." - odgovorio je Maksimilijan Kolbe.
Peć u krematorijumu

"U redu!" - odgovori zapovednik i nastavi s biranjem. Te su noći, desetoro zatvorenika, među kojima je bio i ovaj sve­štenik, odvedeni u bunker za izgladnjivanje. Uobičajno ponašanje kod takvih zatvorenika bilo je da se međusobno rastrgnu, kao ljudožderi. Ali, ne i ovog puta. Dok su još imali snage, ležeći goli na podu, sveštenik je molio i pevao. Poslije dve nedelje Maksimilijan i još trojica su bili živi. Bunker je trebao da primi nove žrtve pa su 14. avgusta njih četvo­ro bili izvučeni iz njega. U 12 sati i 15 minuta, nakon dve nedelje izgladnjivanja i još uvi­jek pri svesti, poljskome su svešteniku ubrizgali inekciju fenola i on je umro u 47-oj godini života. Frensis Gajvovniček je preživeo Aušvic, i vratio se u svoju porodicu." (Životna pitanja, Niki Gembel)

Nada, jedina stvar koja je mogla pobediti Aušvic je bila nada, pogled u budućnost. Do sličnog zaključka je došao i Viktor Frankl, poznati psihijatar, osnovač logoterapije u psihoterapiji, koji je i sam bio u Aušvicu (preživeo je 3 godine logora, njegova supruga je stradala). Napisao je knjigu "Potraga za smislom", zasnovano na svome iskustvu. "On navodi da je upravo stalnim traganjem za smislom užasa i patnji koje je tamo preživljavao uspeo da preživi. U uslovima koji su bili toliko neljudski i gde je čoveku oduzeta sva imovina, svako pravo, pa čak i ime koje je zamenjeno brojem, unutrašnji svet je jedino što mu je ostalo i što ga je održavalo u životu. Ovo objašnjava, na prvi pogled paradoksalnu činjenicu, da su mnogi, inače po konstituciji slabiji ljudi, preživeli užase Holokausta, dok oni jači to nisu uspeli. Iako se ovde radi o ekstremnoim uslovima Frankl navodi da je unutrašnji svet, nada i pronalaženje smisla u svemu što nam se dešava ono što nas zapravo održava i pokreće u životu. "Šansu da prežive su imali uglavnom oni, koji su psihički bili upravljeni u budućnost, na zadatak koji trebaju ispuniti, na smisao iščekivanog ostvarenja, ili na osobu koja ih je sa ljubavlju čekala"". 

U sećanje na muškarce, žene i decu koji su žrtve nacističkog
genocida. Njihov pepeo leži ovde...

Značajan momenat u razvoju ove ideje se desio u situaciji očaja. Marširali su umorni posle rada, nacisti su urlali na njih, bilo je jako hladno, i dok su hodali zatvorenik pored njega je progovorio: "Kada bi naše žene mogle da nas vide! Nadam se da je njima bolje nego nama...". I to je Franklu skrenulo pažnju sa patnje, počeo je da razmišlja o voljenoj supruzi, kako opisuje mogao je videti njen lik na mračnom nebu, da čuje njen glas". Ljubav prema supruzi, i traženje smisla je pomoglo ovom čoveku da preživi. 

Iako mnoge od njegovih misli su veoma bliske novozavetnoj poruci, Viktor nije bio hrišćanin. I Korinćanima 13:13- "Sad ostaju vera, nada i ljubav, to troje. A najveća među njima je ljubav." Nada je osnova hrišćanske vere, pokretač našeg delovanja.  Kori TenBum (preživela logor Dahau, hrišćanka, osuđena na logor zbog pomaganja Jevrejima): "Nema tako dubokog bezdana od kojeg On (Bog) ne bi bio dublji. Sa Isusom čak i iz najmračnijeg trenutka ono najbolje ostaje, a još bolje dolazi." 


Nada pokreće, nada zavodi. Nada Viktora Franka je bila da će videti svoju suprugu, ali ona je preminula. Nada ljudi koji su išli u gasne komore je bila da su došli u porodični kamp i da nacisti govore istinu. Nada Maksimilijana Kolbea, ili Kori TenBom je bila u Hristu Isusu, nada koja prevazilazi iskustvo ljudske patnje, ide dalje i dublje. 


Svestan sam da neko može da kaže da je to lažna nada, kao i prethodne dve, zasnovana na iščekivanju. Logički, moram priznati da takav argument ima smisla, jer nismo još doživeli susret sa Hristom, još uvek dišemo i hodamo ovom zemljom. U I Korićanima, Apostol govori da sada gledamo u ogledalu, mutno, a da će odgovor doći tek jednog dana. Jedini odgovor koji mogu da dam na takvu kritiku jeste odgovor samog evanđelja. Isus Hristos je patio na krstu, vera hrišćana se zasniva na Bogu koji je i sam prošao kroz patnju, muku. Ne udaljenom, transcedentnom Bogu, daleko na oblacima, nedodirljivom, nego Bogu nazvanom u Otkrivenu Jovanovom "Jagnje zaklano". Svest o tome mi daje sigurnost u moju nadu. Previše mi je besmisleno, logički gledano, da Razapeti Bog, bude deo samo ljudske mašte, fikcije. Razmišljanje o Aušvicu me vodi u razmišljanje o Isusu Hristu, kako je On prikazan u Isaiji - "Čovek vičan boli i patnji". Bog koji razume.

Ako nalazite interesantnim ovo što ste pročitali, podelite na društvenim mrežama. Time pomažete da i drugi budu svesni veličine užasa Aušvica.

Pogledajte i druge članke na ovom blogu. Ima preko 300 tekstova... Još jedan članak sam napisao o Aušvicu - http://bera-kahristu.blogspot.rs/2014/05/2852014-ausvic.html . 

 Pratite nas takođe i na youtube. Zakačen je kratak video koji sam napravio tamo. 





Aušvic - priča o užasu koje doživiš kada posetiš to mesto.

Aušvic - priča o užasu koje doživiš kada posetiš to mesto.

Aušvic, Poljska. Mesto koje bi trebalo svaki čovek da poseti. Georg Santayana je rekao "Onaj ko se ne seća istorije, predodređen je da je ponovo proživi."

Rad oslobađa
ULAZ U AUŠVIC SA NATPISOM: RAD OSLOBAĐA


TABLA IZMEĐU BODLJIKAVE ŽICE

Prethodnih dana sam učestvovao na konferenciji u gradiću Visla, u blizini Aušvica, i smatrali smo neophodnim da posetimo ovo mesto. 

Čitao sam o Aušvicu, gledao dokumentarne emisije o holokaustu, posetio sam Jasenovac i još neka druga mesta vezana za užasne zločine, ali za veličinu patnje Aušvica nisam bio spreman. Ni ovaj blog neće uspeti da prenese veličinu užasnosti ovog mesta, ali radi pamćenja istorije, pokušaću da prenesem moj doživljaj. 

Jedna žaba, krdo žaba - kako progutati žabu? (Kako rešavati probleme u životu?)


Kako progutati žabu? Uzmeš je u ruke, doneseš do usta i progutaš... Nije lako, ali to je jedini način. Kako rešavati probleme? Tako što kreneš da ih rešavaš... priča kreće na sledeći način...

Prvi put u životu sam držao predavanje na engleskom. Govorim posebnu vrstu engeskog – takozvani Tarzan ingliš (zbrka vremena, ne poznajem nepravilne glagole...). Prevedeno na srpski to zvuči – „Ja bila tamo, vido sam razno ljude“. Pravi Tarzan.

Tema je bila meni dobro poznata – rad rehabilitacionog centra za heroinske zavisnike. Super bi bilo da mogu to da izložim na srpskom, ali to nije bilo moguće. A publika, da ne pričam. Govorio  sam na Netvorku za hrišćane savetnike i psihijatre iz Evrope (Poljaci, Amerikanci, Englezi, Ukrajinci, Mađari...). Evropska konferencija za hrišćanske vođe, u Poljskoj, gradić Visla. 

Moj deda Janko

Dvoumim se da li da napišem ovaj blog. U poslednje vreme trudim se da pišem lična iskustva, događaje koje preživljavam i lekcije koje učim kroz njih. Ne stavljam više tekstove propovedi, članke, nego pokušavam da se držim forme dnevnika. Problem je kada nešto postane previše lično.
U subotu, prva vest koja me dočekala po sletanju na aerodrum me je ostavila bez daha (prošle nedelje sam bio na konferenciji u Švajcarskoj). Nazvao sam kući i pita suprugu kako je. Odgovor je bio - "Loše, tvog dedu su odveli u bolnicu, ne verujemo da će preživeti".

Moj deda Janko. Deda kojeg volim jako, a sa kojim nikada nisam uspeo da uspostavim komunikaciju. Od kada pamtim, naš odnos se svodio na nekoliko rečenica, koje bi se završavale svađom. Kada sam bio mali, svađa se svodila na njegove kritike, kasnije na međusobno deranje. Nikada nismo mogli da radimo zajedno a da se ne posvađamo. Supruga mi nekada kaže da smo on i ja previše slični.

Moj deda Janko. Pričao mi je da je kao beba bio ostavljen da umre. Sirotinja, nisu imali novca za doktora, i čudom je preživeo upalu pluća. Pričao mi je kako je sa deset godina otišao da služi na salaš nekog gazde, spavao pribijen uz krave da bi se ugrejao, jer za njega nije bilo kreveta, nego samo štala. Pričao mi je kako je ostao bez oca u II Svetskom ratu, i sa 14 godina postao najstarije muško u kući, i kako je trebalo brinuti se o ostalima. Valjda je zato imao pasiju da ništa ne baca, da sve gomila. Puno put bi me grdio zbog neke alatke koju bi ja zagubio, ili što sam bacio u smeće nešto što je on mislio da nam nekada može zatrebati. Užasno me je to nerviralo.

Moj deda Janko. Nikada nije znao da me pouči. Kada bi video da nešto ne znam da uradim, uzeo bi mi to iz ruke i on uradio umesto mene. Savršeno uradio, ali on je savršeno uradio, ne ja. Kasnije je to u meni  (kada je Isus iscelio moju ličnost) razvilo inat, da ne odustajem dok nešto ne naučim, ja ne uradim.

Moj deda Janko. Jedva viši od metar ipo. U mladosti jak kao bik, volu je rep mogao iščupati. Sa druge strane nežnog srca, po dvorištu bi ga uvek pratio čopor mačaka, čekajući da im isecka hranu i svakom mačetu dodeli njegov deo. Kada god bi meni, sestri ili mojoj deci dosadio neki kućni ljubimac, nalazio bi brigu kod dede (mačke, leminzi, zamorci, golubovi, fazani...).

Moj deda Janko. Alergičan na hrišćanstvo. Zbog negativnih iskustava sa religioznim ljudima, dugo nije mogao da prihvati moju i sestrinu veru. Smatrao je da je hrišćanstvo put licemerja. I to me je najviše pogodilo kada sam sleteo. Deda je u bolnici, umire a nikada nije doživeo Božiju spasnosnu silu.

Sestra je mnogo češće razgovarala sa dedom u prošlosti, njih dvoje su imali bolju komunikaciju. Objasnila mu je nekoliko puta Božiji put spasenja. Pred put sam želeo da sednem sa njim i da još jednom porazgovaramo na tu temu, ali na kraju sam odustao, odložio razgovor po povratku. Deda se žalio da mu je loše, da teško diše, ali mislio sam (ili odlagao???) biće još prilike. Kada sam čuo da je u bolnici, zemlja se izmakla ispod mene, očaj me je uhvatio. Vesti uveče su i dalje bile loše. Rečeno nam je da je bez svesti, da su morali da ga reanimiraju, da su male šanse.  Molio sam, "Bože, samo da imam priliku da mu još jednom posvedočim o tebi, da ga povedem u molitvu, da ne završi život bez tebe".

Nedelja ujutru, nazvao sam bolnicu da čujem da li ima poboljšanja, u na moju ogromnu radost, čuo da je deda prebačen na odeljenje, da je svestan. Popodne smo ga posetili, i počeo sam da odugovlačim. Prvo sam otišao do sestara da čujem kako je on, pa do radnje da mu kupim vodu, pa smo razgovarali sa njime... U toku razgovora, pacijentu pored njega je pozlilo i pomislio sam - "Sada će nas izbaciti iz sobe, opet nećeš stići da se moliš sa dedom". Pitao sam ga da li želi da se moli sa mnom, da preda svoj život Isusu, i molili smo se. Ponavljao je glasno reči za mnom, cela soba je mogla čuti: "Isuse Hrista, hvala ti što si umro za mene. Kajem se za moje grehe. Oprosti mi što sam grešio. Verujem da si umro za mene i molim te da me spasiš. Amen".

Sveto pismo govori:
- "A svima koji ga primiše, koji veruju u Njegovo ime, dade ona moć da postanu deca Božija" (Jovan 1:12)
- "Svako ko prizove ime Gospodnje, biče spasen" (Rimljanima 10:13)
- "Jer je Bog tako zavoleo svet, da je dao svoj jedinorodnog sina za nas, tako da svako ko veruje u Njega ne propodne nego ima život večni" (Jovan 3:16)

Pišem ove stihove zbog onih koji ne poznaju poruku Svetog pisma, i možda se pitaju zašto sam oduševljen što se moj deda molio. Jasno nam Biblija govori da je za Spasenje, neophodno samo to da zazovemo Božije ime, da zatražimo da nas spasi kroz smrtonosnu žrtvu Isusa Hrista, i to će se desiti. Spasenje ne moramo zaraditi, trebamo samo verovati i zatražiti spasenje od Boga i on će to učiniti. Dela su posledica spasenja, ne njegov uzrok. Moj deda je zazvao ime Gospodnje i spasen je. Još uvek je kritično, ali sada imamo sigurnost, znamo da će njegov život da se nastavi dalje sa Bogom.
Bog je bio milostiv da produži život mom dedi. Moglo se desiti i obrnuto, i strah me je od same pomisli na to. Zato ne odlažimo, ne čekajmo sa prilikama da drugima kažemo o delu Isusa Hrista. Jer nikada ne znamo kada će nekome doći kraj.

Sa druge strane fascinira me jednostavnost spasenja. Zazoveš ga, i On te spasi. To može samo Bog. 

Kako je spavati u ... atomskom skloništu?


Kako je spavati u ... atomskom skloništu? Da li ste nekada spavali u atomskom skloništu? Nadao sam se da nikada neću biti u toj potrebi. 


Hladni rat je završen (sa skorašnjim naznakama novog), apokalipsa koju očekujem će biti drugog tipa, i prema mom verovanju neću tada ni biti na zemlji. Zašto bi onda spavao (boravio) u atomskom skloništu?


Ulaz u atomsko skloniše u Vevey
Zato što sam na „skolaršipu“ (sponzorisan) za konferenciju. Proslava 40 godina Lozanskog zaveta (pisao sam o Zavetu iz Lozana u tekstu koji možete pronaći OVDE), Švajcarska, Vevey

Delegati iz Srbije, Crne Gore, Bosne, Albanije, Poljske, Slovačke... smešteni su u starom atomskom skloništu. Cene smeštaja su ogromne, i ko god nije mogao da plati (papreno) smeštaj doživeo je posebno iskustvo.

Kabanica, čizme i kiša

Kraljevski izviđači imaju jedno pravilo: „Rojal Rendžer uči na dva načina, iz mudrosti ili iz iskustva“. Mudrost jeste učiti kroz savet drugih. Iskustvo je kada ne poslušaš savet, nego ideš glavom kroz zid, i učiš lekciju na sopstvenoj koži. 

Ko ne uči iz mudrosti, uvek uči iz iskustva. Problem je kada ponavljamo lekciju više puta a ja, povremeno, iznenadim sebe svojom sposobnošću da ponavljam lekcije. Blog je o ponovljenoj lekciji.

Kako bljuvati vatru - moje iskustvo i šta sam naučio o sebi (bljuvanje vatre)

Sinoć sam bljuvao vatru, prvi put u životu. Na kampu u Orahovici, jedan od vođa iz Slovenije je doneo poseban petrolej i učio nas kako se to radi – naravno ko je to hteo.

Kako bljuvati vatru?
Suština je prosta, izvedba malo teža, ali uzmeš u usta petrolej ili ulje (u našem slučaju, bez ukusa), i usmereno duvaš iznad  baklje a po plamenu. Nije opasno, treba samo skloniti kosu da je ne oprljiš, i čuvati se da ne progutaš tečnost (nezgodni stomačni problemi), i to je to... (U načelu! Ne preporučujem da pokušate sami.)

Moj popravni ispit u Orahovici - Kako ispraviti greške svoje prošlosti?

Drugi dan u Orahovici, Hrvatska, trening kamp za Royal Ranglere (Kraljevske izviđače). Okupila se grupa ljudi koja želi više da nauči i primeni izviđačke veštine u radu sa mladima, iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Crne Gore, pedesetak nas. Sedmi put da sam na ovakvom treningu, jednom sam bio učesnik, šest puta sam bio jedan od trenera. Međutim, ovaj NTC (Nacionalni Trening Kamp), je za mene po mnogo čega poseban.

Iako u duhu rendžerske službe jeste prevazilaženje granica, i učestvovao sam u sličnim treninzima u Sloveniji, Nemačkoj, sarađivao sa rendžerima iz raznih naroda, prvi put da se okupila ovako šarenolika ekipa za trening. Volim da dovedem tinse na takve događaje, da prošire vidike, oslobode ograničenosti nacionalizma...

Fruškogorski maraton - zadnji metri ili kako je to debeljko preživeo!


Juče sam pisao o Fruškogorskom maratonu (klikni link). Zažalio sam zbog mog pisanja. Ekipa "Državnog posla" snimila video na temu Fruškogorskog maratona - ko želi da pogleda evo link:




Moja mila mi i draga supruga, je jedva dočekala priliku, i na fejsu objavila status - "Moj Čvarkov preživeo Frušku goru", postavljajući link za video. Dok sam ja pisao o mojim mukama u blogu, ona se šali na moj račun! Gađa moj muški ego! Ali ne odustajem - danas nastavak priče o maratonu, o mojih 50 kilometara, a posebno o zadnjih sto metara maratona.


Kaže Čvarkov u gore pomenutom videu "Fruška gora je to, samotna planina, tamna, negostoljubiva...". Možda nije Grmeč, ni Manjača, ali kada si debeljko ko ja, lenj da se pripremiš, nego ne pripremljen kreneš i pedeset kilometara je izazov.

Fruškogorski maraton i lekcije o toplotnom udaru (kada padneš i nešto naučiš)

Lekcija sa Fruškogorskog maratona 1: Svako nekada krizira!

U subotu, 26.4.2014., Fruškogorski maraton. U januaru, planirajući ovu godinu, zacrtao sam kao jedan od ciljeva, da ću se pripremiti za maraton, minimalna staza 50 kilometara.

Najavio sam Rendžerima (služba izviđača u našoj crkvi), da svi kojima to roditelji dozvole, a dovoljno su stari, mogu da idu sa mnom. Rezultat - deca se prijavila a ja se nisam pripremio. Bio sam lenj da pešačim redovno. Nisam mogao da se izvučem, obećao sam, znao sam da će biti teško, ali reč je reč. Grupa na kraju: šest tinejdžera (13-14 godina) + tri momka iz Reh. Centra Duga (bivši zavisnici) + jedan debeljko (ja). 

Najbitnija i suštinska lekcija vođstva i uspeha - Kada padaš, padni prema napred!

ŠŠŠŠŠ.... Zvuk koji čuješ kada probušiš loptu. Ovih dana, posle vaskrsa, osećam se tako. ŠŠŠŠŠŠ... Nisam iznenađen, očekivao sam to. U nedelju smo kao crkva imali blagosloveno i snažno bogosluženje, i očekivao sam da ću se izduvati posle toga. Naučio sam da posle uzleta, doživljavam i sletanje, to je deo rasta (razlog za ŠŠŠ - nije bitan). 

Prethodnih dana, prevodio sam priručnike za Ekvip. Ekvip je serija predavanja o vođstvu, razvijena od Džona Maksvela, poznatog savetnika za vođe. Ova serija lekcija se zove - Pasti prema napred. 

O tri blaga-kraj priče

O tri blaga-kraj priče


Ispovediću vam svoju „mračnu“ tajnu.... 


Volim naučnu fantastiku, i pogledam kada mogu film ili seriju na tu temu. Juče popodne imao sam vremena i odlučio da završim seriju koju sam pratio neko vreme. Ostalo mi je bilo nekoliko epizoda, i ubrzano sam ih pogledao i došao do zadnje. 
Kraj, pozitivci su pobedili, njih dvoje su konačno zajedno, prosidba, budi im se nada u sretan život i poslednja scena nailazi neprijatelj i ubija ih. Pretvara u prah i pepeo.

Udarac u stomak, sve mi je pokvario... Količina moje iznerviranosti se mogla izmeriti u voltima...

Velika Subota (u događaju Vaskrsa) ili kako Bog deluje?

Pre nekoliko godina razmišljao sam o Velikoj suboti (drugi dan praznika Vaskrsa). Bilo je tmurno, hladno, nije mi se izlazilo iz kuće. Kao da nije proleće. Samo povremeno sunce je probijalo oblake, i odjednom živne sve, boje ožive, mirisi. Prava slika Velike subote.



Razmišljam o učenicima Gospoda Isusa Hrista. Za njih je drugi dan bio najstrašniji, nisu znali šta će se desiti sutra, na nedelju. Petak je obeležio šok, akcija, dešavanja. Nedelju je obeležila novo probuđena nada i vera. Subotu je obeležio očaj.

Tri priče o blagu!

Tri priče o blagu! 

Blog sadrži tri priče koje govore o blagu. Sve tri su preneli mediji. Sve tri govore o vlasnicima blaga koji nisu bili svesni šta imaju. Dve su potencionalno lažne vesti. Jedna je istinita. A govori o najvećem blagu.

Prva priča o blagu  - ćup sa zlatom 



Blic, 25.2.2014. - članak "Šetali psa i našli zlato vredno deset miliona dolara"

Sumarum članka:

"Jedan par iz Kalifornije je, šetajući psa po svom imanju pronašao retke zlatne novčiće vredne oko 10 miliona dolara zakopane kod starog drveta, prenosi AP.Bračni par koji je želeo da ostane anoniman sada poseduje 1.427 novčića iz druge polovine devetnaestog veka, a skoro svaki od njih je u odličnom stanju. 

Novčići u apoenima od 5, 10 i 20 dolara bili su naslagani u kanisterima po vrednosti i po manje-više hronološkom redu. Neki od tih novčića su toliko retki da mogu dostići pojedinačnu vrednost od milion dolara.

Srećni bračni par nekoliko godina živi na imanju gde je nađeno blago i nema pojma otkud ono tu, rekao je Kagin. Kagin smatra da je ovo jedno od najvećih otkrića retkih novčića u istoriji SAD." 

O sasvim običnoj stvari! tj razmišljanje o besmislenosti nacionalizma...

Ovo je blog o sasvim običnoj stvari. O nečemu ni po čemu posebnom! To pišem jer mi je to Bog ukazao. Mislio sam da je moje razmišljanje juče nešto značajno, ali Bog mi je pokazao da je ništa posebno!

U poseti crkvi su ovih dana dva vernika iz Tirane, Albanija. Došli su u Novi Sad da održe obuku u vezi materijala za veronauku sa decom, ali i da ponude svoju saradnju oko prevođenja hrišćanskih filmova/igrica za decu. Hrišćanskim rečnikom - došli su da služe. Juče popodne, u crkvi smo proveli par sati sa njima, družeći se, učeći od njih. 

Pomislio sam kako je to veličanstveno, Albanci u srpskoj crkvi, saradnja, međusobno poštovanje, kako je to dobra tema da nešto napišem, a Božiji odgovor je bio "nije to ništa posebno - to je normalno. Savršeno normalno i nije za čuđenje.". 


Iznenadila me je ta misao jer sam otkrio da, iako sam mislio da sam prevazišao etničke razlike (a smatram da  jesam), doživljavajući posetu ljudi iz Albanije nešto posebno, pokazao sam da nisam. Poreklo nacije nije tema mog razmišljanja, niti moje stručnosti, ali ideja nacije, koja se danas toliko naglašava, je savremeni pojam. Ideja nacije je stara svega nekoliko vekova, međutim, zbog igara moći, manipulacija koja te vodi da "svoje" voliš, a "tuđe" mrziš, postala je značajna. 


Ono što me uvek fascinira je balkanska  fascinacija tom idejom, iako svi mi na Balkanu predstavljamo samo miks različitih naroda, čak i rasa. Pre nekoliko meseci čekao sam suprugu ispred kineske prodavnice. Izašao je prodavac, Kinez, i bio sam šokiran sa sličnošću njegovih crta lica sa pojedinim članovima moje porodice. Avari, Kelti, Tatari, Turci, Iliri, Hrvati, Srbi, Mongoli, Mađari, Bugari, Germanska plemena, Dačani, Tračani i ko zna ko sve ne je živeo u ovim krajevima,  i ostavio svoj trag. I sada treba da se delimo na "naše" i "njihove". To mi nikada nije ležalo.


Devesetih godina, evanđeoski hrišćani, su bili izadjnici nacije. Samozvani "sektolozi", stručnjaci za sekte, posle dve pročitane brošure, koje nisu razumeli, pisali su udžbenike za policiju, pedagoge, pokazujući nas kao neprijatelje našeg naroda. Izdajnike. Jer nacija nam nije najbitniji način ličnog definisanja, niti smo bili ostrašćeni u mržnji prema drugima. 


Na žalost, nismo uvek dosledni toj "neostrašćenosti", nekada je medijska propaganda uspevala da nas zatruje, ali smo bili daleko od toliko poželjnog "patriotizma" (pod znacima navoda, jer smatam da sam patriota ako se patriotizam definiše - "Volim svoje, ali volim i poštujem tuđe"). Sve ovo pišem jer želim da naglasim da nikada nisam bio nacionalno ostrašćen. 

Povratak na temu. Problem koji sam uočio, jeste da sam ipak dopustio da  utiču na mene, da pomislim da je dolazak ljudi iz Albanije nešto posebno. Nije. To je normalno.  Jer kako piše u  Galatima 3:28 “Nema više ni Judejina ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muško ni žensko, jer ste svi vi jedno u Hristu Isusu.” Normalno je da me poseti neko ko je jedno sa mnom. Zato donosim odluku, nikada više neću biti iznenađen dolaskom bilo koga, iz bilo koje nacije. Biram da mi to bude normalno. 
Beređi Dušan Bera

PS. Ako vam se dopada ovaj tekst, podelite ga na društvenim mrežama...

Kako rasti u veri?


Pre nekoliko dana jedna me je osoba preko interneta pitala šta je to evanđeosko hrišćanstvo. Pretraživajući net našao je moj profil i videla da se tamo izjašnjavam kao evanđeoski hrišćanin. Moj odgovor je bio da je evanđeoski hrišćanin onaj koji: 1. Potpuno veruje u božansku inspirisanost Svetog pisma, kao jedinog merila vere, 2. Veruje u lični odnos sa Bogom, zasnovan na veri, 3. Naglašava iskustva sa Bogom, kako obraćenja (prvog susreta), ali takođe i u svakodnevnoj pobožnosti, posvećenost... 4. Doživljava iskustvo sa Duhom Svetim kao ključno iskustvo u životu vernika; 5. Posvećen je služenju ovom svetu kroz dobra dela i širenju spasonosne poruke Isusa Hrista...
Želeo sam da mu kažem da je evanđeoski hrišćanin onaj koji je ozbiljan u vezi svoje vere, koji praktično živi svoju veru. I upravo to mi je ukazalo na nešto što je nedostajalo mom odgovoru - 6. Evanđeoski hrišćanin, je čovek vere. Moram to objasniti, šta mislim pod verom jer u ovoj propovedi ne mislim na veru kao religiju. U srpskom jeziku mi upotrebljavamo reč vera kao oznaka za religiju, ali i u drugom smislu npr. „da nekome verujemo“. Zapravo pravo značenje reči vera – "pistis", grčki – znači poverenje, poverenje u osobu koje podrazumeva i poverenje u njenu reč. Moja tema jeste ovo drugo, jer evanđeoski hrišćanin je onaj koji
veruje Bogu u vezi svog spasenja, ali i gradi svoj život verujući u Božija obećanja, da će ih Bog ispuniti.
Biti hrišćanin znači biti čovek vere. Pitanje jeste da li sam ja to? Da li si ti čovek vere? Današnja propoved se bavi tim pitanjem. Koliko je vera značajna u našem životu? Da nam li je vera veoma važna, ili je preskočimo, kao što sam je ja preskočio u nabrajanju toga šta je evanđoski hrišćanin. Na kom mestu je vera u našim životima?

A: Zašto je vera tako važna?

Jer što se tiče vere, Sveto pismo poznaje četiri tipa ljudi. Prva grupa su ljudi - nevernici. Kada govori o njima, Sveto pismo govori o onima koji nisu doživeli Božije spasenje. Isus Hristos je na ovu zemlju došao da umre umesto nas, da plati kaznu za naše grehe, da se na njega sruši kazna koja je nas trebala da pogodi. Pismo to naziva otkupljenjem, jer nas je otkupio od kazne, a ujedno time pomirio sa Bogom. Taj termin otkupljenje je korišćen u Isusovo doba na tržnici robova. Rob ste mogli postati na sledeći način: ako bi ste pozajmili pare od nekoga, i niste uspeli da vratite u određenom roku, zajmodavac je imao prava da vas proda kao roba. I sada zamislite da se to desilo, ja sam pozajmio pare od S. i posle nekog vremena nemam da vratim. Dolazi S., i da bi namirio novac odvodi me na pijacu da me proda. I stojim na pijaci, čekam moju sudbinu, gde ću – u rudnik, na njivu, moj život na slobodi se završio...  U tom nailazi moj drugar P. i pita „Bera, od kud ti ovde“? Ispričam mu, i on kaže „ja ću platiti tvoj dug“; odlazi do mog zajmodavca, plaća dug i ja sam slobodan. Slobodan, osim ako kažem mom prijatelju, vidi, ja to ne želim, ne verujem ti da si iskren, samo ćeš me iskoristiti, i odbijem slobodu. To je slika dela Hristovog, na krstu je umro da nam da slobodu. Svako ko veruje u to, slobodan je. Ali ima i nevernika, koji kažu „To mi ne treba, ne verujem da je tako“, i oni ostaju zarobljeni. Za spasenje je potrebna vera da bi ga doživeli.
Spasonosna vera dalje znači, i ovo mi je jako bitno da zapamtite, da svako od nas, ko je zatražio spasenje Božije, već ima veru. Potreban je čin vere da bi rekli „Bože verujem da si umro za mene, prihvatam tvoju milost.“ Svaki verenik ima veru. Međutim, vera može biti u različitim stupnjevima.
Što se tiče našeg nabrajanja stepena vere - prva grupa su ljudi „bez vere“ - Marko 4:40. Isus naziva tim imenom učenike. Događaj je oluja u kojoj učenici se ne pouzdaju u Njega. Kaže im vi ste bez vere, ne pouzdajete se u mene. 
Druga grupa su ljudi „male vere“ Drugom prilikom u Mateju 8:26 26 I reče im: Zašto ste strašljivi, maloverni? Tada ustavši zapreti vetrovima i moru, i postade tišina velika
Treća grupa su ljudi „velike vere“ – tu titulu Isus daje ženi koja traži isceljenje. Daniel je govorio o njoj prošle nedelje, to je žena koja ja tražila isceljenje, i nastavila da ga traži dok joj Isus nije iscelio ćerku.
Želim da naglasim, iako je Isus upotrebio reč "bez vere" u prvom slučaju, sve tri grupe su vernici, radi se o učenicima Isusa Hrista, apostolima, ljudima koji su verovali da je Isus Hristos. Njihova vera je međutim bila na različitim stadijumima. Da bi mogli da vidimo ko smo mi, postavicu to ovako:
Bez vere – to su oni koji nemaju nikakvu korist od svoje vere, osim što su primili spasenje. Iako su Božija deca, iako poznaju Boga, vera se ne vidi u njihovom svakodnevnom životu. Kada dođu nevolje, izazovi, uspesi, ne vidi se vera. Ne zahvaljuju Bogu za uspehe, niti ga mole za pomoć u nevolji. Bore se svojim snagama.
Male vere – to su oni koji očekuju delovanje Božije, i dok je sve u redu i oni su u redu,  ali kada dođe nevolja strah ih nadvlada. Oni su spremni da se pouzdaju dok ne dođe veliki problem. Kada dođe problem blokiraju se. Strah pobeđuje.
Velike vere – to su oni koji očekuju delovanje Božije i grade svoj život na tom očekivanju. Bog jeste deo njihovog života. Iako im je teško, dolaze kod njega moleći, vapeći, očekujući da će Bog delovati. Jevrejima 11.6 A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu; jer onaj koji hoće da dođe k Bogu, valja da veruje da ima Bog i da plaća onima koji ga traže. Vera je ključni element našeg odnosa sa Bogom, jer  vera omogućava Bogu da deluje. Uslov dolaska Bogu jeste da Bog odgovara onima koji ga traže. Ljudi velike vere u svakoj situaciji očekuju da Bog deluje.
U kojoj grupi se sebe prepoznao/la? Odmah hoću da vas utešim. Iako Hristos upotrebljava reč „bez vere“, samim tim što ste prihvatili Hrista kao svog spasitelja i Boga, vi veru imate. Kolika vera je potrebna da bi se dogodila čuda? Kao gorušičino zrno. Koliko je to?  Jako malo. Isus je rekao ako imate veru malu kao gorušičino zrno, zapovedićete ovoj planini da se pomeri i ona će se pomeriti. Da li imate minimu vere – imate, jer ste tu, večeras u crkvi i interesuje vas pitanje vere. Zato tvrdim, problem nije u veri, imamo je, problem je u nečem drugom – u neveri.

B: Vera i ne vera na istom mestu  

Dugo sam mislio sa su vera i nevera suprotni jedno drugom. Da ako veruješ, onda se nevera smanjuje, i obrnuto. Kao da su suprotnosti, kao svetlo i mrak. Međutim, skoro sam promenio mišljenje. Već dugo sam hrišćanin, i ne dešava mi se često da čujem nešto potpuno novo. I dalje učim, i učiću dok sam živ, ali potpuno nove ideje su moram priznati retke. Ne govorim ovo sa stavom oholosti, nego da naglasim koliko je ovo značajna poruka za mene. Pre nekoliko nedelja sam slušao propovednika koji je govorio na temu vere, u Leskovcu, i njegova poruka me je pogodila kao grom iz vedra neba. Naime, pokazao mi je da vera i nevera u nama borave paralelno. Da je nevera kao prigušivač koji guši našu veru. Mi imamo veru,
ali je guši nevera koja boravi na istom mestu.
Primer koji nam ti ilustruje jeste zapisan u Evanđelju po Marku 9. Učenici su ostali sami, i dok su bili sami neko je tražio pomoć od njih -  14 I došavši k učenicima svojim vide narod mnogi oko njih i književnike gde se prepiru s njima. 15 I odmah videvši Ga sav narod uplaši se i pritrčavši pozdravljahu Ga. 16 I upita književnike: Šta se prepirete s njima? 17 I odgovarajući jedan od naroda reče: Učitelju! Dovedoh k Tebi sina svog u kome je duh nemi. 18 I svaki put kad ga uhvati lomi ga, i penu baca i škrguće zubima; i suši se. I rekoh učenicima Tvojim da ga isteraju; i ne mogoše. 19 A On odgovarajući mu reče: O rode neverni! Dokle ću s vama biti? Dokle ću vas trpeti? Dovedite ga k meni. 20 I dovedoše ga k Njemu; i kad Ga vide odmah ga duh stade lomiti; i padnuvši na zemlju valjaše se bacajući penu. 21 I upita oca njegovog: Koliko ima vremena kako mu se to dogodilo? A on reče: Iz detinjstva. 22 I mnogo puta baca ga u vatru i u vodu da ga pogubi; nego ako šta možeš pomozi nam, smiluj se na nas. 23 A Isus reče mu: Ako možeš verovati: sve je moguće onome koji veruje. 24 I odmah povikavši otac detinji sa suzama govoraše: Verujem, Gospode! Pomozi mom neverju. 25 A Isus videći da se stiče narod, zapreti duhu nečistom govoreći mu: Duše nemi i gluvi! Ja ti zapovedam, izađi iz njega i više ne ulazi u njega. 26 I povikavši i izlomivši ga vrlo izađe; i učini se kao mrtav tako da mnogi govorahu: Umre. 27 A Isus uzevši ga za ruku podiže ga: i usta.
Vidimo u dijalogu da je čovek tražio prvo od učenika da oslobode njegovog sina od demonskog uticaja. Učenici to nisu uspeli iz razloga o kome ću govoriti možda sledeće nedelje u propovedi – „Molitva vere“. Posle dolaska Isusa Hrista, čovek traži isto i od Isusa, koristeći reči „ako možeš da ga isceliš“. Isusov odgovor je bio „Sve je moguće onome koji veruje“, na šta čovek odgovara – „Verujem. Pomozi mome neverovanju.“ Drugim rečima u njemu boravi i jedno i drugo, i vera jer traži pomoć od Isusa ali i nevera, koja ga blokira. I da bi Isus iscelio njegovog sina, nije trebalo da naraste vera, nego da nestane ili umanji se nevera. Jer vera i nevera mogu biti na istom mestu. Kada se moliš za nekoga ko je bolestan, ti veruješ da Bog može da isceli tu osobu, ali sa druge strane muči te šapat u glavi: „neće Bog tebe upotrebiti, ko si ti“, „Bog to više ne radi“; „Šta se filiraš?“: Problem je nevera, jer vera te vodi da se moliš, nevera te obeshrabruje. Zato naš neprijatelj je nevera.
I ti možda moliš, Gospode uvećaj moju veru. Ali zašto da je uveća, dovoljna je kao gorušičino zrno,  dovoljna da se planina pomeri. Problem je u neveri koja sprečava veru da deluje. Ali mi molimo pogrešno – „uvećaj moju veru“ umesto „ukloni moju ne veru!“. Mene je to oslobodilo jer sada znam da imam veru, samo treba da uklonim neveru. Jer ako nešto nemaš, kako to dobiti? A ovako pošto imam, sada sam slobodan da radim da to oslobodim.
C. Principi rasta
Naslovio sam današnju propoved kako rasti u veri namerno, da vas ne zbunim naslovom – „kako smanjiti neveru“, ali u načelu moja tema jeste da odgovorim na pitanje kako smanjiti neveru u nama, da bi naša vera mogla da se ispolji. Sledi nekoliko principa koji su bitni:
Čitajmo reč Božiju i pamtimo je
Vera se zasniva na Božijim obećanjima. Apostol Pavle je u I Timoteju 3:16-17 rekao sledeće reči – "Celo Sveto pismo je Bogomnadahnuto, korisno za poučavanje, za prekorevanje, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti, da Božiji čovek bude potpuno pripremljen za svako dobro delo“. Sveto pismo jeste izvor naše vere jer Vera znači prihvatiti samu Božiju reč i postupati prema njoj zato što je Božija reč. To znači verovati u ono što Bog kaže samo i jedino zbog toga što je On to rekao. Naša vera raste ili nevera nestaje kako razumevamo ono što Bog govori, i zato je jako važno da čitamo i pamtimo Sveto pismo.
 Verovati ima smisla samo ako imamo temelj za našu veru. Ako bi ja rekao za sebe da sam svemuguć, vi bi rekli – „Pastore, ti si lud“. I bio bi lud. Ali ako Bog kaže za sebe da je svemoguć, na tome možemo graditi svoju veru. Osnova zato naše vere jeste Njegova reč, Sveto pismo, jer tu je Bog obećao, i mi kažemo u veri „Ti si tako rekao, sada ispuni to što si rekao“.
Slušajmo Božiji glas – remu
Rimljanima 10:17 kaže „Vera dolazi slušanjem poruke, a poruka biva rečju Hristovom.“. Da bi razumeli ovaj stih moramo svatiti da su u grškom jeziku postojale dve reči za reč. Jedna je Božija poruka ili Logos, i o njoj sam govorio u prvoj tački. Međutim, stih u Rimljanima koristi drugu reč za reč – a to je REMA ili Božiji govor, Božija objava, specifična poruka od Boga baš za tebe. Rema je kada čitaš i Reč ti oživi, i vidiš kako to funkcioniše u tvom životu. Nije samo znanje nego životna poruka za tebe, menja te, transformiše, vidiš da Bog govori baš tebi. To podiže našu veru.
Atmosfera očekivanja
Očekivanje da Bog deluje. Pre nekoliko godina sam bio na velikoj konferenciji u Južnoj Africi, hiljade hrišćanskih vođa. Svaki dan je bilo predstavljano šta Bog radi na različitim kontinentima. Azija – borba protiv ropstva, čuda, rast crkve – plakao sam od radost. Afrika – ckrva pomaže deci žrtvama rata, dosežu muslimane sa evanđeljem, čudesa, znaci – plakao sam od radot. A onda je došla Evropa i plakao sam od žalost. Sama prezenatacija je bila dosadna, prikazani su mladi ljudi koji posmatraju crkvu kao dosadno mesto, nebitno. Bez radosti, očekivanja da Bog deluje. Posle sam istraživao šta je problem, i slušao puno propovedi, i odgovor je bio skepsa, neočekivanje, nevera. Ništa ne pokazuje osobenost naše vere kao naše ponašanje i naš stav nakon što smo se molili. Ljudi od vere se nisu samo molili, već su i očekivali odgovore. Ponekad kada smo u panici, mi se pomolimo Bogu, a onda kad panika prođe zaboravimo na sve. Ispit naše vere je da li mi očekujemo odgovor. Martin Lojd Džons.
Ključni odgovor sam dobio u knjizi od Džona Bevira,  u kojoj navodi razliku o tome kako ga dočekuju u Africi i na Zapadu. Kada dođe u Afriku, ljudi ga dočekaju očekujući čuda, Božije delovanje, kao Božijeg slugu. Kada propoveda na Zapadu, dočekaju ga sa skepsom, prekriženih ruku. I šta mislite gde Bog čini čuda?
Molitva u Duhu Svetom

Molitva u Duhu Svetom uklanja neveru. Postoji dva načina molitve. Jedan je: „Gospode smiluj mi se, ja ne zaslužujem, ali ako ti želiš, i ako i ako i ako...“ Drugi način je: „Gospode, hvala ti što mi u svojoj reči ukazuješ na svoju milost, što si se meni smilovao i što želiš da razgovaraš sa mnom. Hvala ti za obećanja koja daješ, i ja se pozivam na ta obećanja, i verujem da ti možeš i želiš da učiniš ovo delo jer si tako obećao...“ Šta će smanjiti vašu neveru? O molitvi vere sledeće nedelje  a do tada slavite Boga, kličite mu, molite se u jezicima ako imate taj dar, ako nemate tražite ga... 

Audio link za proved: http://cross.tv/106670